Tako su meni iz tog doba i danas u živom sjećanju grupa “220” i njihov veliki hit, prvi autorski rad u našoj bit glazbi, kompozicija “Osmjeh“, pa Drago Mlinarec i njegova krasna pjesma “Trebao sam, ali nisam” (i “Osmjeh” je njegova pjesma); pa onda “Četiri mladića” veliki hit Kornelija Kovača(2), u izvedbi Vede Hamšića. Kasnije će to krasno prepjevati Zlatan Fazlić-Fazla. Zatim, tu je set nezaboravnih pjesama grupe “Indexi”, njihova vanvremenska “Plima”, pa onda “Da sam ja netko”, “Krivac si ti“, “Ruke pružam”, “Negdje na kraju u zatišju”.

        “Korni grupu” ostala mi je opet u sjećanju po kompoziciji “Put na istok”, a meni i danas kada ovo poslušam razbucaju se uspomene i uhvati me takva nostalgija za domajom da bih čini mi se sve u trenu spakovao i krenuo kući u Bosnu. A onda skontam, kao i mladost, ni to vrijeme ne može se vratiti. Nego, neka te baja đe jesi. Pa do daljnjeg.
        A ovo sa “Delfinima“, tako se desilo, pa nisam ni imao želju otići na taj njihov koncert, koji su oni priredili u starom ključkom Domu kulture. Ja sam tada bio još uvjek premlad, negdje jedanaest ili dvanaest godina sam imao, jer bilo je to negdje 1964. ili 1965. godine. Ali, imali su oni svoju publiku i ja se sjećam, jer sam se tu večer vrtio oko Doma kulture, sjećam se, ne znam zašto baš nje, ali Bela Pudić mi se urezala u memoriju kako se uzbuđena vrti oko tog Doma iščekujući nastup tih “Delfina”…
        Među interpretatorima tzv. narodnmog melosa, kod nas u Bosni u to su doba glavne zvijezde bili izvođači tradicionalnog sevdaha Beba Selimović, Himzo Polovina, Zaim Imamović, Nada Mamula, Safet Isović…, a poslije se javljaju nove zvijezde Silvana Armenulić, Lepa Lukić, Hašim Kučuk-Hoki, Bora Spužvič, Tozovac …

Damjan Babić - Dašo

        Vjerovano najveći i najznačajniji festival tzv. narodne muzike i pjesma u Jugoslaviji toga doba je bio festival što se svake godine održavao u Ilidži kod Sarajeva. Festival je pokrenut 1963, sa namjerom da se prikupe sredstva za pomoć Skopju, te godine postradalom u katastrofalnog zemljotresu, ali je prerastao u tradiciju i koliko znam taj je festival još uvijek u “funkciji”. Direktor tog festivala, tamo negdje s početka sedamdesetih pa sve do početka rata 1992. g. bio je pokojni Damjan Babić-Dašo, koji je, prije odlaska za Hrasnicu kod Sarajeva, gdje se proslavio kao kompozitor tzv. narodnog melosa, živio u Ključu… Bio je rodom iz Crne Gore, a u Ključ je došao, pretpostavljam, “trbuhom za kruhom” i onda je radio kod nas kao nastavnik muzike. I u Ključu, kao poslije u Hrasnici, Dašo je bio izuzetno poštovan i cijenjen i ja se sjećam kao je često bio spominjan u razgovorima starijih, uvjek sa respektom i nekom sjetom što ga Ključ više nema. Međutim, Ključ ga je izgubio, ali ga je dobila cijela BiH i bivša Jugoslavija, jer on je vjerovatno bio, a čini se i ostao najveći u tom poslu i umjetničkom izrazu.
        Folk muzika toga doba se značajno naslanjala na tradicionalni narodni izraz, ali je imala i neku posebnu “boju” i nosila je specifičnu osjećajnost primjerenu vremenu u kojem je nastajala. Bilo je to vrijeme navale grčkog, meksikanskog i ko zna kakvog sve ne zvuka i melodičnosti na te naše prostore, ali Dašo je ostao dosljedan onome što bi ponajbliže mogli opisati kao naslon na tradicionalni narodni muzički izraz. Ako potražite na internetu neke od gore pobrojanih folk izvoča ili neke od Dašinih kompozicija i uporedite taj folk sa ovim današnjim i nekim od najvećih narodnjačkih zvijezda danas popularnog tzv. turbo folka, biće vam jasno o čemu je riječ.
        Zapravo, današnje se generacije najlakše mogu približiti vremenu o kojemu ovdje govorimo, upravo ovako, preko umjetnosti koja je nastajala u to doba, znači preko muzike, filma i drugih oblika umjetničkog izraza, jer umjetnost je oduvjek bila i svjetlo tj. ukazivala na moguće nove putove, ali i refleksije, tj. odraz stanja svijesti neke epohe.
        U Ključu je hiljadu devet stotina šezdesetih djelovao vokalno instrumentalni sastav “Besstali”. Grupa je dobila ime po osnivačima i članovima: Besimu Pudiću, Stanku Brkiću i Stanku Banjcu te Aliji Salihoviću. Grupa je vremenom mjenjala sastav; ovdje bih spomenuo da je sa njima nastupao i Milenko Macanović-Macan kao vokal, a povremeno i rahmetli Smajo Medić, na saksofonu. Da li sa njima ili u nekoj drugoj kombinaciji muzičara, ali jedno vrjeme nas je Ključane zabavljao svojim sviranjem i Enver Kišević, profesor muzike i jedna fina i osjetljiva lirska duša. “Besstali” su bili prva takva grupa ikada formirana u Ključu, a javili su se na tragu tada popularne bit muzike.

