Ovo mi otkri rođak, prof. dr Nadan Filipović, inače sin našeg velikog znanstvenika, osnivača Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu, akademika, profesora dr Nedima Filipovića(1). Javio mi se iz Australije gdje ga je otpremila sila “nebeskog naroda”, ali i onaj naš famozni javašluk. Javio se pa kaže:
        -I ja sam ti Ključanin rođače, iako rođen u Glamoču, ali samo zato što je majka otišla u posjetu rodbini, a zapadao veliki snijeg, pa nije mogla nazad u Ključ, te me tako rodi u Glamoču.
        A onda mi na um padne i ona stara epska: “Bišćanin ban i Durlagić Meho”, kada ban šalje dva sužnja da mu traže megdandžiju obećavajući im slobodu, ako takvog nađu. Sužnji tako sa “knjigom” tj. pismom banovim obilazili po Krajini i Bosni, pa i Ključ prošli. E u toj se pjesmi kaže za Ključane:

        Tako se u toj narodnoj pjesmi za Ključane veli. Na stranu junaštvo. Od junaštva i junačkog hasenja, mene uvjek u stomaku grč uhvati. A isto tako i od onog našeg, tipičnog, provincijalnog svođenja sve i svega na mahalsku mjeru. Dok smo dječica, to i ne zapažamo, nego kako rastemo, postajemo toga svijesni. Hoćeš da budeš svoj, a nemožeš. Uvjek se nađe neki mediokritet da te, u najboljoj Konstantinovićevskoj(2) tradiciji filosofije palanke ili kasabe svejedno, potsjeti ili te vrati na tvoje mjesto. I to je tako: što manja sredina to više mediokriteta…
        Nego, ostanimo na trenutak kod pjesama, Ključa i Ključana u pjesmama; ima još jedna pjesma, ne narodna, nego pjesma ruskog pisca A.S. Puškina u kojoj se spominje Ključ. Pjesma se zove “Kraljevo priviđenje” i u njoj Puškin pjesnički imaginativno, pjeva o posljednjoj noći kralja Stjepana Tomaševića u Ključu, uoči njegovog zarobljavanja od strane nadiruće osmanlijske vojske i odvođenja u Jajce gdje će biti pogubljen. Pjesma je pisana u nacionalno romantičarskom “udarila luna na krst” stilu, kako je to već bilo moderno u Evropi kroz čitavo nacionalističko devetnaesto stoljeće, pa i dalje, duboko u dvadeseto stoljeće. Ta je svijest, koliko nacionalno koheziona i oslobodilačka u svoje vrijeme, ipak, skupo koštala narode na našim BH prostorima, pa i šire; oba svijestska rata u dvadesetom stoljeću nacionalistički su bila motivirana. Jednako tako i rat 1992-1995. Stoga ovu pjesmu ovdje samo spominjem kao povjesnu i literalnu činjenicu, neka se zna i nebili ostalo registrirano u kolektivnoj memoriji Ključana…
        U sličnim, romantiziranim nijansama, opisuje se pad srednjovjekovene Bosne i predaju kralja Stjepana Tomaševića sultanu Mehmedu Fatihu “na viru”, tj. moderno kazano na riječ, u Ključu 1462. i u romanu Sorensen Manuela “Bosanski protestant”; i to ovdje navodimo kao literarnu činjenicu i potsjetnik Ključanima, uz sugestiju na oprez kada su literalna fakta u pitanju. Jer književnoj imaginaciji je sve dopušteno pa vrlo često književne istine nemaju baš nikakve veze sa stvarnim povjesnim zbivanjima.
        Ljubav prema rodnom gradu je, budući ljubav, iracionalno osjećanje. Kao ono, ona moja prva ljubav Jasna i ja. Ja je volim, a ona niti zna niti haje, a ni ja, brat bratu, pojma nemam zašto je volim, prosto lijepa mi pa je volim. Tako je to i sa osjećanjem prema rodnom gradu, a ne mora biti ni rodni, prosto grad u kojemu smo proživjeli značajan dio svog života zavoli se poput rođenog.

        Eto, ja onaj kamen ključki ispod kojeg se rodih u Bebićima volim, onu prelijepu Sanu vodu volim, one mahale ključke volim, Čurčiće(3), gdje sam k’o djete znao ići na sanjkanje, Mehmedagiće gdje smo na igralištu ključkog nogometnog kluba "Bratstvo" (prije Drugog svjetskog rata, klub se zvao "Stjepan Tomašević", a danas se zove NK “Ključ”), mi iz čaršije, čaršijanci, nedjeljom znali sa Mehmedagićanima igrati malog nogometa po vazdan. Oni su sebe, pa i mi njih, zvali Zemun, biće po modelu: ključka čaršijica Beograd, a Mehmedagići prigradski mu Zemun; inače njihov je najbolji igrač bio, neka i to ostane zabilježeno Sead Temimović Sejo, a kod nas je najbolji čini se bio Husein Medić, Medle.
        Šehići su mi bili daleko, a Rejzovići još dalje, pa iako "na dohvat glasa", činili su mi se nekako iza brda, daleeekoooo, ali i to je mjera one naše duboke provincijalnosti što Ključ jeste i danas, a mlađi teško da mogu i zamisliti kako je to izgledalo pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kojih se ja ovdje sjećam kada ni asfalta Ključ nije imao nego bi Ale Muratagić upregnuo konja Alata, pa bi "cisternom", kakve još možemo vidjeti samo u starim kaubojskim filmovima i na prastarim razglednicama euro-američkih gradova krenuo prskati glavnu ključku džadu; kada su se na tri–četiri puta manjoj pilani, onda glavnom industrijskom postrojenju u gradu i općini, balvani capinima voljtali, a nije bilo kamiona da prevoze građu iz šume na obradu u pilanu nego su se balvani predavali Sani da ih nosi do Ključa i pilane gdje su, dva konja vrana (radnici ih zvali Beba i Acko), vukli balvane iz vode, jer nije bilo mehanizacije; subotom je bivala pijaca, ono gdje je danas pilana, odmah iza one zgrade tik do ulazne kapije u pilanu, a nedjeljom, ista ta drndava, neravna i kamenita pijaca bivala bi nogometno igralište na kome je naše "Bratstvo" u sportskom nadmetanju branilo boje našeg grada. Poslije je pijaca preseljena; prvo je bila tamo gdje je sada ono ruglo od nebodera, zgradurina od osam katova i još par novih stanbenih blokova, a poslije su je ponovo selili, pa je tako završila tamo gdje je ono i danas, dok ovo pišemo, kod autobuske stanice.

Zgrada na mjestu gdje je bila popularna Munirina kafana

        Imao je Ključ u to doba šarm tipične bosanske čaršijice. Prostorno znatno manji nego danas on je jednako toliko čini mi se bio ljepši nego danas. Socijalistička urbanizacija uništila je jezgro stare čaršijice. To je onaj potez od kultne ključke kafane “Lane” pa negdje dole do Miralemove slastičarne. Nema više, ovim mladim danas, nezamislivo šarmantne Munirine kafane i nema onog slatkog mostića preko Ižnice, od njene kafanice prema "Lanetu" koje i danas stoji na istom mjestu u svoj svojoj ljepoti, ali nekako osamljeo, kao siroče što s tugom gleda u pravcu Munirine kafane koje nema nego se tamo sada kočoperi nekakva obezličena zgradurina, betonska. Nema ni Ižnice, tj. ima je, al’ k’o da i nema, sva prekrivena betonom pretvorena je u kanalizacioni odlivak grada. A sjećam mi djeca smo sepetima lovili ribu u toj vodi… Zapriječiš Ižnicu sepetima, pa nadigneš mlatiti po vodi. Ribe se uznemire, bježe lijevo, desno, pa završe pravo u sepetima…
        Nema ni onog ljupkog niza starih kuća, sa malom baščicom ispred svake kuće. U jednoj od tih kuća bila je i frizerska radnja Voje Pavlovića kod kojega me mati redovno vodila na podšišivanje. Uh, a Vojo kada “zaore”, bridi glava do sutradan, zemljače. I tu je danas stambeni betonski grmalj, zgradurine što je zovu, ne slučajno, Kina. Velika kako i priliči grmaljima, pa u nju naslagali naroda kao u Kini; a u nas narod hvala Bogu i kada ništa nema, ima duha, te tako narod grmalja prozva Kina.
        Zapravo, uistinu govoreći, Ključ danas jeste urbanistička katastrofa. Nije da je urbanistički devastiran samo uži centar grada; pogledajte naselje "Luke" i one zgradurine. Pa aman narode, đe to ima da se stanbeni blokovi od četiri pet katova prave u brdima i na brdima. Zar ne bi bilo razumnije da je taj prostor otvoren i ponudjen za individualnu stanbenu izgradnju onako kako je to učinjeno na tzv. Berberovom brdu, a one monstrum zgrade graditi drugdje. Doduše, nešto slično sam vidio i u Izmiru, u Turskoj, pa se pitam nije li to nekakav tajni balkanski sindrom, a ne tek naša lokalna bosanska glupost.

Na najljepšem mjestu u gradu, uz obalu Sane sagradjena je PILANA?!

        Onda, taj naš Ključ je jedan od rijetkih bosanskih gradova što bježi od vode i to kakve vode. Umjesto da se urbanizacija i gradsko jezgro formira i širi oko rijeke Sane, grad se sav dao na bijeg od nje, a tamo gdje je po logici stvari grad trebalo graditi, neki naši mudri ondašnji gradski, republički i vrag će ga znati koji sve ne oci, podigoše p i l a n u , i tako unakaziše grad. Od ilirskih i rimskih vremena naselja su se na našim prostorima javljala uz riječne tokove, a onda se nađoše neki što ideološki prevrnuše cijelu povijest, pa tako, u tom ideološkom transu industrijalizacije, žrtvovaše tradiciju i elemente arhitektonskog naslijeđa, devastirajući na taj način našu urbanu povjest. Nikakve dobre namjere pri tome ne mogu biti opravdanje za ovaj urbanistički varvarizam. Uostalom, baš nam starina na poučak ostavi onu latinsku: “Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.
        Ali, ako nam može biti za utjehu, nije Ključ jedinstven u Bosni po tome. Takvih spomenika gluposti Bosna ju puna kao šipak košpica. Pogledajte Jajce i onaj njegov fenomenalni, jedinstveni položaj na dvije vode i pogledajte ono ruglo od "Elektro-Bosne", monstruma koji se smjestio gdje mu mjesto nije, pa ruži, truje i nakazi stari kraljevski grad. Pa sjetite se Bihaća, sjetite se Prijedora… Ma i srce i duša me boli kad o ovome mislim i pišem. Dođe mi da vrisnem:
        -Raja, sve što nam Bog dade je jedinstveno i prelijepo, sve ili skoro sve što mi svojom rukom uradismo je katastrofa.

        Zašto je to tako na dugom je štapu, ali da je urbaniacija, taj razvoj i iskorak u moderno, počesto plaćeno i nepotrebnim uništavanjem starog, tradicionalnog ili prosto lijepog, a što se izgleda nije uklapalo u nečija mjerila modernosti, u to nema sumnje. Evo, koliko danas javnih česmi imamo u Ključu. Ja znam samo za jednu napravljenu negdje sedamdesetih ako se ne varam, kada se neko dosjetio pa dao nalog da se izgradi jedna pošto su prethodno, biva u ime razvoja, sve uništene; a bilo ih je, evo ovako, koliko se ja sjećam, evo, tamo gdje je sada džamija bio je jedan mali "točak", kod još jednog urbanističkog monstruma, zgrade zvane Koreja, bila je jedna "fiskija", ali ne gdje je sada ona novoizgrađena pečurkasta česma koja je, bar ono prije rata, samo to, tj. da je česma "glumila", jer nikada nije bilo vode, a ja samo nagađam doduše, a imam osnova zato, da je to bilo stoga jer je opet neko našao da je ta česma isuviše napravljena u "turskom" stilu, te je onda bilo, nit je rušiti niti ostaviti, pa je prevagnulo, neka je, al’ eto bar joj privrnimo vodu; onda tamo kod harema, bio je jedan potok, ivicom harema tekao, pa ispod ceste, pored, onda osmogodišnje škole, a danas je to srednjoškolski centar, pa niže uz, današnje obdanište, a nekada je to bila zgrada pridodata ključkoj gimnaziji, pa ispod glavne ključke ulice u Ižnicu kod novog hotela. E na tom potoku je na krajnjem rubu harema, prije nego će potok dalje ispod ceste pa pored škole, tu je bio jedan točak i pojilište za stoku. Pa je onda bila jedna ili se to meni samo čini, kod starog čaršijskog turbeta, koje je isto tako u ime razvoja srušeno, a i pripadajući mu harem poravnat, da bi se sada, hvala Bogu i onim koji misle na Bosnu, evo ponovo zidalo novo-staro turbe, samo sada s ovu stranu ceste. A bila je jedna česma samo par desetaka metara niže cestom kod Mistrić Dževada Šigija i njegove supruge Merime), tamo na onome mjestu gdje se odvaja put za Humiće. Onda je voda navirala i pila se i sa izvora tamo gdje su danas oni kafići i zgrada u kojoj je nekad bila Služba društvenog knjigovodstva, a šta je danas i kako to danas zovu, haj’ ga znaj. Pa je bila jedna voda dole ispod bolnice kod groblja i blizu katoličke crkve. Uhhhh, sigurno je bilo toga još, a evo meni nije u pameti. Ono što jeste, jesu one naše mahalske vode od koje mnoge, budući po strani “genijalnih” urbanističkih planera, preživješe, pa ih eno i danas.

Ovdje voda još uvijek teče - "točak" u Mehmedagićima   (4)    Hudam je duhovi medij, mitološko dobroćudno stvorenje. Običaj prizivanja hudama kod nas je preuzet iz arapske mitologije i raširio se posebice u Zapadnoj Bosni. Preko hudama ostvaruje se veza njegovog gospodara sa duhovnim svijetom, odnosno prijateljskim bićima iz duhovnog svijeta. Etimološki, hudan znači tužan, sjetan, žalostan. Smatra se da bića duhovnog svijeta vladaju informacijama, a onaj koji vlada informacijama gospodari situacijom. Otuda prizivanje hudama na ispomoć pri rješavanju različitih životnih situacija. Otuda moguće i hudam, kao etimološka izvedenica od hudan, jer oni koji uistinu znaju, obično u sebi nose sjetu, staloženost i sklonost pomirljivosti. kojom ih oplemenjuje iskustvo, na temelju znanja. Međutim, uvjek je postojala opasnost da se umjesto dobrođudnog hudama ostvari veza sa zloćudnim, neprijateljski i nevjernički nastrojenim hudamom, zlim stvorenjem koje se ubacuuje u duhovni svijet da unosi pomutnju i nered, pa onda zavodi svog “gospodara”, ucjenjuje ga i navodi na loše postupke... Mnogi manje ili više poznati ljudi iz naše prošlosti imali su svoje hudame. Poznati sarajevski novinar Ahmet Bosnić, objavio je i knjigu o fenomenu pod nazivom “Zapisi i hamajlije” (izdavač: “Arka pres”, Sarajevo, 1977).

        Svaka je naša mahala imala svoju česmu. U nas u Bebićima je bila poznata Šuhrina fiskija, tako nazvana po Šuhri Alibegović, rodici moje majke Zilhe, a koja je ublizu imala kuću (na mjestu njene stare kuće danas su kuće i posjed braće Đumišlić). Ko zna otkuda i zašto, a najprije će biti da se djeca sa prvim mrakom ne udaljavaju suviše od kuća, ali nama djeci su stariji poturili priču da tu pored te fiskije ima hudam(4), pa sam se ja, silno plašio ako bi me moji poslalli po vodu, a ono sumrak već počeo osvajati, iako od kuće moje majke pa do te vode nije bilo ni stotinu metara. Ako od Šuhrine fiskije krenete više onim strmim putem, pored Saliha Gonilovića kuće, pa Ćapalove kuće, gore na maloj zaravni preko puta kuće rahmetli Hatke Salčinović, ukazivala se ta ista voda, a mislim da je i danas taj izvor u funkciji. Čurčići su imali svoju vodu, Šehici svoju, Mehmedagići svoju, a eno te na radost sviju što ljepotu cijene, eno je teče i danas, lijepa, zdrava i mlada k’o što je oduvijek i bila.
        Ne znam, možda je našim mlađim sugrađanima ovo danas što jeste Ključ lijepo. Ja samo hoću reći kako ga pamtim i ljepšim. A i dalje ga volim. Izmjenio se i mada gradovi starenjem zapravo bivaju ljepši, naš se rodni grad starenjem nekako, teško mi je preko usana prevaliti riječ proružnio, pa ću samo ponoviti - izmjenio se, ali u nekom kičastom smislu, kao kada u školi, na času likovnog, naslikate nešto što vam se sviđa pa onda, želići sliku učiniti još i ljepšom, sve uprskate. Ili se to meni samo čini.
        Poseban je problem danas u Ključu nedostatak ljudi. Oduvijek periferan, Ključ i ključka općina su danas i dodatno provincijalizirani jer su ostali bez stanovništva. Posljedica je to nasilja nad ljudima i njihovom pravu da mirno i dostojanstveno žive na svojim imanjima, svojoj zemlji i svom gradu.
        Nema Bošnjaka i Hrvata, nešto pobijeno, nešto silom raseljeno, a nekima se sve ogadilo, pa jednostavno, digli sidro i otišli koje kuda: neki u svoje nacionalno stado, a neki trbuhom za “ukusnijim” kruhom. Nema ni Srba; pobjegli ispred Petog korpusa Armije BiH, a ono što se vraćalo iza rata, uglavnom naseljava Ribnik i taj, poslije rata administrativno pocjepani dio prije-ratne ključke opštine.
        Od 1945. godine i kraja Drugog svjetskog rata, Ključu je trebalo dobrih četrdesetak godina mira da bi se podigao, doslovno iz pepela, da bi se kao mala urbana cjelina zaokružio i da bi njegovi stanovnici počeli poprimati mentalitet, navike i manir gradskog življenja. Zbog političke prirode odnosa koji su producirali rat, 1992. do 1995, materijalna razaranja su ovaj put bila manja, a zbog globalnih političkih okolnosti, ono razoreno, relativno brzo je obnovljeno i iznova podignuto. Ali, raskol u dušama ljudi ovaj je put čini se još i dublje “zaoran“, pa budući danas nema ideologije “poravnanja” i pomirenja, kako je to bilo poslije Drugog svjetskog rata, a nepovjerenje i strah se uvjek iznova producira sa strane političkih elita tzv. “konstitutivnih naroda”, proces demografske revitalizacije grada i općine, ovaj će put moguće biti i duži…

NASTAVLJA SE...
POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI

Web koncept i grafička obrada:   Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI