Poslije onog i onakvog loma u godinama rasula pameti, inicijalna emocija što se javlja kod preživjelih je osjećanje duboke nepravde i vrlo često i najčešće osjećanje mržnje. Ali čemu mržnja, kada se mržnjom samodokidamo i štetu sebe činimo. Sjećajmo se, ne zaboravimo, ali nemojmo mrziti. Tražimo, zagovarajmo, borimo se na putu istine, ne iz mržnje, nego iz osjećaja pravde i potrebe njenog zadovoljenja; pa makar i u formi kakvog-takvog prava. Znam, ono što imamo u BiH nakon rata i dejtonskog mira je parodija prava; ali bolje i to nego ništa. Jer, ako se na tragu istine, a ona je jedna makar šta, kako i koliko nas razni mudroseri uvjeravali u njenu mnogostrukost, ako se dakle na tragu istine ne pokreću pitanja zadovoljenja pravde, ako pravo dejtonske BiH nije u stanju odgovoriti na elementarni zahtjev pravičnosti, a to je pitanje kažnjavanja zločina, i to, što narod kaže “ni po babu ni po stričevima”, onda u BiH zemljaci, smirenja nema...
        Jasno, ovo je uvjek lakše reći nego u životu primjeniti. Ko sam ja da apeliram na one koji su pogubili najdraže i najbliže u proteklom ratu, da ne mrze. Pogotovo, ako nema prava i pravde da sa takvima poravnava račune. Ali, nemojmo nikada zaboravljati: zločinci su proizvod mržnje. Ukoliko sebi dopustimo da nas izjeda mržnja na zločince, izlažemo se opasnosti da obolimo, onečovječimo se i postanemo duhovno njima slični. Mržnja je jaka pokretačka sila, ali u još većoj mjeri, mržnja truje dušu, zasljepljuje svijest i sužuju vidike. Nema zaborava, a ni oprosta bez kažnjavanja odgovornih. Međutim, iz ove priče treba odstraniti mržnju, prije svega u našem interesu i interesu naše djece, a onda će se, nadamo se, i kod naših komšija, žito razlučiti od kukolja.
        Eto zato meni nije do mržnje ni na onoga nesretnika i besprizornog Bajić Dragana. Je li on zločinac i šta je radio u ratu ne znam? Znam da je bio jedan od žešćih i među prvima koji se, po njegovom ponašanju sudeći, bez dileme i unutarnjih lomova, prihvatio puške, pa onda sa puškom vraćao kolege sa posla, kao što smo imali priliku čuti od inžinjera Mehmeda Begića, koji se kao svjedok pojavio u sudskom postupku vođenom protiv Vinka Kondića. Begić je kazao da je u Pošti u Ključu radio do 27. maja 1992. godine, kada mu je Dragan Bajić “zaprijetio puškom i zabranio da dalje dolazi na posao”. Ono što takođe znam, jeste da je meni, upravo taj Bajić, mučki kundakom polomio rebra u policiji juna 1992. Nismo bili neka posebno bliska raja, ali smo uvjek imali lijepu riječ jedan za drugoga kada bi se slučajno sreli, na ulici, u kafiću ili u pošti gdje je on radio. Pa ipak, eto upravo taj mi baš onako “junački” polomi rebra, iako je poznato, jel’de, mitologija i legenda tako kaže, da “srpska vojska nikada nije maltretirala svoje zarobljenike”. A desilo se ovako: upadne taj u policiju sa nekim kolegom; jedan od ključkih profesionalnih policajaca, znali smo se iz viđenja, ali, taman da me svetom vodicom sada popršćete, niti sam mu znao niti znam ime.
        Helem, Baja i kolega u punoj ratnoj opremi upadoše u policijsku stanicu. Automati su u rukama i neko ostrašćeno, čudno svjetlo u očima. Kako upadoše u onaj mali prostor na prijemnom šalteru u koji prvo kročite kada se odozdo penjete stepenicama u policiju, tako me ugledaše. I kako me taj Bajić ugleda, iskrivi se na mene psujući, pa zapovjednim tonom reče:

        - Ustaj.

        Ja ustanem sa one prijemne klupice na koju su me posadili dok me dalje ne proslijede na obradu. Kako ja usta, on kaže:

        - Ljubi ovaj krst.

        Pokaza prstom na bedž na kapi i kao malo povije glavušu da ja mogu poljubiti. Bila je to zapravo srpska zastava, ali on je to meni “preveo” kao krst. Ja, šta ću - kud ću, nego ima da ljubim; krenem ja onako junački poljubiti taj bedž, kad li me Baja još junačkije, upravo herojski spuca kundakom u rebra, da mi je mislim i posljednja zvjezdica u Svemiru zaigrala pred očima. Broji Baja tako meni rebra, a onaj njegov kolega, sve nabraja kako su zelene beretke zapucale u Ključu i kako mu je moj metak iz snajpera pored glave prošišao. Jebi ga, čuo sam da su Srbi nebeski narod, a poslije ovoga skoro da sam pomislio kako neke istine u tome i ima: evo ovaj beli zna i čiji mu je metak pored glave prošišao. Pročitao valjda na metku u letu moje ime...
        Godinama poslije, osjetio sam jak bol na lijevoj strani. Boljelo je toliko jako da uopće lijevu ruku nisam mogao pomjeriti a da ne osjetim probadanje, kao da mi nešto unutra zasjeca utrobu. Odem ljekaru, on me pregleda, da me na rentgen i pita jesam li ja u prošlosti imao kakvu povredu tijela. Ja se isprva ne mogu sjetiti, a on mi kaže:

        - U Vas je lijevo plućno krilo blago zasječeno, kao da ste nekada imali neku tešku povredu ili uboj na tijelu. Do zasjecanja je došlo zbog povrede tj. naprsnuća rebara. Dva rebra su Vam napukla i otuda ta povreda lijevog plućnog krila.