Grupa “Besstali”, slijeva na desno: Besim Pudić, Stanko Banjac, Stanko Brkić i Alija Salihović

        Poslije će Ključane zabavljati svojom svirkom i pjesmom grupa muzičara, u različitim kombinacijama, a koju su sačinjavali: Nermin Muslimović, Muharem Pudić zvani Pajo, Boro Stupar zvani Žora, Suad Vučkić, Milenko Maričić zvani Ćika pa Nešo Drča i Sead Krnjić zvani Crni.
        Bio je jedan sastav koji se zvao "Osmjeh" kako me u pisanju ovih zapisa podsjeti moj jaran Nermin Muslimović. Tu su osim njega svirali i pjevali i Senad Koljić, Nihad Vučkić, Milenko Bjelobrk i Dževad Mistrić. Kasnije se Nermin pojavljuje i u i grupi “Tri plus jedan ", (Edo, Nihad i Mirsad Vučkić zvani Cicko, plus Nermin).
        Osamdesetih je bio jedan sastav u kojemu su bili Muhamed Šehić zvani Hamić, Rasim Kujundžić, Nermin Bećirbegović i Nermin Muslimović. Pjevači u ovome sastavu su bili braća Egrlić, Velid i Safet... Ključ i danas, dok ovo pišemo ima dobrih muzičara i nadarenih pjevača. I neka ima. Jer: kad sve prođe, ipak, ostaje nam pjesma…
        Prema pričanju od mene starijih, Ključ je iza Drugog svjetskog, rata imao jaku amatersku glumačku družini. Toga se doba ne sjećam pa o tome ne mogu ništa reći, ali tradicija amaterskog angažmana brojnih Ključana u kulturi i sportu nije prestala ni kasnije u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća.
        Tako npr. osamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Ključu je djelovala jaka folklorna i muška horska sekcija KUD-a “Dušan Vujnić”.

Završna scena proslave 30 godina postojanja KUD-a "Dušan Vujnić" sa horskom i folklornom sekcijom

        Meni se posebno u sjećanje urezala horska sekcija sa mnoštvom markantnih i u nastupu uvjek elegantno i jednoobrazno obučenih figura: Bećo Kulenčić, dr Flat, Hamzo Pajić, koji je takav prelijep glas imao da ga se ni opera ne bi postidila; pa Smajo Medić, Smajil Muslimović, braća Dunovići, Petar, koji je bio aktivan u horskoj sekciji i legendarni Branko koji će ostati upamćen kao čovjek koji je presudno uticao da se i Ključ sa kulturnom manifestacijom "Majski dani kulture" nadje na imaginarnoj kulturološkoj bh. mapi značajnih gradova. Ko se još ne sjeća gostovanja prelijepe prvakinje sarajevske opere, naše bh. splićanke Gertrude Munitić, (ja sam po Brankovom zaduženju prošao čitavu Banja Luku tražeći odgovarajući cvijetni aranžman za nju, a kada sam ga našao i kupio, nije bilo žene da se zamnom nije okrenula ili nešto dobacila; e tu sam ja, zahvaljući Branku naučio vrlo važnu lekciju životnu, shvaćajući ulogu i značaj cvijeća u životu žene)... Pa gostovanja maestralnog Pere Kvrgića; njega sam opet po Brankovoj direktivi vodio na naš Stari grad; jadan Pero, već u finim godinama i kako mi reče strastven pušač, jedva se ispentrao gore, ali i ostao zadivljen prekrasnom panoramom i vidicima kakvi se rijetko nude oku. Pa onda gostovanja, "On meni nema Bosne", Josipa Pejakovića i brojnih folklornih grupa, revije filmova, izložbi na otvorenom i u zatvorenim prostorima... itd...

Defile učesnika Smotre foklora Bosne i Hercegovine u okviru manifestacije "Majski dani kulture" u Ključu

        Negdje od osamdeset i neke, pa do Brankovog odlaska u penziju, svake godine maja mjeseca, uglavnom zahvaljujući Branku a onda i grupi entuzijasta koje je on znao da animira i uključi, Ključ je zaista bio nešto drugo, veće i neprepoznatljiv samome sebi.
        Brankova i Petrova sestra Zora će se udati za Mehmedaliju Filipovića, oca našeg vrijednog Cunija, bez kojega ne bi bilo ni ovoga što upravo čitate dragi zemljaci, jer je ono njegovo, "de bolan nešto napiši" i bili ona iskrica iz koje se izrodila ideja o ovim Zapisima. Mehmedalija je zapravo još jedan od brojnih ključkih aktivista - amater koji su angažmanom u kulturi i sportu, ostavili traga i ostali u kolektivnoj memoriji Ključana. Neki od njih su, svojim angažmanom ili talentom, prema pamćenju ovoga autora zasluživali i širu reputaciju.

Mehmedalija Filipović poznati sportski i kulturni aktivista - predvodi učesnike sleta povodom Dana mladosti 1962. godine

        Ali, čudni su i nedokučivi putevi sudbine ljudske. Biće, samo Svevišnji zna kako neki, možda i prosječnog dara, uspiju steći širu prepoznatljivost i priznanje, a neki istinski nadareni, zauvjek ostanu tek lokalna imena. Na primjer, Brale Brkić, je bio takav nogomentni veznjak da se samo čudom i ključkom i općenito ondašnjom bosanskom provincijalnošću može objasniti kako nije stekao širu reputaciju. Prema uvjerenju ovoga autora takav je bio i ključki Gerd Miller, čovjek vedra duha i neuništive životne snage i energije, Jakupović Muhamed zvani Hamić.

Kapiten Jakupović Muhamed - Hamić i Tido Šehić u ekipi FK "Bratstvo"

        Bilo je još dobrih nogometaša u Ključu, npr. braća Samardžije ili Tido koji je bio veliki talent, ali je izgleda više volio život od nogometa. Međutim, niko od njih nije uspio steći širu javnu prepoznatljivost, što je još jedna mjera i pokazatelj provincijalnosti, ne samo Ključa, nego je sav taj naš region Zapadne Bosne bio kao nekakva deseta rupa na fudbalskoj svirali ili mapi poznatijih klubova...
        Ili, Hamzo Pajić, evo opet ga ovdje pominjem, jer zaista, bio je takav talent za pjesmu, da se ja teško mogu sjetiti kako sam upoznao nekoga sa tako raskošnim darom, a da nije stekao neku širu afirmaciju. A da “iver ne pada daleko od klade”, dokaz je njegova kćerka Merima koja je naslijedila nešto od njegovog talenta za pjesmu; njena opet kćerka, Hamzina unuka Indira Mistrić, produžava tradiciju - upisala je studij muzike.

Enes Kišević   Muhamed Filipović   Fikret - Fićo Ibrahimpašić i njegov potpis

        Kada smo već kod kulture i talenata, evo nekih imena koja su ipak uspjela probiti provincijske okove i steći širu prepoznatljivost i reputaciju. Najveće ime koje je Ključ dao u kulturi prije Drugog svjetskog rata je bio pisac Rasim Filipović, a nakon tog rata, u vremenu kojim se bave ovi Zapisi, pa mogli bi kazati sve do, evo već i druge decenije dvadeset i prvog stoljeća, to je ime pjesnika i glumca Enesa Kiševića. Enes je, kako je poznato, rođen u Bosanskoj Krupi, ali je mladost proveo u Ključu, sve do završetka gimnazije i odlaska na studij u Zagreb. Potiče iz porodice sklone umjetnosti: njegova braća i sestre, a imao je dva brata i dvije sestre, svi su oni imali dara za umjetnostali. Enes je već svojom prvom knjižicom “Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled”, objavljenom 1976. godine, najavio o kakvom se raskošnom talent radi. Sjećam se jednom te 1976. godine, u studentskom domu u Nedžarićima, ostao sam do kasno, raspravljajući sa jednim Branom Pilipovićem (on će kasnije oženiti našu lijepu Ključanku i moju školsku drugaricu, Sunitu Bosnić); ja njemu kako je Enes pjesnik prvog reda i kako će ući u čitanke, a on meni, “ma daj, to je lokal patriotizam”. Dobro, ubrzo sam ja skontao da on nije ništa od Enesa pročitao, jer da jeste, onda nije trebalo biti nekakav književni i pjesnički ekspert, da bi se shvatilo o kakvom pjesničkom formatu se tu radi.
        Iako danas, sa stalnom adresom u Zagrebu, Enes nije zaboravio Ključ. On zapravo živi, djelom u Zagrebu, a dijelom u Ključu, gdje ga eto svake godine, u staru porodičnu kuću Kiševića, koja je njima ostala iza njihovih roditelja...
        Na polju obrazovanja i nauke, Ključ je dao nekoliko značajnih imena od kojih su akademici Nedim i Muhamed Filipović u samom vrhu. Nedimovo ime dobila je i jedna ulica u Sarajevu, što je zbilja ono najmanje kako BiH može i treba da se sjeća svojih zaslužnih sinova i kćeri.
        Braća Ibrahimpašić, sljednici poznate begovske loze ključkih kapetana, Ismet, koji je napravio uspješnu karijeru privrednika, eksperta u oblasti naftne industrije i Fikret, svakako su nezaobilazna imena nekog budućeg ključkog almanaha poznatih. Fikret je bio strastveni kolekcionar svega i svačega. Smatra se da je on imao najveću prikupljenu kolekciju viceva u bivšoj Jugoslaviji. Ta će ga strast kasnije uvesti i dovesti do osnivanja poznatog Muzeja grada Zenice. Njegova zbirka je već u startu sadržala preko 50.000 artefekata i pri tome, nije to bila obična kolekcija predmeta od manjeg ili večeg povjesnog značaja. Bilo je tu svega; specifična građa za koju Senad Duran, u tekstu “Fikret-Fićo Ibrahimpašić, sastavljač beskonačnog”, objavljenom u časopisu za obrazovanje, nauku i kulturu “Most”, br. 101, decembar ‘97/januar ‘98, kaže da „dobrim svojim dijelom obuhvaća ljude i njihove živote, životne tokove i sudbine porodica i sve druge naoko nevazne detalje i pojedinosti koje nas ne ostavljaju ravnodušnim, jer podsvjesno znamo da važnost i ljepotu našim životima daju upravo takvi detalji, kao što znamo za potrebu da u historijskim zbivanjima tragamo za konkretnim i stvarnim ljudskim usudom.
        Fikret je bio čuven i po interesantnom kaliografski modeliranom osobnom potpisu. Legenda kaže da su njegov potpis jednom pokazali i predsjedniku Titu, a ovaj je upitao:
        -A je li boga ti, šta Vam znače ova dva kruga iznad potpisa.
        -E to su moje naočale, odgovorio je šeretski Fićo.
        Iza velikih ostaju legenda. Kada je Fićo umro 1998, onda je Zenicom pukla glasina kako je iza sebe ostavio veliko bogatstvo. Međutim, niko nije znao šta je to bogatstvo: novac, zlatnici, nepoznata ostavština bosanskih kraljeva il neki neznani rukopis...

NASTAVLJA SE...
POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI

Web koncept i grafička obrada:   Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI