Salvador Dalli je tih šezdesetih na vrhuncu popularnosti i rekao bih “ludila pod kontrolom“. Javlja se Endi Varhol (Andy Warhol) i pop art, progresivni rock i protestna muzika sa proročkim Bob Dilanom i kod nas šarmantnim, danas već pokojnim, Ivicom Perclom…
        Ali, kako svako lice ima i naličje, tako je i ovo vrijeme istovremeno bilo i vrijeme žes-tokih socijalnih turbulencija, vrijeme rata u Vijetnamu, permanentnog straha od mogućeg izbijanja sukoba političkog Zapada i Istoka, vrijeme eskalacije palestinsko/ arapsko/izraelskog sukoba, vrijeme kratkog sovjetsko-kineskog rata giganata oko granice, rata od kojeg vas je hvatala zebnja, zabrinutost i strah već samim pogledom na tv. sliku moćnih armija u pokretu, vrijeme buđenja manjinskih društvenih grupa i borbe za manjinska prava, vrijeme studentskih gibanja…
        Međutim, Evrope što se tiče, petnaestak-dvadesetak godina od kraja drugog svjetskog rata, čitav kontinent kao da je odjednom iskoračio u neko novo vrijeme, a to je doprlo i do nas; iz šašavih ideoloških razloga to se na sovjetskom istoku prigušivalo državnom represijom, ali u Jugoslaviju, koja je bila kao nekakav svijet i prostor između, ljuljajuće londonske šezdesete su preko Njemačke i Austrije “provalile” svom žestinom i energijom što su ih sa sobom nosila nova gibanja, pa je eho “dopuzao” i do nas, u naš provincijalni Ključ. Sve je bilo novo, nekako izazovno novo i oslobadjajuće. Kada je Đorđe Marijanović na jednom od onih mnogobrojnih šlagerskih festivala skinuo kaput, sa njim nekoliko puta zavitlao preko glave pa ga prebacio preko ramena, bila je to revolucija u ondašnjem jugoslavenskom show business-u (zabavljačka industrija) i samo to je bilo dovoljno da čovjek postane neslućeno popularan, pa i van jugoslavenskih prostora (njegova je popularnost u bivšem Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika, bila legendarna i vjerovatno veća nego u samoj Jugoslaviji).
        Kod nas, u Ključu, bio jedan Bruno, čini mi se ime mu bilo Dragan, stariji brat Milenka Macanovića Macana. Taj je još onda otišao u Njemačku raditi i koliko znam nikada se nije ni vratio za stalno. Dolazio je samo povremeno, na odmor, pa kada bi prošao gradom sa onom hipi kosom do struka dugom, pola čaršije se zgražavalo, a ona druga polovica, tj. mi mlađi, ili da ne pretjeram, reći ću, eto, ja sam ga sa divljenjem pratio pogledom, sanjajući dan kada ću i ja moći pustiti kosu i biti slobodni kao on što je. A ja sam zbog kose tek malčice preko ušiju izrasle iz škole vraćan. Takva bila vremena. Djevojka u mini suknji da se pojavi ne u školi, gdje joj, pravo govoreći i nije mjesto, nego u gradu, gotovo da je bilo nezamislivo. Poslije osam sati navečer mi gimnazijalci ako bi bili viđeni u gradu, znalo se odmah, sutradan bi se preko razglasa kojega smo imali razvedenog po učionicama oglašavao direktor gimnazije, pokojni Ante Mijatović, a nama prestupnicima znalo se: opomene, ukor, jedinica iz vladanja, a to je bilo gore nego jedinica iz nekog predmeta, jer sa takvim jedinicama nije bilo popravnog, nego se baja, gubila godina.
        Tako smo jednom mi, grupica gimnazijalaca, a svi bili maturanti, samo ja među njima brucoš, tek upisao gimnaziju, otišli u u novoizgradjeni ključki hotel (stari je bio ono gdje je danas pošta). Sjećam se kolovođa je bio Milorad Tomić, kasnije poznati banjalučki advokat. U neko doba ulazi naš profesor ruskog jezika, Ibro, (nepamtim mu prezime, a bio je odnekud iz Sandžaka, visok, naočit, baš lafčina u najboljim godinama tada). Bilo je iza osam sati navečer, vrijeme kada mi gimnazijalci nismo imali šta tražiti na ulici, a kamo li biti u hotelu. I sada, kako profesor uđe, tako soči naš stol i nas za stolom, pa nam s’ vrata prstom pokazuje da izlazimo van. A mi njemu odozdo iz dna hotelske sale, svi k'o jedan kažiprstom mašemo u smislu: Ne, ne, nigdje mi ne idemo…
        A sutradan, zna se. Direktor Ante i mi na školskom razglasu. Meni je bilo lakše. Ja sam bio brucoš, a Milorad i raja su bili maturanti i navodno bila nam je svima, ne godina, nego uopće daljnje školovanje u toj školi dovedeno u pitanje. Ipak sve je završilo sretno po nas. Niko nije izgubio godinu, niti nam je bilo uskraćeno pravo daljnjeg školovanja. Kako su to bila šašava vremena, pravo je čudo da je to ispalo tako. Ali kako u čuda vjeruju samo oni slabo obavješteni, pretpostavljam da je i iza "našeg" čuda ležala okolnost da je Miloradov otac Vaso Tomić u to vrijeme bio predsjednik općine, a moj oćuh Krešimir, Krešo Đukić predsjednik općinskog suda Ključ i da je to ono što nas je izvadilo.

Po pričama starijih, na mjestu zgrade sadasnjeg ŠIPAD-a, nakad je bio hotel.

        A u vezi hotela, samo kao mala digresija u ovim sjećanjima na hiljadu devet stotina šezdesete: prije ovoga današnjeg, bio je jedan hotel tamo gdje je danas pošta, a od mene stariji, prije onoga, Drugog svjetskog rata se sjećaju jednog na mjestu gdje je danas ona "centralna" bivša ŠIP–ova zgrade (ŠIP ili ŠIPAD - Šumsko industrijsko preduzeće). Ja sam od njih, tih starijih, čuo da je to zapravo u svoje vrijeme bila i javna kuća (!?) i hotel. Poslije rata u toj je zgradi, koja je kasnije renovirana ili je potpuno srušena i na njenom mjestu sagrađena nova ŠIP-ova zgrada, ne znam posigurno, ali znam da je jedno vrijeme tu bila škola i ja se sjećam da sam upravo tu krenuo u prvi razred osmogodišnje škole.
        A kada smo već kod krčmi i kafana, evo da pomenem neke iz tog doba. Ne slučajno, jer institucija kafane, kako se još uvijek, kolokvijalno u nas nazivaju, manje više svi oblici ugostiteljskog poslovanja, je značajna, gotovo pa u istoj mjeri, kao i različiti oblici izabrane vlasti: skupštine, parlamenti… i tome slično. Tu se naime sazna i ono što je inače nedokučivo u službenoj proceduri, a što itekako odlučuje u opredjeljenju “narodnih telala“: zastupnika/poslanika, odbornika, članova raznih komisija i tome slično.
        Iz najranijeg djetinjstva sjećam se samo Hotela, Munirine kafane, “Laneta” i krčme zvane “Šiša“. Hoteli su u nas prvo bili samo hoteli, a onda su počeli dobivati imena, pa je tako i kasnije novi ključki hotel dobio ime “Turist”, a poslije rata 1992-1995. g. i privatizacije, taj je hotel promjenio ime u “Tirol” i kao takav eno ga i danas, samo zvrji prazan i van funkcije.
        Čekale su se u tom hotelu sve one Nove godine od njegova otvaranja pa do rat, a prije toga, kolektivno, a to je posebna draž “čekanja” Novih godina, Ključani su se za doček okupljali u starom Domu kulture kojega više nema, a nalazio se na prostoru onog današnjeg niza zanatskih radnji u centru Ključa. Poslije, sa urbanizacijom i demografskim rastom, dobio je Ključ niz novih svratišta, kafana, krčmi, bifea, gostiona, restorana, konaka…

        Neki od tih objekata bili su “rupe”, nezamislive u današnje vrijeme uglancanog ugostiteljskog privatluka. Takva je bila krčma “Izletnik”. Bila je to baraka koja je ostala iza radnika što su, sedamdesetih godina, gradili put AVNOJ-a(1) , od Jajca do Bihaća. E ta je radnička baraka poslije pretvorena u krčmu, a pošto je bila na krajnjem sjevero-zapadnom kraju čaršije, tamo gdje su ono danas one dvije moderne benzinske pumpe, pa je do nje trebalo ihajjj da se dohoda, neko se sjetio, predložio to izvanredno šarmantno ime, pa je tako onda i ostalo. E sada, među rajom je posebno, što bih se danas reklo, bilo kul, zavaljati do tog “Izletnika” i tu u toj rupi od krčme, zaglaviti u piću…
        Onda, vrlo popularna je bila Kemina “Plava dolina” u Velečevu, ali to je već bilo izvan grada, pa je trebalo auto do tamo, tako da su tamo iz Ključa uglavnom zalazili oni motorizirani sa prijateljima. Kuhinja je bila najbolja, kako za koga, neko će reći kod Keke, neko kod Brane i Krcuna, a neko u onoj gostioni, kojoj ne pamtim ime, ali u narodu je, neka mi oproste kojih se to tiče, ali u narodu tu gostionu niko nije ni zvao imenom, nego je uvjek bilo: “Haj’mo kod dvije sise”.
        Najbolji ćevapčići su se jeli kod čevapdžije Ljube, a kasnije kod Ferida Kujundžića zvanog Mušica. Restoran “Lovac” je zasigurno bio i ostao jedno od najatraktivnijih mjesta za izaći, odvesti i počastiti goste, organizirati sjedeljku za vjenčanje, matursku proslavu i slično. Smješten na obali rijeke Sane, tik do mosta koji je ono sagrađen sedamdesetih, pošto je srušen onaj stari drveni čiji noseći stubovi još eno vire iz vode, taj je restoran, atraktivnog izgleda, sa onim svojim čuvenim prepariranim mrkim bosanskim međedom, iskeženih zuba i velikih i opasnih kandži, bio i ostao atrakcija i za Ključane i za putnike prolaznik i djecu koja bi sa roditeljima tu navraćali.
        Bilo je u Ključu dosta kvalitetnih ugostitelja, ali ako kažem da je Alija Karajlić, prema manje više općem mišljenju, bio jedan od najkvalitetnijih, ako ne i ponajbolji u tom poslu, mislim da neću puno pogriješiti. Samo, za njega je opet vladalo mišljenje među gostima, kako je za gosta spreman sve učiniti, “ali je slab brate za samoga sebe“, tj. slab na računici i ne vodi na pravi način računa o sebi i profitu.
        Jedna od koloritnijih konobarskih faca bio je i Bećo Botonjić. On je godinama konobarisao na autobuskoj stanici u Ključu, a prije toga je radio na Jugoslavenskim željeznicama, pa je znao napamet sva vozna stajališta od Ljubljane do Beograda. Ponekada bi on to nabrajao zabavljajući goste, a ja ću ovdje navesti jedan njegov kratki pjesmuljak koji je bio i njegov savjet mlađim kolegama, a i animacija gostiju da naruče štogod i potroše koji dinar više. Priđe Bećo stolu pa odvali recital:

Živi i zdravi mi bili i dogodine tako sjedili i pili, jer kad čovjek ije i pije, znaj da mu loše nije; nego braćo, nastojte da mu se što više donalije, jer piće jeste namjenjeno za mladiće, a čokolade za žene i djevojke mlade.

        E haj’mo sada, ko šta pije? - završavao bi Bećo kratki recital i odlazio po piće za raskravljene goste…

        Konačno, da pomenem ovdje još dva ugostiteljska radnika koji su se “nosali” sa gostima i ovi sa njima svih tih godina do rata 1992-1995. g. Taj je poziv specifičan: između dva poroka, novca i alkohola na jednoj strani i svakakvih, ali baš svakakvioh gostiju na drugoj strani, dobar ugostitelj mora biti vješt u manevriranju poput kakva dobra kapetana nekog broda što plovi po nemirnu moru. Mora paziti da se i sam ne “nasuče” poput pijanih gostiju sa kojima svakodnevno radi. Mora biti nevidljiv, a uvjek na usluzi, mora znati slušati i kada mu se ne sluša… Nije stoga čudo što je malo ugostitelja koji sa punim ugostiteljskim radnim stažom dočekaju penziju. Rahmetli Muho Kujundžić je bio prvi takav u Ključu, od Drugog svjetskog rata pa naovamo. Drugi je rahmetli Bećo Kulenović i ja neznam da ih ima još.

NASTAVLJA SE...
POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI

Web koncept i grafička obrada:   Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI