|
Nihad Filipović
Ko nabije taj dobije
A za akšama, u vrijeme ramazana, nama djeci u mahali Bebići, gdje sam ja rastao, glavni zadatak od majki i neni bio, je pratiti kada će se ne ključkoj džamiji upaliti kendilji. To smo mi radili tako što smo se okupljali na zakupi, kako smo zvali, ne znam zašto, ali vjerovatno jer je tu nekada neko od nekoga zakupio zemlju, pa tako ostalo zakupa; dakle to je ono mjesto, gdje se na putu iz čaršije, od Samijne i Miralemove slastičarne, u Bebiće, kod kuće moje stare majke Zilhe, (poslije je taj posjed i tu kuću kupio Mehmed Hotić), ono gdje je raskrsnica u tri pravca: jedan vodi više, gore u Bebićku mahalu, pa to dalje ide prema Hajir bašči i Starom gradu, drugi dole, prema Kapetanovićima i onda dalje za Humiće, a treći na suprotnu stranu, nizbrdo pa u čaršiju. Ta je zakupa bila mjesto na putu odakle se vidjela džamija, pa smo mi djeca, kada bi se upalili kendilji, trčali i na sav glas vikali, svako svojoj majci:
- Majka, majka, upalili se kendilji, upalili se kendilji! Bio je to pouzdan znak da je vrijeme za omrsiti se.
Proslava Prvog maja, međunarodnog praznika rada i proslava dvadeset i petog maja, Dana mladosti, tako nazvanog jer je taj datum uzet kao rođendana Predsjednika, kasnije doživotnog predsjednika FNRJ-SFRJ, Josipa Broza Tita, bila su dva značajna datuma, kako za onu vlast tako i za nas djecu. Jasno, iz različitih razloga. Vlast je tim povodima ideološki demonstrirala i paradirala idejne okosnice onog društvenog sistema, znači bratstvo, jedinstvo i zajedništvo u izgradnji “novog društva”, a mi djeca smo tada posebno dolazili na svoje.
| |
| Štafeta mladosti 1984 godine u Ključu
|
|
|
|
| |
| Predaja Štafete predsjedniku Titu.
|
|
|
|
Za Prvog maja išle su jedno vrijeme obavezne bakljade. Čekala se noć, a onda nas djecu postroje u vrste, bakljade u ruke, a bakljada vam je bilo štap, a na vrhu limenka napunjena “gorivom”, pa se to onda zapali i onda se, zajedno sa roditeljima i građanima ide u prvomajskoj povorci kroz grad. Kasnije su se bakljade “ugasile”. Valjda je neko našao kako to sve skupa jako potsjeća na fašizam i fašističku mistiku svijetla i mraka koju je Hitler svojevremeno koristio u uspinjanju na vlast. Ili je to urađeno zbog nerijetkog povrjeđivanja djece, opekotina i slično. Tek bakljade su kasnije izbačene iz paraderskog ideološkog arsenala.
Posebna je priča opet bio Dan mladosti. Nama djeci na glavu bi tada stavljali bijele partizanske kapice, oko vrata vezali crvene marame, pa bi nas onda “upakovane” u bijele šorceve i majice, postrojavali koje kuda uz Ključu prilazne puteve, gdje bi onda čekali Štafetu mladosti, koja je dolazila i prolazila kroz svaki grad ondašnje Jugoslavije, na putu do Beograda, gdje se na stadionu JNA održavala završna svečanost, tzv. slet, klasična socrealistička manifestacija sa pjevanjem i vježbanjem. Mjesecima pred Dan mladosti, nas školarce su nastavnici fiskulture pripremali u školi za lokalni slet koji se održava na igralištu NK”Bratstvo”, a otići na slet u Beograd bilo je kao posebna čast i to nije moglo svakog zapasti, nego su išli najbolji. Na završnoj svečanosti u Beogradu, obavezno je prisustvovao i predsjednik Tito i čitava ceremonija je završavana tako što bi odabrani omladinac ili omladinka, sa štafetom trčao uz tribine stadiona do lože predsjednika države, te bi onda nakon, par rečenica nad kojima je cijela Jugoslavija strijepila hoće li ih počastvovani i uzbuđeni uručilac izgovoriti bez zamuckivanja i greške, štafeta konačno bila uručena predsjedniku Titu. Tito bi onda održao kratak govor i time bi službeno svečanost za mase bila okončana, a rukovodstvo se povlačilo na zatvorene sjedjeljke koje je predsjednik upriličavao za drugove i saradnike.
Ovakve ideološke parade nisu bili specifika jugoslavenskog komunizma. Bilo je to zajedničko mjesto i tačka prepoznavanja svih totalitarnih režima, od Jugoslavije na zapadu do Kine i Sjeverne Koreje na istoku. Jesu li oni tamo nosali štafetu neznam, ali mi jesmo. To je krenulo odmah nakon Drugog svjetskog rata, 1945. g. zapravo, rat još nije bio ni završio, a Rato Dugonjić je izašao sa štafetnim prijedlogom, da bi odmah po okončanju rata to i krenulo, prvo kao “Titova štafeta”, a onda, na Titov prijedlog, to je preimenovano 1957. u Štafetu mladosti; poslije Tita je trebao biti period kontinuiteta pa je i štafeta od 1980, dok nije “izdahla“, nosana pod sloganom: “I poslije Tita Tito”.
Smisao i sadržaj “falusoidne” ideje štafete bio je razvijanje kulta ličnosti predsjednika Tita i na toj osnovi održavanje jugoslavenskog zajedništva. I tako je i bilo, dok je ideološka voda na točak išla. A poslije, svi znamo kako je završilo…
| | |
(1)
Kod nas se, valjda sukladno našoj provincijalnoj navadi adoriranja stranog i tuđeg, umjesto naše riječi i pojma “bodljevina”, za borbu bikova odomaćila tuđica “korida”, iako krvava španjolska korida nema ništa sa našim tradicionalnim dostojanstvenim odmjeravanjem snage bikova. U koridi, bikovi nemaju nikakve šanse. Korida slavi pokolj, krv i nadmoć čovjeka nad životinjom, a naša bodljevina bikova je praznik snage, nepatvorenog odnosa u prirodi i prirodnog reda stvari. |
Najveći “kulturološki” događaji tog doba u našoj provinciji su bili vašari i narodni zborovi. Tako i u Ključu. Vašara i zborova je moglo bit i bivalo je i nekoliko u toku godine, a neki su prerasli i u svojevrsnu tradiciju kao npr. onaj koji je pratio Grmečku bodljavinu bikova(1). Vašari su zaprao izvorno narodni zborovi i u pravilu, pratili su značajne religiozne praznike; ali kako je u nas sa komunizmom religija službeno potiskivana iz narodne svijesti, tako je došlo i do pojave novog fenomena, tj. pojave narodnih zborova što su pratili državne praznike. U prednjem smislu vašar i narodni zbor su jedno, a ovdje ih razlučujemo jer, kako smo naznačili, za komunizma, u nas su zborovi poprimili značaj svojevrsnih političkih skupova, vezanih uz važne državne datume i političke govorancije kojima bi se održavala politički budnom narodna svijest, a vašari su ostali ono što su oduvjek i bili i kako ih je narod od starina doživljavao: mjesta okupljanja ljudi, gdje se dolazilo da se vidi i bude viđen, baci oko na djevojku, odmjeri momak, razmjene informacije, nešto proda, nešto kupi i slično.
| |
| Vašari se nisu mogli zamisliti bez ringišpila.
|
|
|
Vašari i zborovi su bili masovno posjećene populističke svetkovine i narodna razbibriga. Posebno djeci, ti su skupovi, sa svim onim drangulijama, ringišpilima, obiljem jeftine zabave, narodnim kolima, pjevaljkama, potrošačkim tričarijama i igricama, od “ko nabije taj dobije” i bacanja kamena s’ramena do “miš bili sriću dili”, sve to skupa su djeci bivala mali praznici boja, mirisa, okusa...
Pomenuo sam neke vašarske i zborovske igice, pa da ukratko kažemo i kako su se “igrale”. Bilo je još tih igara, ali ove su mi se urezale u pamćenje. Tako ponajprije igrica “ko nabije taj dobije”, valjda zbog šaljivog naziva. A igrala se ovako: sa rastojanja od nekoliko metara pokušavate nabaciti halku na odabrani artikl, bilo flaša ili neka igračka i slično. Ako nabijete, onda to i dobijete; ako ne nabijete, onda ponavljate, onoliko puta za koliko ste platili.
“Miš bili sriću dili” je opet bilo nešto kao današnja lutrija samo što što nije igrač izvlačio ili pogađao brojeve i dobijao nagradu u novcu, nego bi “miš bili” (a bio je to zapravo hrčak, samo što u nas narod sve te sitnije glodare svodi na miševe), “izvlačio” koverte i “proricao” budućnost; naime, u kovertama su bile ceduljice sa ispisanom “prognozom”, šta možete očekivati da će vam se dogoditi u budućnosti.
Bacanje kamena s ramena je opet tradicionalna narodna disciplina nadmetanje i muškog odmjeravanja snage. Odabere se nešto veći kamen, onda u ruku, pa ko više odbaci sa ramena.
Nekada su se na vašarima obavezno igrala narodna kola. To je bila prilika ne samo da se “ispod oka” odmjeri momak i djevojka, nego i da se u kolo uhvate jedno do drugog. Poslije je to nestalo jer vremenom, sa mjenjanjem načina života, indrustralizacijom, urbanizacijom, boljim saobraćajnim vezama..., momci i djevojke su našli načina da se sreću i “odmjeravaju” i mimo rijetkih narodnih zborova.
I na koncu, budući smo na području kulture razbribrige i dokolice, ne može biti a da se ovdje ne pomene još jedan itekako važan događaj; bila su to tzv. kolektivna ljetovanja. Ljetovanje je značilo odlazak na more, a odlazak na more je bio za nas djecu neslućena avantura. Po prvi put idete daleko od kuće, po prvi put vidite malo šire izvan svog atara i po prvi put vidite more i mješate se sa nekim čudnim svijetom što ne govori vaš jezik.
| |
| Ključka omladina kolektivno na moru
|
|
|
| |
| Putovanje garavim ćirom bilo je atrakcija
|
|
|
|
Dešavalo se to jednom godišnje, za velikog školskog ljetnjeg raspusta. Na ljetovanje se išlo u organizirano, preko sindikata kako se govorilo. Ko je bio nosilac tog posla, Sindikat ili Socijalsitički savez radnog naroda ili oboje, ne pitajte; bio sam mali i ne sjećam se niti me je to jasno moglo i trebalo zanimati. Uglavnom, sve je bilo pod kontrolom, a opet imalo se osjećaj da učestvujete u nečemu izvanrednu uzbudljivom i u svakom slučaju nesvakidašnjem. Najveća vrijednost takvog načina ljetovanje je bilo to što je društvo na taj način pokazivalo brigu za svoje građane i ciljano, planski i organizirano pružalo priliku svima, posebno djeci čiji to roditelji nisu mogli priuštiti, da se ide na more, da se uživa u osjećaju zajedništva, blagom osjećaju avanture i istovremeno sigurnosti koje pruža grupa.
Meni je od svega najinteresantnije bilo samo putovanje. To mi je bilo veća radost i od susreta sa morem. Tako mi je u nezaboravnoj uspomeni ostalo prvo takvo putovanje na more, legendarnim čirom, dakle željezničkim uskim kolosjekom od Gornje Sanice preko Ličke Kaldrme do mora i malog mještaca Filip Jakov. I ta je pruga i taj naš stari garavi čiro kasnije likvidirana i gurnuta u staro gvožđe, kao nerentabilna, šta li? Šteta, danas je to mogla biti izvanredna turistička ponuda, dio nekog imaginarnog turističkog paket aranžmana koji bi uvezivao hrvatsku i bh. turističku ponudu. Pruga se protezala nenaseljenim, ali izvanredno lijepim predjelima Bosanske Krajine i Dalmatinske zagore. Putovanje tom prugom je bio pravi praznik za oči, a u kombinaciji raznovrsne turističke ponude, npr. lov, ribolov, posjeta i obilazak starih gradova Zapadne Bosne, uvezivanje sa rafting ponudom ili prosto planinarenje odnosno hodanje utvrđeniom rutom kroz nedirnutu prirodu i čisti planinski zrak...
Drugo putovanje na kolektivno ljetovanje u Filip Jakov koje mi se također čvrsto urezalo u memoriju je bilo autobusom preko Knina. Vozač je bio Mile Čavka. Putovalo se noću, nekim starim ohrndanim autobusom, a ja sam noć proveo sjedeći tik do Mile. Fasciniran samim činom vožnje, vještinom vozača i zvukom motora, svu noć sam proveo zureći u uski trag svijetla na putu, a pred zoru zaspao. Iz sna me trgnu dječija graja:
- Eno mora, eno mora. More, more.., derala su se djeca, kao da neko đavla iz njih istjeruje.
Inače, uz ta ljetovanja su vezane brojne vickaste priče i pričice kojima bi se čaršija zabavljala mjesecima, pa i godinama nekon što se predmetna zgodica desila. Evo takve jedne koju mi je svojevremeno ispričala moja rodica, rahmetli Zehra Filipović. Priča Zehra:
- Mi na moru, a bilo je to ono kada se Jugoslavija počela otvarati za strani turizam, pa nagrnuo Švabo na Jadran, k’o muslimani na Ćabu. I sada, odemo mi, ja bila i neko društvo, u jednu konobu, pa ćemo čekati konobara da naručimo. A njega nema, pa nema. Okolo neke Švabe; trče konobari oko njih, sve frcera. A mi, ništa. Ni da nas pogledaju. Onda se dogovorimo da promjenimo “krčmu”, ali čim uđemo u novu da pođemo ko biva nešto tavrljati na stranom jeziku. I tako uradimo. Dignemo se, odemo i nađemo drugu konobu, te kako sjedosmo, ne znam ja nijedan strani jezik, ali počeh naglas učiti Kur’anske sure. Društvo se uklopi u trenutku te i oni počeše naglas izgovarati te “e jarabi” te “estakvirllah” te “el hamdulillahi”... itd. Kako konobari sočiše “strance”, tako se oko nas razvaljaniše. Eto tako nas poslužiše što se kaže, nemere neg’ nako i sve na vrijeme.
Sa pojavom automobila i posebno kako je sve više i više ljudi bilo u prilici posjedovati auto, kolektivna ljetovanja će izgubiti ponešto na atraktivnosti, ali će taj vid ljetovanja, kako se govorilo, preko sindikata, ostati jedna od primamljivih mogućnosti koju je ondašnji sistem odnosa u društvu kakvo smo imali, nudio građanima koji inače ne bi bili u mogućnosti, ni oni pa ni njihova djeca, odmor provesti na moru.
NASTAVLJA SE...
POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI
|
Web koncept i grafička obrada: Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI
|
|