        Eto, to je meni ostalo od tog Dragana Bajića. Sada, nakon svih godina, kada god osjetim tupu probadajuću bol ispod rebara na lijevoj strani tijela, pa razmišljam o tom Bajiću i kako to “zaradih”, često se upitam, mrzim li ga? I uvjek dođem na jedno: ne mrzim, nego prezirem. A da li bi ga mlatno, kada bi bio u prilici, onako kako je on mene mlatnuo, na pravdi Boga, prvog juna hiljadu devet stotina devedeset i druge? Da se ne lažemo zemljaci, želio bi da ga mlatnem, a da li bi imao snage, nisam siguran. Pretpostavljam, jače je krme od mene; vazda ga je bilo na vazi, pa valjda i danas, ali kada bi imao tu drčnost, da oprostite, u narodu se to kod nas kaže kurčevitost, kada bi dakle bio dovoljno beskrupulozan da mogu spustiti šaku na bespomoćna čovjeka koji mi ništa nažao nije učinio, bi ga mlatnuo, jašta bi nego mlatnuo. Jer taj Bajić jeste meni itekako nažao učinio. On je mene obilježio do kraja života na lijevom plućnom krilu, pa bi zato bilo pravedno vratiti mu istom mjerom. Pa neka se i on polomljenih rebara sjeća mene, kada već nema tog prava i te pravde koja bi i ovakvim odmjerila prema zaslugama.
        Jer, ko je njemu i takvima poput njega dao pravo da mene i desetine hiljada poput mene nemoćnih ljudi, zlostavljaju? Ali, umislili krmci da su nebeski narod i da imaju nebeske ovlasti. Pa da ih makar stiže ovozemaljska pravda kada se sve završi. Nego ni to. Uvezali se mafijaški i posije rata, pa štite i ne daju jedan drugoga. Eto zato bi ga mlatnuo kada bi imao priliku. Ili bar mislim da bi. Ne iz mržnje, nego iz osjećaja zadovoljenja pravde. A onda bi mu sve oprostio. Jer onda bi bili jednaki: i on i ja polomljenih rebara, pa bi rahat mogli jedan drugog pozivati na praštanje, sve hvatajući se za rebra kako dublje ulazimo u starost.
        Iz istih razloga, nema u meni mržnje ni na Despot Dragana, jednog od mojih ponajboljih drugara prijeratnih što se, prema onome što sam ja čuo u Ključu, umetnu u zločinca. Samo, kada bi ga video, pitao bi ga: Je li istina ili nije Dragane? Ako nije evo ti ruka, bez obzira što si bio pogan u ratu. To je valjda tvoj nivo i kapacitet, a iz svoje kože niko ne može. Ali ako nisi zločinac, evo ti ruka Dragane. Ako pak jeste istina ono što se priča da si radio, daleko ti kuća.
        Nemam mržnje ni na Macanović Milenka, Macana, generaciju moju i mog školskog jarana, dobrog nogometaša ključkog “Bratstva”, petog, pridodatog člana onoj četvorici legendarnih ključkih "Besstala", momka i čovjeka koji je imao sve predispozicije da ga Ključani pamte sa nostalgijom i ljubavlju, a koji za rata okrenu u četništvo, iako mu je otac Bogdan Macanović, koliko ja znam, bio partizan, p r v o b o r a c onoga rata.
        Za Macana, svih ovih godina, osim što znam da je patetično izigravao četnika i od sebe pravio budalu u očima svakog iole razumnog čovjeka, za njega dakle, unatoč svakakvih priča, nisam čuo ništa uistinu kompromitirajuće. Ipak, činjenica da se on ne pojavljuje u starom kraju i gradu, jasno kazuje u kojoj mu je mjeri čista savjest.
        Nego, da ne bi ostalo propušteno kazati, vratimo se ovdje Draganu Despotu. Za njega se priča da je učestvovao u onome pokolju na Velagićima, 01.06.2012. Taj zločin i dalje ostaje nerasvjetljen; i dalje ostaju nepoznati naredbodavci i osobe koje su to počinile. Nekoliko riječi o tome, jer ima sasvim dovoljno elemenata da se to nakon svih ovih godina, efikasno privede kraju, a ipak sve je i dalje “pod ledom”. I tako dvadeset godina od zločina i sedamnaest godina od kraja rata, što jasno govori o žalosnom stanju odnosa u BiH i posebno prava kakvo nam je oktroirano nakon Dejtona.
        Kao što je poznato, u postupku protiv Vinka Kondića, kao svjedok Tužilaštva je saslušan i Vitomir Gajić, isljednik i pripadnik Prvog Krajiškog korpusa tzv. Republike Srpske. On je svojevremeno saslušavao i uzimao izjave od nekih osoba koje su imale neke elemente saznanja ili su bili na mjestu zločina u vrijeme izvršenja. Tako je taj Gajić uzeo izjavu i od izvjesnog Marinka Miljevića. U izjavi koju je Miljević dao Gajiću stoji da su vojnici ispred škole u Velagićima prvo ubili šest osoba, da bi nakon izvjesnog vremena pucali i na ostale civile jer su se “uplašili da ih nenapadnu pošto ih je bilo više”. Miljević je tom prilikom također Gajiću rekao, a ovaj je to unio u službenu zabilješku koja je predočena pred Sudom BiH, da je “načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ” naredio da se ubijeni civili zakopaju u šumu, što je i učinjeno.
        Postupak protiv Kondića je obustavljen zbog teškog zdravstvenog stanja optuženog, tako da je ostalo nejasno koja je to linija njegove odbrane u ovome slučaju, i šta Kondić o ovome zločinu zna, jer ako ništa, iz gornjeg se vidi da ga je Miljević direktno doveo u vezu sa ovim zločinom.
        Ostalo je nejasno i ko je ustvari taj Marinko Miljević. Njegova izjava Gajiću, da je do zločina došlo jer su se počinitelji, nakon što su ubili šestoricu, “uplašili da ih ne napadanu, pošto ih je bilo više”, apsolutno je nategnuta i nije jasno odakle mu takva ideja. Ta izjava gotovo da opravdava zločince, u smislu eto ubili su šestoricu, a onda su se prepali za sopstvenu sigurnost, pa su, eto, pobili i ostalih 71 osobu! Slijed zbivanja u nizu od tri masakra koja su se dogodila na području opštine Ključ, onom u Prhovu, kada su masovno i neselektivno ubijane i žene i djeca i vojno sposobni muškarci, ovoga na Velagićima kod zgrade stare Osnovne škole, o kojemu je ovdje riječ i onog u Biljanima, u rasponu od svega četrdesetak dana, jasno ukazuje na zločinački plan tzv. “etničkog čišćenja” terena, što je eufemizam za genocid. Muslimane i ono nešto Hrvata je trebalo zaplašiti i natjerati na odlazak i ta masovna ubojstva kao i desetine drugih slučajeva pojedinačnog likvidiranja potpuno nedužnih civila, i što je još važnije, toleriranje tih ubojstava sa strane srpske vlasti u Ključu i šire, jasno ukazuje na zločinačku nakanu i plan koji leži iza takvih postupaka.
        Marinko Miljević je očito osoba koja ima elemente saznanja o zločinu. Na to posebno ukazuje njegova tvrdnja da su se ubojice “uplašili da ih ne napadnu pošto ih je bilo više” kao i izjava da je “načelnik SJB Ključ naredio da se ubijeni civil zakopaju u šumi”. Međutim i dalje ostaje tajna ko je on ustvari, je li učestvovao u zločinu i odakle zna to što zna? Ako sve to zna, on mora znati i ko su ubojice! Šta i koliko zna Vitomir Gajić također ostaje nejasno. Njegova izjava koju je dao na Sudu BiH u postupku protiv Kondića, da je saslušao “nekoliko osoba koje su govorile o ubistvima civila u školi na Velagićima”, te da tom prilikom “nije bio upoznat sa detaljima izvršenog zločina”, jer nije izlazio na uviđaj i nije “upoznat sa kako je istraga završena”, djeluje odbranaški ili u najmanjem kao pokušaj da se eskivira neposredno upiranje prsta u krivce. O kojim se osobama tu radi? Na koji način su oni bili involvirani u zločin, kao svjedoci ili kao učesnici? Ako su učesnici ko ih je poslao i koja su njihova eventualna saznanja o ulozi optuženih u zločinu? Koliko ih je Gajić saslušao? Imaju li oni imena i prezimena? U svakom slučaju, nevjerovatno je da je Gajić ostao neobavješten i bez saznanja makar o nekim elementima zločina i počinitelja zločina na Velagićima i nakon razgovora sa nekoliko osoba koje su o tome govorile.
        Na kraju, najintreresantnije u svom tom konspitarivnom kolopletu politike i prava je da izgleda narod zna ono što vlast, policija i tužilaštvo ne znaju i kao nisu u stanju da do kraja saznaju. Tako npr. narod zna i priča onima koji hoće da čuju, da je Despot Dragan učesnik tog zločina. Je li, nije li, službeno ostaje nejasno? Ali, činjenica je da ni Dragana nema u stari kraj iako je tu sasvim blizu, kažu u Prijedoru...
        Jedna od većih karakternih zagonetki u proteklom ratu za mene je ostao Jovo Banjac. Šta je njemu, čovjeku sa reputacijom stručnjaka i uspješnog privrednika, šta je njemu trebalo da glumi obrijanog četnika, samo će on znati. Ne poznajem ga dovoljno da bih tu mogao biti izričit, ali ja sam njega doživljavao sasma drugačije. Očito sam bio u krivu jer me može se tek onako, bez neke dublje duhovne sadržine, ponašati onako kako se u kritičnim vremenima početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ponašao Jovo Banjac. Vinko Kondić i njegov bolesni karijerizam me nimalo nije iznenadio. Možda zato što sam ga ipak dovoljno poznavao. Ali, Jovo Banjac me jeste iznenadio. Moguće stoga što ga nisam dovoljno poznavao. Ipak, u nizu historijskih fakata vezanih uz ovo dvojicu istaknutih arhitekata cjepanja bh. zajedništva u opštini Ključ, ostaje i tv. zapis kojega je srpska televizija sačinila juna 1992. godine gdje Kondić izjavljuje da je džamija na Pudin Hanu morala biti razorena jer je „bila jako uporište ekstremista“, a Banjac pojašnjava kako su ekstremisti „odgovorni za činjenicu da život mora totalno biti etnički podjeljen i etnički očišćen (podvukao NF), od svih onih koji ne žele živjeti zajedno na ovim prostorima“.
        Šta je Tihomiru, Tići Dakiću, prvoboračkom partizanskom sinu, čaršijskom djetetu, šta je njemu trebalo opančarsko velikosrbovanje, i to će biva samo on znati. Taj je Tihomir inače, bio mi direktor u ugostiteljskom preduzeću, gdje sam ja radio kao sekretar. Viđali smo se svakodnevno, ali sa njim o politici nije bilo šanse da se zametne razgovor. Tek, on je znao šta ja mislim i koje je moje političko opredjeljenje. Ja to nisam krio, javno sam govorio i istupao, a i iz mojih kratkih komentara u dijalogu sa njim, on je znao "kud’ moj brod plovi". Ja sam za njega samo naslućivao da bi se mogao prikačiti uz SDS, a da je to i uradio saznao sam definitivno tek kada ono on, iskoristivši moj službeni put u Sarajevo, otvori terasu naše gostione "Lane" za politički miting tzv. Srpske demokratske stranke (SDS); mjesto za takve skupove u novom, "demokratskom poretku stvari", bilo je na platou ispred Doma kulture, ali je SDS želio to, iz zna se kojih razloga, što bliže pravoslavnoj crkvi.
        Inače, ima jedna priča o Tići koja bolje nego sve njegovo hinjeno "prijateljsko” ponašanje (koju masku je on znao nositi i za vrijeme rata i uspješno nastavio i poslije rata), govori o njemu kakav je uistinu bio. Tu mi je priču ispričao Hare Pudić, koji je kao ćevapdžija radio zajedno sa nama u ugostiteljstvu. Evo je, onako kako mi je to Hare ispričao, kada sam ga prvi put iza 1992. godine, mislim 2002. godine, sreo u Kopenhagenu gdje on i danas živi:
        - Sam znaš Nihade kako je ono bilo ’92. Vas pokupilo pa na Manjaču, a ono nas što je ostalo, glava brate u torbi. Narod se dig’o i nema nego izlaziti iz Ključa. Šta ću ja, vidim odoše svi, a ja ne znam šta da radim? Ono stančića jedva dobio od firme i daj sad’ sve napuštaj. A opet kako i ostati? I tako spremim ti se ja pa u općinu kod Tiće. On je bio predsjednik njihovog Kriznog štaba ili šta li već, uglavnom na istaknutoj funkciji. Vidio me Tićo u hodniku da čekam; ja mu kratko kažem da želim razgovarati, a on kaže:
        - Sačekaj.
        U neko doba pozva me u kancelariju. Ja uđem i kažem mu:
        - De bolan Tićo reći mi šta da radim. Zajedno smo radili, bio si mi direktor, znamo se, de mi reći šta je ovo? Ili da se kupim k’o i ostali ili da ostajem?
        A on sjedi, gleda me, gleda, a sve trese nogom kako je on to inače znao kada je kao skoncentrisan i o nečemu razmišlja, pa reče:
        - Ne znam Hare. Ništa ti ne mogu reći, ni jedno ni drugo. Samo znam da je planirano da vas ostane od 12. do 15 %. Hoćeš li ti i tvoja familija upasti u taj procenat, to ne znam i ne mogu ti reći. I tako, moj Nihade, vidim ja kol’ko je sati. Odmah sutradan krenem pakovati familiju, ufatimo prvi izlazak i pravac Travnik.

        Eto tako, crno na bijelo, Tihomir Dakić je znao u službu kakve ideologije i politike je založio sebe i "svoje znanje i umijeće". Inače otkuda mu informacija o planiranim po-stotcima...
        Sa Tihomirom sam se ja sreo prvi put poslije rata 1997. godine, u Banja Luci. Bio sumrak, a ja izašao prošetati sa mamom i daidžom (ujak) Fikom te naletim, baš onako iznebuha, skoro se sudarimo sa Tihomirom i bratom mu Rajkom. Ruka pružena i vergla Tićo ne staje. Kao da smo se juče rastali pa sad samo nastavljamo gdje smo stali, a ne da je prošlo punih pet i jače godina od našeg zadnjeg viđenja gdje se desio rat i sav onaj užas i stradanja. Rajko osjetio našu uzdržanost pa ga požuruje da produže, kao negdje žure, te se tako i rastasmo, uz Tićin poziv da navratim do njega u njegov stan u ulici Skendera Kulenovića kaže, broj taj i taj.

        - Gdje to, gdje to stanuješ, priupitah opet nesiguran u ono što sam čuo , a on opet:
        - U ulici Skendera Kulenovića.
        - Pa zar i ta ulica postoji u Banja Luci?
        -Ima, ima, tu sam odmah kod Zelenog mosta...

        I tako rastanemo se uz moje mlako obećanje da možda navratim ako mi vrijeme dopusti. Naravno, nisam otišao, a vidjeli smo se još jednom-dva puta tog augusta, ali me on nije pitao što ne dođe, a kod mene je ostao ljigav osjećaj i ljutnja na samoga sebe što mu ne rekoh sve što sam osjećao da mu trebam reći. A eto ne rekoh. Svih tih godina sam razmišljao šta i kako se postaviti ako se ponovo sretnemo nas dvojica, ne samo saradnici na poslu nego i prijatelji i "raja", a kada je do toga došlo ja zanjemio i nemoćan da mu kažem svoju istinu... Čujem umro je u međuvremenu. Bolje za njega; da mu duša (ono što od nje osta) nađe mira.
        A još gori i crnji od Tihomira ispade brat mu Gojko, koji se zbilja pokazao moralnom nakazom i smećem najgore vrste (za razliku od trećeg brata Rajka, koji je ipak uspio izgleda sačuvati obraz). Taj je Gojko takve bljuvotine ispisivao u njihovoj štampi za vrijeme rata da to, što no se u nas kaže, "pas s’ maslom polizao nebi", pa je jedno vrijeme nastavio u istom stilu i poslije rata, da bih onda u nekom listu posvećenom povratnicima i "bildanju" novog zajedništva, našao jedan njegov tekst, kojega kao da je, neuzbillahi, sam rahmetli Izetbegović pisao. Osjetio valjda u kom pravcu sada "vjetar puše", pa se prešaltava. Ništa novo. Taj je i prije rata bio profesionalna kurva samo se izdavao za dobricu. Znate ono, "ko o čemu, kurva o poštenju". Nije li on, ono još prije rata, kao učitelj ili nastavnik, svejedno, i očito partijski kadar, nije li on takav, bio imenovan za direktora tamo nekog novootvorenog privrednog pogona, jedinice ili kako se to već sve nije zvalo, u Ribniku. Čuj prosvjetni radnik, pa direktor i ekonomski i samoupravni ekspert, te kao takav vodi nekakvo preduzeće. A onda izbio “građanski” rat, pa se ekspert za bratstvo i jedinstvo, ekspresno prešaltao u narodnjačkog opančara i Karadžićevog medijskog guslara.
        Šta da kažem, hajde da se ograničim samo na onaj moj generacijski krug poznanika, što da kažem za Milana Škondrića, koji ne nalazi niti jedne jedine toplije ljudske riječi za mene, svog prijatelja iz studentskih dana i koji bi da vodi "političke rasprave" samnom, dok onog prvog juna hiljadu devet stotina devedeset i druge onaj Bajić kundakom mi lomi rebra u policijskoj stanici u Ključu. Baja meni gusla po rebrima, a Milan prati guslanje Krajiški ojkajući:

        - Kriv si kriv, kriv si, ti si kriv. Ti si ih je palio na Pudin Hanu.

Grupa Ključana sa kolegama i prijateljima, u studentskom domu u Nedžarićima, Sarajevo, na proslavi rođendana Ključanke Sunite Bosnić. Boro Čeko, prvi sa lijeva, čuči.

        Škondra je tu ciljao na onaj moj istup na Pudin Hanu nakon i danas “misteriozne” paljevine; ima nas još koji se sjećamo: u noći, odjednom na pet mjesta (možda i šest, ne držite me za riječ), u rasponu od nekoliko stotina metara izbijaju požari. Sutradan, narod se digao i traži objašnjenje, a objašnjanja nema. Jedino logično objašnjenje za požare koji iz “čista mira” izbijaju na više mjesta u rasponu od nekoliko stotina mjesta je, da je sve to neko organizirao. Takvo je to vrijeme bilo i ko je prati političku situaciju podrobnije znao je, ili je mogao naslućivati, šta je pozadina takvih “neobjašnjivih” incidenata. Helem, ovim povodom sam i ja istupio pred narod iskupljen ispred Društvenog doma na Pudin Hanu i to direktno upirući prst u četništvo koje je, po mojoj procjeni, bilo iza toga čina. Ja sam pratio i znao šta se dešavalo po Kninskoj krajini u Hrvatskoj u vremenu dizanja srpskog naroda na bunu, kako se insceniraju napadi na objekte i pojedince, pa se onda optužuje žrtva odnosno protivnik na kojega se cilja. Pratio sam dr Jovana Raškovića i njegove javne istupe gdje je otvoreno govorio o tim i takvim akcijama, afirmativno naravno, hvaleći sebe i svoj doprinos homogenizaciji srpskog naroda. Procjenjivao sam i sve je govorilo da je tako, kako se isti scenario provodi sada i kod nas u Bosni i Hercegovini. Isto je osjećao i uznemireni i zaplašeni narod Pudin Hana. Jer, taj se “incident” desio u sami osvit rata, u situaciji već sasma izvjesne eskalacije događaja u istom onome pravcu kakvim, su nešto ranije, krenuli u Hrvatskoj. Tako se desilo da sam ja tada na tom mitingu na Pudin Hanu za te paljevine prozvao narastajuće četništvo, istovremeno ograđujući se da sam spreman i izviniti se ako se pokaže da to nije tačno. Bio sam svjestan da nemam dokaze u tom pravcu, pa ne bi trebao tako ni govoriti. Ipak, Jovan Rašković i njegova kazivanja kako su četnici mobilizirali srpski narod u Hrvatskoj, nedvojbeno me je upućivalo na zaključak da je isto sada na djelu evo i kod nas u Ključu, na Pudin Hanu... Konačno, kasniji razvoj događaja koji će ubrzo nakon toga uslijediti, miniranje svih džamija, pokolji stanovništva u zločinu genocide širom BiH, svuda gdje je zločinačka čizma zakopitila, pa i kod nas u ključkoj opštini, bezbrojni zločini nad pojedincima..., sve to govori kako je moja procjena o insceniranoj paljevini i četničkoj pozadini paljevine na Pudin Hanu, bila tačna. Nikakav rat nije i ne može biti izgovor i nekakvo nakrivo nasađeno opravdanje za takve zločine. I u ratu među civiliziranim ljudima i narodima postoje pravila koja se moraju poštivati. Nego jednostavno, i paljevina na Pudin Hanu i masovni zločini koji će ubrzo uslijediti, bili su dio plana. Različite faze, ali nedvojbeno dio istog plana.

Nihad Filipović i Milan Škondrić, slikano 1971, pred odlazak na studij u Sarajevo.

        Naravno, vlast “srpske opštine Ključ” je ekspresno reagirala: krivac za podmetnute požare je pronađen u jednom od lokalnih “muslića”, policijskom pacijenatu sa podebljim kriminalnim dosijeom. Čovjek je ekspresno osuđen i poslat u Foču na izdržavanje “zaslužene” kazne. Ipak ni sud tada, niti bilo ko evo do danas, nije odgovorio: kako je moguće da jedan čovjek koji nema nikakva pirotehnička ili ne znam kakva specijalistička znanja koja bi mu takav poduhvat omogućila, kako je dakle moguće da takav jedan podmetne pet požara, koji će planuti u isto vrijeme na pet lokacija u rasponu od nekoliko stotina metara!?
        Možda Milan Škondrić zna odgovor na ova pitanja? Eto, o1.06.1992, u policijskoj stanici u Ključu, znao je meni pripisati paljenje muslimana Pudin Hana, pa rekoh možda ljudina ima saznanja i o pozadini one “misteriozne” paljevini što je prethodila “mojoj paljevini”. Šta bi mi tek taj Škondra prikačio tog 01.06.1992, da sam onomad na Pudin Hanu rekao okupljenim mještanima: Nego narode, nabavljajte oružije dok još imate vremena. A bilo mi je, upravo to mi je bilo na pameti, pa ipak nisam smio javno prevaliti preko jezika. Takva jedna izjava, premda je za takvo što tada bilo više nego krajnje vrijeme, takva izjava dakle, mada potpuno opravdana u onim uvjetima, mene bi direktno podvela pod onu Škondrićevu kvalifikaciju o “paljenju naroda”. To je bio jedan od razloga zašto to tada nisam i rekao, ali eto, i samo pominjanje četništva, bilo je simpatizerima i obrijanim četnicima dovoljno da me optuže za “paljenje naroda”.
        Inače, tom Milanu je otac Branko bio svojevremeno i predsjednik one komunističke, bratstvo-jedinstvujušće opštine ključke… Od njega bi se očekivalo da zajedno samnom ustane protiv sile i nepravde, brani zajedništvo, neda na komšiju, brani napadnutu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Ma kakvi. Samo Jugoslavija sa šajkačom na glavi, to je njemu bila domovina...
        Nekoliko godina poslije, kada sam se našao u egzilu u Engleskoj, razmišljajući o Milanu, odjednom mi je puklo pred očima da je taj još dok smo studirali u Sarajevu, znao u našim razgovorima u nebesa dizati Beograd, a ignorantski, arogantno, čak sa prezirom govoriti o Sarajevu, “selendri, koja ni semafora nema”. Tako je Milan Škondrić govorio dvadeset godina prije nego su njegovi istomišljenici, granatama počele orati po “selendri, koja ni semafora nema”.
        Ono što je mene posebno zateklo kod tih naših školovanijih sugrađana Srba je nekritička svijest tj. sklonost narodnjačkom, opančarskom razmišljanju i prosudbama. Tako Škondrić meni zamjera politički angažman neshvatajući da je, u uvjetima slobode, svaki politički angažman, pod pretpostavkom da ne zagovara nasilje, l e g i t i m a n.
        I nije samo Milan Škondrić taj kod koga se moglo “snimiti” totalno odsustvo kritičke svijesti i empatije za drugo i drugačije. Zaluđenost velikosrpskim nacionalizmom i osobito Slobodanom Miloševićem bila je tih devedesetih godina dvadesetog stoljeća masovna pojava u Srba.
        Evo, pomenuću Nikolu Volaša. Sa Nikolom sam ja svojevremeno, negdje u vrijeme one srpske mitingaške ljubavi, imao jednu dugu konverzaciju o tada aktuelnim političkim pitanjima i posebno o Slobodanu Miloševiću i bilo je: ja u klin, Nikola u ploču. Nikako se nismo mogli složiti: ja njemu kako je Milošević čovjek opasnih namjera, najgora vrsta Srbina koja je mogla da dođe, a eto i došla je na vlast u Srbiji, a on ni da čuje, sve mu tepa, Sloba te Sloba. Za rata, Nikola je, kao profesionalni novinar, preko odašiljača radija Ključ, “širio istinu” o ratu u BiH. Hajde, recimo da je to morao da radi kao profesionalac. Šta je još radio ne znam, tek, poslije rata, 2001. godine u Vogošći, na osnivačkom Kongresu Svjetskog saveza dijaspore BiH, vidim ja i Nikola došao sa profesorom Miloradom Muratovićem. Ja sam video njega, a uhvatio sam njegov pogled tako da znam da je i on mene “snimio”. A nije mogao i da me ne primjeti: izlazio sam za govornicu. Recitirao sam i jednu svoju pjesmu. Bila je to pjesma “Stidak”; pjesma je to o logorašima, a namjerno sam izabrao tu pjesmu jer sam je bio, onako u sebi i neizgovoreno, namjenio Nikoli, koji je sjedio tu u publici i slušao me.
        Nisam mu se tada javio. Bio sam ljut na njega ugledavši ga na našem skupu: šta kojeg vraga čovjek koji je sa onoliko strasti zagovarao i branio politiku Slobodana Miloševića za koju će se ispostaviti da će toliko zla nanjeti i srpskom narodu i narodima u okruženju, šta takav čovjek traži nakon rata, na skupu bh. prognanika iste one politike koju je on tako vatreno zagovarao u osvit rata!? Očekivao sam da se on javi meni. Njegovo pojavljivanje u Vogošći na skupu bh. prognanika, u društvu sa časnim profesorom Muratovićem, makar možda bilo tek na liniji profesionalne obaveza, ja sam razumio i kao svojevrsno “posipanje pepelom” na sva ona kriva uvjerenja koje je imao prije rata, pa sam očekivao, ako ko treba kome da se javi da je on taj koji bi trebao meni prići, a ne ja njemu. A eto nije se javio. Jednostavno ga je nestalo sa tog skupa i ne dočekavši kraj slijedećeg dana, tako da je meni ostalo i dalje nejasno je li on vidjevši mene i valjda iščitavajući moja osjećanja kad nam se ono pogledi sretoše i nakon odslušanog recital moje pjesme koju je on izgleda razumio baš onako kako sam od njega i očekivao, jednostavno ispario sa skupa, osjećajući se neprijatno, ili, ko će znati, možda i nesigurno. Tek nestalo ga je, a meni je i dalje ostalo nejasano je li on stvarno sagledao gdje je i kolko je bio politički u krivu u svojim prijeratnim razmišljanjima i stavovima ili se nekon rata tek oportunistički prilagođava nekom novom vremenu i odnosima u vremenu.
        Nikola nije čovjek, koliko znam, koji se ogriješio o zakon. Ne znam da mu se bilo šta kriminalno može staviti na teret. To što je preko predajnika radio Ključa širio četničke istine, njemu na obraz, ali evo, uzmimo morao je kao profesionalni novinar. Ovdje ga međutim pominjem sam da bi ilustrirao masovnu zaluđenost i obrazovanijih Srba tim velikosrpskim virusom.

Nihad Filipović sa Stojankom Berić, školskom drugaricom iz gimnazije.

        Idemo dalje. Šta reći o mojoj prijateljici iz gimnazijskih školskih dana, Stojanki Berić, valjda glavnoj ženskoj policijskoj zvijezdi, što isti onaj dan, kada ono onaj Bajić svira po mojim rebrima “Marš na Drinu”, a Škondrić upire prst u mene i traljavo pokušava imitirati Davorina Popovića, “Indexe” i njihovu “Krivac si ti”, zanosno, ta Stojanka, kako to već neke žene znaju, paradira policijskom stanicom, gore-dole, sa osmjehom na licu za sve svoje kolege policajce i Srbe (jer nema “Balija”, oni su već svi odstranjeni iz službe), valjda ih tako motivirajući da istraju na teškom i odgovornom zadatku čišćenja terena; uhvatim joj pogled nakratko, a ona skloni oči sa mene i onda me i ne gleda, kao da sam joj baš ja, lično, personalno i osobno ja, kriv za sve što joj je krivo i naopako u životu bivalo. Pa šta reći za onog jadnika Boru Čeku, k’o naki inžinjer, ko kano obrazovan čovjek, još jedan “telektualac” jel’de, koji ugledavši me privedenog u policiju, u prolazu, a vraćajući se negdje sa terena i u punoj ratnoj opremi, ironično dobacuje:

        - A vidi Prpe. A đe ti je Rasim Kadić? A đe su ti liberali Prpa, aaa?
        Da bi završio rečenicom koja meni savršeno, bolje nego tone deklaracija, pisanih materijala i izjava umnih i manje umnin i učenih govori ko je to i zašto počeo rat. Reče taj Čeko:
        - Ma svi ste vi isti. Za sve vas smi mi Jasenovac pripremili.

        Reče i udalji se. Isti je to Čeko sa kojim sam se u vrijeme našeg studija u Sarajevu, mada nikada neki posebni jarani, nedjeljom susretao na Marijin Dvoru, pa bi onda zajedno sa ostalom rajom (Draško Banjac, Draško Čutura, Milan Škondrić, Dragan Tepić, Milenko Ristić...) igrali malog nogometa po vazdan.
        Čujem poslije rata, direktoriše po nekakvim preduzećima. Hladno se njega jebe što je tamo neki Nihad mogao zaglaviti u tom njegovom Jasenovcu, što je završio u Engleskoj i otuda sanja Bosnu. Ljudina je direktor, sposoban, poduzetnik i tako to. Šta će njemu Engleska kada je njemu njegova borba sve dala u “njegovom” Ribniku? Neka, neka, tako i treba. Kada je bilo stani pani, dokazao se čo’ek, pa sada u miru i treba mu dati. Kadrovi su vazda bili narodno blago. Treba čuvati stečeno u ratu, a ko će to ako neće kadrovi. Jebeš narod. Narod je vazda u nas bivao broj, pa još kada ne zna misliti svojom glavom, e tu su kadrovi brajko da za njega misle. Život damo, kadrove ne damo!
        Dobro, hajdemo mi dalje, u bilježenje ratnih podviga kadrovske pameti.
        Sreto Ančić je još jedan od onih, biva nešto pismenijih ključkih Srba, koji je, kao zapeta puška, spremno odgovorio na Karađićev poziva ustajanja u odbranu “ugroženog” srpstva. Koliko sam ja svojevremeno, kada sam se ono povezao sa Rasimom Kadiće, Đorđem Latinovićem, Martinom Ragužem i ostalim iz najužeg rukovodstva ondašnjeg republičkog Saveza socijalističke omladine BiH (SSOBiH), pa smo radili na transformaciji te tzv. društveno političke organizacije u klasičnu političku stranku, dakle, koliko sam tada uspio saznati, Sreto Ančić je na preporuku SSOBiH, kao “dečko koji obećava” i kadar od povjerenja, “plasiran” u ondašnju republički Sekreterijat unutarnjih poslova (SUP).
        Zbilja “mali od kučina” je obećavao. Nije svaka šuša mogla dobitu uposlenje u republičkom SUP-u i to još k’o jamda naki operativac i to nešto većeg kalibra. Sjećam se, posljednji kongres SKBiH, sam gledao na tv. I sada, data pauza između dvije sesije, pa se onda ponovo uključile tv. kamere, a ono mjesta u sali više prazna nego popunjena; delegate tek počeli ulaziti i zauzimati svoja mjesta. Međutim, u prvom redu sam sjedi Bogić Bogićević, visoki bh. partijski funkcioner i tada član Predsjedništva SFRJ iz BiH. Kad’ ono, eto ti Srete. Priđe Bogićeviću, povije se više njega, pa mu nešto priča, pa onda sjedne do njega, a i dalje sve nešto kao razgovara sa njim, objašnjava mu nešto, a kamera snima, snima, snima... Pošto se ništa okolo ne događa kamerman se natalant’o na njih dvojicu, a reditelj ih ne ispušta iz kadra. I tako, trajalo je to možda i dobrih desetak minuta. Sreto se unio u razgovor sa Bogićevićem, pa sve, kao skretničar na samoupravnoj pruzi bratstva i jedinstva, mlatara rukama i objašnjava Bogiću, valjda daljnje prvace razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja i ulogu policijskih službi na putu u bolju budućnost. Gledam ja to u Kljkuču na tv. i kao danas se sjećam, da sam još tada pomislio: jebote ovaj će daleko dogurati. Gledaj samo kako se zna laktati. Eno ga sa Bogićevićem, vazi k’o da su zajedno partijsku školu u Kumurovcu pohađali, pa kolege.
        Kakvu je historijsku ulogu odigrao Bogić Bogićević u daljnjem razvoju događaja to je danas u Bosni općepoznata činjenica. Čovjek je ostao dosljedan svojim uvjerenjima i domovini i ušao u legendu. Jasno, kod radikalnih srpskih nacionalista kao izdajica, a kod sviju ostalih kao čovjek sa obrazom. Sreto je pak izabrao drugi put. One zadnje subote mira u Ključu, tri dana prije nego će i kod nas “službeno” početi rat, sretnem ja Sretu u kafiću “Albi”. Iznenadim se, otkuda on u Ključu. Kažem:
        - Šta je ba Sreto, otkud ti? Da i tebe nisu Sandžaklije potjerale iz Sarajeva?
        A Sreto odape, kao da sam mu misli pročitao. Veli: Ja šta su nego Sandžaklije, ne može se u Sarajevu od njih živjeti. Evo i Čedo Volaš kao u zadnji čas kidnuo sa njim- i sve u tom tonu. Nismo mi tu puno razgovarali, samo s nogu i u prolazu, ali se sjećam da sam mu, izlazeći iz kafića, dobacio nešto kao da nećeš i ti to u odbranu ugroženog srpskog naroda, a on je odgovorio:
        - Pa možda i hoću.
        Sreto je naravno već tada bio “regrutiran”, a tri dana poslije, počeo se “proslavljati” na teškim poslovima isljeđivanja “muslimanskih fundamentalist”, “zelenih beretki” i raznih Balija ekstremista koji su se digli pa i od Ključa hoće praviti Sandžak. Postoje živi svjedoci metoda kojima se Sreto pri tome služio. Tako, naprijed pominjani inžinjer Mehmed Begić na Sudu BiH u postupku protiv Vinka Kondića, navodi svoje iskustvo sa Sretom. Nakon što mu onaj Bajić, kojega naprijed pominjemo u ovim zapisima, sa zapetom puškom, nije mu dozvolio da pristupi u poštu gdje je radio, te noći je po njega došlo šest vojnika, naoružani do zuba, kao da hapse Bin Ladena. Tu su ga lijepo, onako sve kulturno, kao što pravila policijskog isljeđivanja nalažu, pretukli, pa su ga odveli u policiju do Srete. Kaže, Begić:

        - Odveden sam na sprat u kancelariju, gdje me je ispitivao Sreto Aničić i pričao nebuloze. Rekao mi je da sam obučavao ljude iz Stranke demokratske akcije da koriste radio-veze, i prijetio mi je da će mi odrezati uši”.

        O Sreti mi je slično prenio i moj prijatelj, poznati banjalučki novinar Bedrudin Gušić. Prijetio mu je da će mu djecu pobiti, ako ne pristine “na pravila igre”.
        Šta je još sve Sreto radio u ratu ne znam. Znam da je i poslije rata ostao u Banja Luci gdje eno i danas direktoriše i vodi privatnu zaštitarsku agenciju “Bond”. Čitam u banjalučkim “Nezavisnim novinama” od 17.03.2012, objašnjava ekspert za terorizam čime se bavi njegova agencija, pa kaže:

        - Privatni detektiv u RS može isključivo raditi na osnovu ugovora sa strankom, odnosno prikupljati podatke o firmama, dužnicima, nestalim osobama, licima koja se skrivaju, koja šire klevetu ili uvrede, licima kojima su stranci prouzrokovali štetu, predmetima koji su izgubljeni ili ukradeni, imovinskim osiguranjima i slično.

        Čitam ovo i mislim: Ja obraza, ja poštenja. A onda mi dođe u pamet- pa dobro kada je već tako, sve po zakonu, može li onda i ovako Sreto: ima još živih koji to znaju, Sreto je taj koji je zajedno sa kolegom Todom Gajićem, odmah nakon “napada” Sandžaklija i muslimankih fundamentalist na Ključ, “oslobodio” zlatarsku radnju ključkog zlatara Mirse Spreče, inače, vidi vraga, Sandžaklije porijeklom. Spreči dojadio život pa odlučio da se objesi u policiji, a inspektori došli da preuzmu ostavštinu, kako bi nesretni Sprečo na ahiretu rahat mogao biti, znajući da je njegova imovina u sigurnim rukama. Došli tako inspektori, pokupili dijamante, zlato i srebro, potrpali u auto i odvezli “u nepoznatom pravcu”. Gajića nema. Negdje poslije, navodno izvršio samoubistvo. Ali ima Ančića, eno ga vodi agenciju “Bond” u Banja Luci i drži se zakona, što’no rahmetli maršal reče, “ko pijan plota”, pa njega treba pitati gdje je zlatarevo zlato? A reće Sreto. Hoće, hoće. Ne može on drugačije nego po zakonu. Takav je on... Eto, to je dakle ono što znam o karijeri i ratnom putu Srete Ančića. Ne mnogo, ali dovoljno, da se stekne slika o kakvoj se tu protuhi, prelivodi i karakteru radi. Obraz đon, eto to je Sreto Ančić...

        Nego, privedimo ovaj dio zapisa kraju. Sve naprijed opisano sa onim Bajićem, Škondrićem, Berićkom i onim Čekom, sve se to dešava dok ja priveden u policijsku stanicu očekujem da se već otisnuta lavina srpske mržnje sruči na mene, Nihada, Aždahu i Godzilu Filipovića, kojega su izgleda svi ti moji Srbi bivši prijatelji i poznanici, baš kao i njihova, već i prije je bilo jasno, teroristička SDS, držali opasnom zelenom beretkom, ideologom, pazi sad’ ovo, "balijskog terorističkog pokreta", strašnim srbomrzcem i tome slično. Takvih, bivših prijatelja ili tek samo poznanika, koji u ime apstraktne i mračne ideje "vaskolikog serbstva" pljunuše i okrenuše leđa svemu što taj mali čovjekov život čini ljudskim i pristojnim, ima svako od nas i vjerujem i znam i vi, dragi moji zemljaci što istrajavate u iščitavanju ovih zapisa, pored ovih "mojih", imate "svojih", do u dlaku isti kao i ovi moji.

NASTAVLJA SE...
POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI

Web koncept i grafička obrada:   Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI