|
Nihad Filipović
Profesorska posla
“Da se pamet na pazar iznosi,
opet bi svako svoju izbrao”
U Ključu su u to doba postojale dvije, kako se to kaže, srednje škole: Gimnazija “29 Novembar”, tako se zvala i škola učenika u privredi. Jeli ta škola imala neko ime, a valjda jeste, ali ne znam koje, jer je nisam pohađao i ne pamtim. Ja sam upisao gimnaziju, pa bih ovdje rekao nekoliko riječi o tome, prisjećajući se tih pubertetskih srednjoškolskih godina, vjerovatno presudnih u karakternom smislu, jer uz rano djetinjstvo i odnose u porodici, koje to vrijeme prate, to pubertetsko doba je doba kada se u presudnom smislu, svi formiramo kao ljudi.
Helem, ta famozna ključka gimnazija je bila na glasu kao izuzetno kvalitetna. I doista, ja se i danas sjećam svojih profesora koji neki, ne samo da su bili vrhunski predavači već su zaista bili gospoda, u vemenu kada su gospodin i gospođa bili proskribirani riječ i pojam. Pokojni Mićo Delić, koji će kasnije završiti na zagrebačkom sveučilištu kao profesor, bio je moj prvi razredni starješina. Nažalost ubrzo će napustiti Ključ, ali u meni je ostalo sjećanje na njega kao na izuzetnog gospodina i čovjeka. Mi, balavci, brucoši, a on, naš profesor, na našem prvom času upoznaje se sa nama, svojim đacima i persira nas. Bilo je to prvi put u životu da je mene neko oslovio sa Vi i bila je to gesta kojom je profesor Delić mene osvojio u toj mjeri da je mene prosto stid bilo doći nespreman kod njega na čas.
Onda je tu bila jedna Dušanka, a svi su je zvali Dušica, naša atraktivna profesorica biologije kojoj smo mi đaci krišom virkali u noge, a sve nam se činilo da je ona toga svjesna i da se baš i ne trudi nešto da ih skloni od naših pogleda. Profesor Žare je predavao istoriju (onda u Ključu nije bilo historije, a danas znamo i zašto), ali će i on, još dok sam bio na prvoj godini, napustiti Ključ, tako da ga ne pamtim kao predavača i pedagoga, ali znam da su o njemu govorili sve najbolje isto kao i o profesoru matematike Božidaru, Boži (ne sjećam mu se prezimena). On je meni predavao vrlo kratko, da bi potom odselio iz Ključa.
Ova je grupa profesora, izuzev profesorice Dušice, ubrzo po mom upisu na prvu godinu, trbuhom za kruhom napustila Ključ i mislim da ne griješim ako kažem kako je opće mišljenje bilo da je njihovim odlaskom ključka gimnazija značajno izgubila na ukupnom kvalitetu. Pa ipak i dalje je to ostala respektivna i jaka škola.
Profesor Franjo Žeravica je predavao srpsko-hrvatski jezik (baš ovim redom, ni slučajno obrnutim, a bosanski je u to doba još uvjek bio u "frižideru, na dubokom zamrzavanju"), a profesorica Maja Đukić će ga kasnije zamjeniti na tom poslu (ili je bilo obrnuto, nije sada ni važno…).
Profesorica geografije je bila Marija Kevac. Čujem da danas živi u Banja Luci i da se nikada nije udala, što je pravo čudo, jer je bila, neće se ona naljutiti na svog bivšeg đaka, baš onako, sva krivudava i ženstvena. Mi đaci smo je zvali "gro plan", jedno, jer je bila prsata, a drugo, jer je imala običaj razviti geografsku kartu i reći:
-Da vidimo to sada u gro planu”.
Mahmut Filipović je predavao hemiju (znam, naslućujete ni kemije tada nije bilo u ključkoj gimnaziji i u pravu ste) i bio je, brate, strah i trepet za nas đake. Nekih lekcija iz hemije ja sam se sjećao i kada sam bio kasnije na četvrtoj godini prava, jer sam ih učio napamet te su se toliko bile urezale u moju memoriju. Pa ipak kod njega nikada nisam mogao dogurati do "gornje kuće", kako je on zvao one iznad ocjene tri. Moja najveća ocjena kod njega je bila dva plus, a samo jednom mislim da me zakačilo tri minus. Mi đaci smo njega, ne znam hoće li mu biti pravo, ali je tako bilo, zvali smo ga "dvodihalica", jer je imao običaj kada se naljuti pomjerati kravatu i vrtiti glavom kao da se bori za zrak.
| | |
(1)
Omer Filipović i autor ovih zapisa su od dva brata djeca. Profesor povijesti i politički aktivista u godinama pred agresiju na BiH, Omer Filipović će ostati upamćen u “kolektivnoj memoriji” Ključa, nažalost specifično Bosnjaka i Hrvata, ali ne i naših komšija i zemljaka Srba, što bi se kazalo “iz poznatih razloga”; ostaće dakle upamćen kao legendarna ličnost, a mučki način njegove likvidacije u logoru Manjača i njegov dostojanstveni otpor i držanje, legitimiraće ga i kao herojsku figura građanskog otpora i neizmjerne domovinske, patriotske ljubavi i odanosti rodnoj grudi. Negdje odmah iza rata 1996. godine, grad Ključ je imenovao srednjoškolski Centar Omerovim imenom, ali je poslije to promjenjeno, opet prema novovreme- nom mišljenju novokomponirane elite o općeprihvatljivom, neprijepornom…multi/kulti i tome slično... Poslije je, zahvaljujući kolegama profesorima, Omer Filipović dobio spomen ploču u malom parku iza škole, ali, uz dužni respekt i zahvalu svima koji su se za takvo što izborili, ostaje činjenica da su i taj parkić i posebno spomen ploča u njemu nekako zavučeni i stješnjeni na malom prostoru iza škole, pazite zemljaci iza, a ne ispred škole gdje bi takvoj spomen ploči bilo mjesto. Kao da se i dalje stidimo bosanskih domoljuba ili u najmanjem ustručavamo slobodno iskazati ono što osjećamo, da ne bi, gluho bilo povrijedili one koji su ustali protiv sopstvene domovine. |
Profesor Boro, evo toliko mi je bio drag da sam mu i prezime zaboravio, je predavao matematiku. To je čovjek koji je meni matematiku, za koju inače nisam imao afiniteta, omrznuo za čitav život. Razmišljajući danas o njemu i njegovom ponašanju na časovima nemogu a da ne mislim kako on mora da je imao nekih privatnih, životnih nedaća koje su ga tako tištile pa je on to sve lomio preko nas đaka. Bio je vrlo nervozan, a deranje na nas slabije matematičare je bilo opće mjesto kod njega. Ne znam ga u toj mjeri da bih mogao napisati da je bio loš čovjek. Naslućujem da je on imao nekih pritisaka od strane jakih ključkih roditelja i da se tome htio oduprijeti, sačuvati profesorski integritet… itd., ali je bio preslab i nije znao kako to izvesti, pa se onda to lomilo na nama đacima. Samo tako, tim pritiscima kojima on mora da je bio izložen ja mogu protumačiti kako ono ja prođe, a moj Omer(1) pade, na popravnom iz matematike; brat bratu, ništa ja tu bolji od Omera nisam bio, ali je moj oćuh bio predsjednik Opštinskog suda u Ključu, a Omerov je bio Suljo Filipović, trgovac, i to je bio taj “jezičak na vagi”.
Bilo je još tih profesora, ali im ne pamtim imena. Bio je jedan čudak što nam je istoriju predavao. Mi ga zvali Cako po nekom karakteru iz neke tv. serije, a kojega je igrao Ljubiša Samardžić. Taj profesor bio visok k'o Ljubiša i taj Cako iz te serije te ga mi dje ca onda lijepo "prekrstimo". E taj mi je Cako skoro pa omrznuo istoriju za koju sam ja inače imao afiniteta i gdje sam bio u stanju samo saslušati predavanje i "namah” sve ponoviti. Ostalo mi to još iz osmogodišnje škole gdje mi je istoriju predavala krasna nastavnica, gospođa Natalija Popović. A ovaj Cako, onako usporen, monoton, smušen i dosadan "do neba" velim, skoro pa da mi je omrznuo moj najdraži predmet. Vrhunac je bio kada mi ono zaključi dvicu. Od tog momenta i on i ta njegova istorija su za mene prestali postojati i sve se svelo samo na otaljavanje ne bi li se izbjegla jedinica i ugrozila godina pošto sam već bio pretplatnik na kečine iz matematike i fizike, oboje kod onog mog ljubimca profesora Bore.
Kasnije će ovog Caku zamjeniti još jedan čudak historičar, neki postariji čovjek kojega smo mi đaci zvali Djedica, tačnije ekavizirano Dedica, jer je bio odnekud iz Srbije. Bio je dobre duše, ali povelik Srbin. Ne znam je su li to znale njegove kolege profesori, ali mi njegovi đaci smo to i te kako dobra znali. Usput, sigurno primjećujete kako spominjemo samo dva profesora Bošnjaka. Razlog, nije ih više ni bilo. Eto, samo toliko ovdje o toj famoznoj nacionalnoj ugroženosti “nebeskog naroda” u socijalističkoj BiH i gradu Ključu za Titova vakta… Evo, neću više, da ne bi neko pomislio kako sam pristrasan.
Konačno, spomenimo ovdje možda i najčudnijeg profesora. Taj nam je predavao latinski jezik, a imao je običaj ući u razred karakteristično gegajući se, jer je imao jednu nogu defektnu i prva mu je bila:
-Zec, televizor, antena. Otvarajte prozore.
Šta je sve to skupa trebalo da znači, sem da nam je svima potrebno svježeg zraka u razredu, ni danas mi nije jasno. Ali je bilo baš tako…
Sve u sve, ta je slavna ključka gimnazija s jedne strane doista bila ono što o njoj legenda kaže, jaka i prestižna škola, sa jakim i kvalitetnim kadrom (posebno negdje do kraja hiljadu devetstotina šezdesetih godina), ali je postojala i ona druga strana te škole u kojoj je radila protekcija, veze i pritisci, gdje su se liječile i preko leđa đaka prelamale razne životne frustracije i prikraćenosti i gdje je, posebno u nekim slučajevima, našim profesorima manjkalo, slobodan sam to reći, jer imam to iskustvo, elementarno pedagoško znanje, pa čak i etika, a sve to skupa je onda mnoge nas, njihove đake, mlade ljude u najosjetljivijom godinama, iz nekog mladalačkog protesta, revolta pa i bjesa na njih, potpuno okretalo od "njihovih predmeta", gdje se unaprijed računalo na popravni, a onda šta bude…
U tako kreiranoj atmosferi vrlo je lako bilo nekom prilijepiti etiketu neuspješnog i lošeg đaka (bilo je dovoljno da "ne mirišeš" matematiku, fiziku ili hemiju i to ti je bilo to, slab si i neuspješan gimnazijalac da si ne znam kako briljantan iz povijesti, iz jezika, biologije, da ti geografija ide "k’o po loju", da imaš talenta za umjetnost…itd…itd…). Ja je, kao jedan od onih svrstanih u nekakvu neformalnu i imaginarnu kategoriju "slabijih đaka", takvom pamtim. Što da se radi: "Da se pamet na pazar iznosi, opet bi svako svoju izabrao”.
Na kraju, u ovim zapisima ne može biti da se ne nađe malo prostora i za spomenuti naše drage učitelje i nastavnike iz osmogodišnje škole. Nastavnicu Nataliju Popović već sam spomenuo, a ovdje bih doda ime Jove Barjaktarevića koji je bio moj učitelj i u svoje vrijeme jako blizak sa mojim ocem Malikom i koji je meni ostao drag i sa kojim sam ostao blizak i kasnije kada sam ja "postao svoj čovjek" pa smo se viđali u gradu i po kafanama (njegova kćerka Jelena je išla samnom u školu i bili smo, a mislim i ostali, prijatelji). Tu je onda Velid Muratagić – Veki nastavnik matematike, moja komšinica i nastavnica srpsko-hrvatskog jezika, Jelena Đapić, pa odmjereni Svetozar Ninković, čovjek naglašenih građanskih manira, koji je također predavao srpsko-hrvatski jezik; muzičko nas je podučavao jedan Petar Skočibušić, likovno Domogoj Rebac kojega su generacije upamtile po discipliniranju đaka istezanju zalizaka i ušiju, a fiskulturu, Šefik Fiko Filipović.
NASTAVLJA SE...
POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI
|
Web koncept i grafička obrada: Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI
|
|
