Ovo je naravno tačno u istoj mjeri u kojoj je tačno da je rat u Bosni i Hercegovini počeo ubojstvom srpskog svata na Baščaršiji u Sarajevu! Jer, ratovi ne počinu ubojstvima nekog anonimnog svata ili, uz sav dužni respekt, ubojstvom nekog provincijskog policajca. Za istini bližu realnoj procjenu i ocjenu zbivanja u ključkoj opštini potrebno je ta zbivanja staviti u širi kontekst, tj.u kontekst zbivanja u Bosni i Hercegovini općenito. Jer, ni Ramićko/Krasuljske barikade i otvaranje vatre na policijsku ophodnju i pogibja policajca Stojakovića, ni otvaranje vatre na Pudin Hanu na „turističku“ kolonu vozila JNA, ni sve ono što se dešavalo u Ključu prije toga, nije palo s’neba. Sve tom ima svoju širu i dublju političku pozadinu i ne može se posmatrati izvan općeg toka zbivanja u Bosni i Hercegovini. Tako, općepoznato je, u vrijeme dešavanja opisanih „incidenata“ u opštini Ključ, rat u BiH je bio već uveliko otpočeo. Već se desila i Bijeljina i Zvornik i Foča i Kozarac i Prijedor i Sanski Most i Hrustovo...itd...itd.
        Savršeno je bilo jasno da su na nacionalnoj osnovi politički organizirani Srbi, bili krenuli u projekt kreiranja nove srpske države preko Drine, uz pomoć i punu, financijsku, vojnu materijalno-tehničku, kadrovsku i političku podršku Republike Srbije. Već u tom trenutku, krajem maja 1992, Bošnjaci su apsolutno bili fokusirani sa strane državnog vrha Republike Srbije i političkog vrha Srpske demokratske stranke BiH, kao glavna etnička i politička smetnja, za definitivno rješenje srpskog tzv. prečanskog i ukupnog nacionalnog pitanja i konačno historijsko razgraničenje sa Hrvatima i Republikom Hrvatskom, te u konačnici, formiranje zajedničke države sa Republikom Srbijom (tada još uvjek u tzv. jugoslavenskoj zajednici sa Republikom Crnom Gorom).
        Naime, kod srpskog političkog i vojnog vrha, definitivno je prevladala svijest da socijalizam pada i da pada Jugoslavija; na njenim razvalinama potrebno je učiniti sve da se u državnoj zajednici sa Republikom Srbijom zadrže prostori naseljeni Srbima i to prevashodno u Bosni i Hercegovini. Ispostaviće se da je pobuna Srba u Lici i Baniji, inicirana i planirana u Beogradu, samo bila inicijalna kapsula za „buđenje Srba“ i dizanje na oružje. Kasniji razvoj događaja pokazaće da su oni zapravo bili unaprijed žrtvovani, a da je ključ srpsko-hrvatskog pitanja bilo pitanje razgraničenja u Bosni i Hercegovini.

Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Tikvešu

        Mada i u to doba poznato onome ko je htio da zna, ipak, tada nije bilo do šire javnosti dospjelo, ali danas se pouzdano zna: i Republika Hrvatska odnosno njeno političko vođstvo na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom, razvijala je slične strateške planove razgračenja sa Srbima i Republikom Srbijom. A kada su od srpskog političkog vrha dobili signal da je sporazum moguć, proces dobiva na ubrzanju i ubrzo poprima ireverzibilne značajke. Tako je već marta 1991. godine, bio održan susret dvojice predsjednika, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, u četiri oka, u Karađorđevu. Nakon tog susreta bile su formirani ekspertni timovi, sa zadatkom da rade na mapama srpsko-htrvatskog razgraničenja. Kako se timovi nisu mogli dogovoriti dva predsjednika uzimaju stvar u svoje ruke, sastaju se ponovo i opet u četiri oka u Tikvešu, i tu, aprila 1991. godine neposredno dogovaraju razgraničenje Srba i Hrvata i srpsko/hrvatsku podjelu Bosne.
        Metod za koju su se srpski i hrvatski lideri opredjelili u postizanju ovih ciljeva je bio projekt preseljenja naroda, što je bio eufemizam za etničko čišćenje. Etničko čišćenje je opet eufemizam za genocid. Projekt je prećutno podrazumjevao izgonstvo, pljačku, progon, pa i ubojstva Bošnjaka prije svega, ali i Hrvata, odnosno Srba, koji se zateknu na području koje im nije „namjenjeno“, sve do njihovog svođenja na podnošljiv procenat. Bilo je naime od početka jasno, kako nikakvo dobrovoljno preseljenje ljudi sa njihovih imanja, njihovih posjeda, nikakvo dragovoljno napuštanje njihove djedovine...itd, nije izvodljivo bez elemenata prisile. U tome i jeste zločinačka suština čitavog tog nacističkog projekta i to je onaj moment koji u startu teško tereti pokojnog srpskog i hrvatskog predsjednika.
        Dakle, samo u ovome kontekstu i u kontekstu već otpočetih masovnih zločina protiv Bošnjaka, treba posmatrati zbivanja u opštini Ključ na početku agresije, posebno evo već dvadeset godina od tih zbivanja. Svaki drugi pristup, poput ovoga gore citiranog Ivetićevog, jeste propagandistički i samo nas udaljava od Istine.
        Danas, sa ove povjesne distance, svima nam se čini kako je rat u Bosni i Hercegovini, pa tako i u našem Ključu, počeo puno, puno prije nego je zapucano, jer samo decenijama taložena mržnja može eksplodirati onom snagom. Ima jedna teza o „bosanskom pitanju“, koja kaže da je mržnja, kao izvorište rata kod nas, mit, politička manipulacija, a ne stvarno stanje stvari. U tome ima istine, ali se mora priznati da se ta manipulacija izvanredno primila u nas. Jer, ratovi ne počinju iz ljubavi, nego baš iz ostrašćenosti producirane mržnjom, makar i političkom manipulacijom proizvedenom. A „naš“ posljednji rat je upravo tako produciran; sjetite se samo medijskog trovanja javnosti, olovnog mora mržnje prosipanog iz političkih centrala rata koji se pripremao, tv. dnevnika što su trajali po tri četiri sata...itd.
        Ne mislim da bosanski narod(i) ne mogu živjeti zajedno, jer je, eto, mržnja prevlađujuće stanje svijesti. I mržnja i tradicionalna bosanska, i zašto i to ne reći, tipično bošnjačka svijest, ne samo o toleranciji, koja je podnošenje, dakle trpljenje, nego i svijest o potrebi prihvatanja drugog i drugačijeg, dio su bosanskog bića i duha, jednako kao i ona Andrićevska pritajena tamnovilajetska svijest, zarobljena negdje u „skladištima tišine“ bosanskih ljudi, još, od Kosovskog boja, preko ustaškog zločina genocida nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, preko četničkog zločina genocida nad muslimanima tokom tog rata, do evo ovog, najnovijeg svođenja povjesnog računa u krvi nevinih, u ratu 1992-1995, i genocida nad Bošnjacima.
        Evo kako sam ja svoje viđenje otpočinjanja rata u Ključu, neposredno iza rata, zabilježio u svom dnevniku; prenosim dio tog zapisa:

-Kao i svaki rat i naš posljednji rat je počeo riječima, a onda su i u Ključu krenule diobe, svojatanje i srbizacija svega i svačega. Osokoljeni vojnom nadmoći, instruirani i u svakom vidu podržavani iz Srbije, nacionalno-politički organizirani Srbi u BiH, preko Srpske demokratske stranke, otpočinju proces ubrzanog kolčenja, „zapišavanja“ i katastarskog odmjeravanja i upisivanja „zapišanog“. Počinju hapšenja Bošnjaka, privođenja na informativne razgovore u stanicu javne bezbjednosti ( milicija, već u nazivu srpska ); počinje i pljačka: plijene se privatni automobili Bošnjaka za navodne potrebe policije i JNA. Nikada neće biti vraćeni, niti će se vlasnicima šteta nadoknaditi.         Onda se u narodu proširi glas kako je neki mladić ubijen u Sanici, prilikom ribarenja, te još jednog da je progutala noć u Ključu. Zatim neki tipovi sa kokardama na šubarama i do zuba naoružani, jedne subote, u po dana, upadoše u dva ključka kafića, locirana ublizu jedno drugog, „Aida“ i „Široko srce“, vlasnici Šehić Mirsad i Akiković Miralem. Kafići krcati omladinom, tada u to doba dioba svega i svačega, pretežno bošnjačkom omladinom. Tu je tada bilo svega, od prijetnji i uvreda na nacionalnoj osnovi, biva dok Srbi ginu vi se zabavljate, pa do pucanja u masi svijeta, još uvijek u zrak, ali znakovito, razulareno, prijeteće i bez bojazni od policijskog privođenja. Milicija je u to doba već bila posrbljena, a svi Bošnjaci milicioneri otpušteni sa posla. Na opštini se vihorila srpska bijelo-crveno-plava zastava; na Želinskoj stijeni iznad grada isto tako. Prisjećam se, konobar Vlado Čavka, vidjevši i prepoznavši nijemu gorčinu sa kojom posmatram tu zastavu, jednog od tih dana, kao u šali mi reče:         - Ma nema veze tajniče. Vi ste vladali pet stotina godina, sada će mo malo mi. -         Vremena međutim nisu bila za šalu. Dizajući dalje tenzije, srpske vlasti uvedoše policijski sat. Pred opštinom je naoružana straža; sada tamo vidiš kokardu, sada ovamo čuješ četničku pjesmu, a sve vrijeme vojska, sada već sa otvoreno istaknutim, ne jugoslavenskim, nego srpskim zastavama, uz pucnjavu i tradicionalne srpske epske, ali i četničke pjesme, odlazi negdje, valjda na nekakva ratišta, dolaze sa tih ratišta, prolaze kroz Ključ i usput pucaju, rešetaju sada već slobodnije, u džamijska minareta... Republika je zapaljena. Ravno se već davno desilo, a i Bosanska Krupa. Do Sanskog Mosta se već ne može otići. Onda se pronese glas u narodu: u Kozarcu pokolj Bošnjaka; u Hrustovu kod Sanskog Mosta borbe, a onda pokolj Bošnjaka; bacali ih sa mosta u Sanu, tako se pronese glas.         Bošnjaci opštine Ključ su kao ovce pred klanje. Za sukob totalno nespremni. I Srbi su uznemireni. Propaganda čini svoje, pa iako znaju da je JNA uz njih, osjećaju se nesigurno. Nacionalne stranke, posebno SDS, su raspirile strasti do uvođenja naroda u sukob, pa se došlo do trenutka kada se samo očekivalo da i u Ključu zapuca. Prema pouzdanim informacijama vojska dotura naoružanje po srpskim selima. Bošnjacima i Hrvatima je ostalo da samoinicijativno nabavljaju oružje, zlu ne trebalo; i to je i rađeno. Međutim, organiziranu vojnu silu ne čine dezorganizirani naoružani pojedinci. Potrebna je organizacija, potrebni su komandni kadrovi, potrebna je veza, sistem subordinacije...         Izuzev Omera Filipovića i Asima Egrlića te grupe ljudi oko njih, niko ne radi na organiziranju muslimanskog naroda i kakvoj-takvoj pripremi onoga što neminovno i Ključu slijedi.   Crljeni - početak sukoba         I desilo se. Stalno provociranje sukoba i dovelo je do istog. U selu Crljeni, 26.05.1992. godine, bio je ponedjeljak, dobro se sjećam, seljani zarobiše patrolu, do zuba naoružanih Srba. Selo je bošnjačko, a Srbi do zuba naoružani, zarobljeni sa kartama na terenu koji patroliraju, ne znaju objasniti zašto to rade, unatoč međustranačkom sporazumu najačih stranaka u Ključu, Stranke demokratske akcije / Muslimanske bošnjačke organizacije na jednoj strani i Srpske demokratske stranke na drugoj strani, da jednonacionalnog patroliranja po selima neće biti.         Taj dan, pred večer, oko 17,30 sati, dođe Crljenčanin Atif Dedić, tada već bivši ključki milicioner, te obavijesti Omera šta se dogodilo u Crljenima. Bio sam se zatekao tu kod Omera, pa tako iz prve ruke znam za ovaj slučaj. Tu je dogovoreno da se zarobljenici zadrže do sutra, „a onda će mo stupiti u kontakt sa SDS da se to riješi“, bile su Omerove riječi. Atif potom odlazi nazad na Crljene, a Omer zove Asima Egrlića i upoznaje ga sa onim što mu je Atif prenio. Pada dogovor da Omer sutra ujutro dođe kod njega kući, pa da se precizno dogovore šta raditi. Asim saopćava Omeru da ga je zvao Jovo Banjac, predsjednik Skupštine opštine Ključ, ali da nije pominjao Crljene i zarobljavanje patrole u Crljenima. Pitamo se znaju li ili svjesno prećutkuju?         Omer mi nudi da noćim kod njega. Pristajem, jer i ja volim biti sa njegovom dječicom. No prvo odlazim do kuće daidže Šefika, Fike Filipovića gdje sam stanovao; uzimam pripremljen ruksak sa stvarima za koje sam držao da će mi biti neophodne kada provali zlo, što je prosto visilo u zraku i svaki čas se očekivalo da poput gnojna čira prsne; prebacujem ruksak na Bebićku stranu čaršije, kod Omera. Držao sam, ako bude trebalo kupiti se, pa kroz šume probijati se prema Bihaću, da je ta strana, zbog bošnjačke zaleđine, puno povoljnija nego Jarička.         Omer me moli da se uključim u rad organa ili zametka organa bosanske opštine Ključ, formiranih kao odgovor na SDS-ovo proglašenje Ključa srpskom opštinom i njegovo priključenje tzv. Autonomnoj regiji Krajina; između sebe formiranje tih alternativnih organe ili zametke organa lokalne vlasti, nazivali smo činom pokreta otpora. Ideja i naivno razmišljanje je bilo da se, u slučaju nužde, organizira referendum građana na kojemu bi se tražila legitimacija za takav oblik organiziranja lokalne vlasti.         Rekoh, to je već bilo vrijeme krajnje zaoštrenih tenzija, vrijeme kada je Bosna i Hercegovina već bila „zapaljena“ i samo se očekivalo da se i u Ključu desi ono što se dešavalo diljem BiH. Shvatam da i meni nema druge nego uključiti se, jer će me ionako, htio ne htio, zahvatiti matica zbivanja. Dogovaramo se da se i ja uključim, te da sutra dođem na Pudin Han, gdje su se već povukli Omer, kao legalni i legitimni potpredsjednik Skupštine opštine i Asim, kao jednako takav predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Ključ, jer su odbili raditi u zgradi, sada nakon udara SDS-a, srpske opštine Ključ. Slutimo sukob. Osjećamo tu je, samo što oružje i u Ključu nije progovorilo, ali ne govorimo o tome kao da će već sutra izbiti. A hoće.         Slijedećeg dana, to je već utorak, 27.05.1992, ranom zorom, prije sedam sati, odlazimo kod Asima. Putem susrećemo građane što su krenuli na posao. Sve ljubazno pozdravljamo i otpozdravljamo, naročito Omer koji je imao istančan osjećaj za ono što zovemo građanskom konvencijom. Međutim, ne možemo, a da ne primjetimo poglede sugrađana Srba. Neki bježe očima kada nam se pogledi susretnu, mnogi gledaju kao da bi željeli nešto kazati, upitati, a niko se ne smije.         Kod Asima, još jednom se razgovara o događaju prethodnog dana u Crljenima. Razgovor se zapravo kreće isključivo oko te teme. Svi smo zabrinuti. Slutimo razvoj događaja se strahovito ubrzava. Slažemo se, sukob slijedi, ali i dalje treba voditi bitku za svaki dan mira, što iz principjelnih razloga, što iz procjene da je teroristička SDS već organizirala, uvezala i uz pomoć Republike Srbije, pokrenula sve resurse i samo se čeka zgodna prilika pa da otvoreni sukob počne.         Rastajem se od Omera i Asima i vraćam se u grad uz dogovor da dođem do podne na Pudin Han. Bilo je to moje zadnje, uvjetno rečeno predratno, jer je rat u Bosni i Hercegovini već bjesnio, viđenje sa Omerom i Asimom. Na Pudin Han nisam otišao; tog dana, prije podne, oko 11 sati zapucalo je na Krasuljama i na Pudin Hanu. U hipu, Ključ je blokiran i otpočinje najcrnji fašistički mrak i teror nad nesrpskim stanovništvom grada. Sa Omerom i Asimom slijedeći put ću se sresti na Manjači; i oni i ja kao logoraši.

NASTAVLJA SE...
POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI

Web koncept i grafička obrada:   Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI