Nihad Filipović
Srednjovjekovni kraljevski grad Ključ
Stari grad, kako smo u Ključu i onda i danas zvali kamenitu srednjovjekovnu utvrdu iznad ovovremenog grada Ključa, ima posebno mjesto u mojim, a rekao bih i dječačkim uspomenama svih ključana.
|
|
Prvi prikaz Ključa, drvorez Benedikta Kuripešića
iz 1530 godina.
|
|
|
|
|
(1)
Ovdje se aludira na velikog hrvatskog književnika i jedno od najvećih, ako ne i največe književno ime jugoslavenskog regiona, Miroslava Krležu (rođ. 07.07.1893, umro 29.12.1981). Krleža je na nadgrobnoj ploči svojoj majci upisao: “Neka ti je lahka zemlja majko”. Filigrantski precizni Krleža je poslije objašnjavao kako je bosansko mehko još mekše od mekog, te je zato taj naš izraz od starine upisao i svojoj majci na nadgrobni spomenik. |
|
|
Stari grad - ranovirane kule i klupe za odmor
|
|
|
|
Izbrojati se ne može koliko puta sam se uspentrao gore birajući sve moguće i nemoguće prilaze. Ima jedan dio, posred one kamene gromade, kojemu se prilazi odozdo, od Blaževića. Sada je to gore na vrhu kamenom zazidano pa se tuda više nemože pentrati na grad, ali ja sam kao dijete, igrajući se i istražujući, kako to već djeca znaju…, uh da zna mati i danas bi me zbog toga ružila, eto tuda, tom strmoglavom, nimalo bezazlenom, dapače opasnom padinom, jednom sam se ispentravao na grad, izlazeći u onaj najstariji, donji dio grada, pa se onda odozdo, sa druge strane Lubice, one što gleda na Humićku i Zgonsku stranu, onim uskim nogostupom, pored, kako legenda u narodu kaže, i to, jedna varijanta kaže, Pejgamberove stope i štapa, a druga, kraljeve stope i štapa, dok je zapravo riječ o prirodnim tvorevinama u kamenu, nalik na oveće stopalo i rupicu, kao štapom ubodenu u “mehki kamen“, koji je valjda, mašta narodna spekulira, u ta mitska vremena, tek očvršćavao i uvezivao se u kamenu masu, pa zato i jeste mehki(1), a ne meki; sa te strane helem, prilazio sam i tim nogostupom, a ja bih to radije nazvao strmostupom, penjao se onda gore na onu malu zaravan gdje su i podignute kraljevske kule, na koje mislimo kada kažemo Stari grad.
Iznad tog dijela, na uzvišenju i brdu Briščica, ima još jedan viši dio sa kulom na vrhu, odakle “puca” fenomenalan pogled na grad Ključ i šire Ključko okruženje. Mi smo to u svoje vrijeme zvali “petokraka” jer je u razvalinama te kule bila podignuta konstrukcija ogromne petokrake sa sijalicama koje bi se palile za proslave Prvog maja. A zapravo, riječ je o ostatcima originalnog dijela kule Ljubica (Lubica), u narodu još poznata i kao Šekambetova kula. Ta je kula i najstarija u kompleksu srednjevjekovnog grada Ključa; u nauci njen nastanak se smještaju od 13. stoljeće (Ćiro Truhelka), do 15. stoljeća (Ivo Bojanovski) Međutim, hronološki gledano, Stari grad Ključ je puno stariji. Kompleks Starog grada Ključa obuhvata rimski dio grada; nema historijskih izvora iz kojih bi se dalo naslutiti vrijeme podizanja prve utvrde u kompleksu Starog grada. Utemeljitelji grada u formi tzv. gradine, mogl su bit i ilirska plemena, tada dominantna na tom području, najprije Mezeji, a možda i Dicioni. Poznato je naime da su rimljani podizali utvrde na ilirskim gradinama, ali je moguće da su rimljani izgradili utvrdu i neovisno od toga, jednostavno kao zaštita rudarskim nalazištima (glina, željezna i bakarna ruda) u dolini Sane.
Drugi dio kompleksa je tzv. srednjovjekovni Stari grad Ključ i sačinjavju ga podgrađe ili podgrad, kula Ljubica (Lubica), vojni dio i dvori gospodara. Konačno, treći dio kompleksa sačinjavaju Tabor kule sa dvorišnim dijelom izgrađenim za Osmanskog perioda dominacije Bosnom...
Na putu od Ključa za Humiće, u sklopu, ima jedno mjesto, jedno udubljenje u zemlji i u kamenu, kroz koje se moglo provući, pa bi se “ušlo” u sam kamen. U narodu postoji legenda da je to bio usjek kojim se sa grada izlazilo na Sanu, po vodu, a u opsadi kao,bio je to tajnoviti izlaz u slobodu. Svojevremeno znam da je Ivica Blažević, ulazio u taj usjek i onda se pentrao naviše istražujući moželi se stvarno tim putem izbiti na Stari grad. Ne može. Neko se vrijeme pentraš naviše, a onda usjek zatvoren kamenom. Tako našao Ivica. Jeli to odron zatvorio usjek ili je jednostavno to prirodni završetak usjeka, tj.
moželi se stvarno ili ne može tim “putem” na Stari grad, ostaje tako i dalje narodnoj mašti na spekuliranje.
Vidim, ovo iza rata, uređuje se naš Stari grad i malo po malo izgleda zaokružuje u atraktivnu turističku destinaciju. Ne može biti da se prođe Ključ, a ne primjete one krasne, već dijelom sanirane kamene srednjovjekovne kule. Mnogi će putnici namjernici sigurno i poželjeti otići gore i pogledati izbliza, a danas imamo i moderan asfaltni prilaz, pa to i nije, kao što je bilo, dok nije bilo asfalta, neki poseban problem. Taj asfalt je unekoliko kao umanjio onu mistiku i osjećaj nekakva umjerena avanturizma, koji sam, bar ja, imao kada bih se ono ljeti, prilaznim, neuređenim putem “penjao na grad”, a ono nigdje nikog, samo vrelo sunce iznad tebe i u uhu onaj “mediteranski” zvuk cvrčaka iz borika oko tebe. Asfalt olakšava pristup i kao da upitomije okoliš. Na Starom ste gradu, a niste se zadihali penjući se, pa vam onda i sam Stari grad izgleda “manje star”, kao da dijelom izgubi patinu kojom ga obilježi vrijeme i trajanje u vremenu.
Vrijedni Vinko Blažević, predsjednik Udruge Ključana i prijatelja Ključa, ovako se sjeća i na internet stranici Udruge opisuje Stari grad Ključ, kakvog pamte generacije nakon Drugog svjetskog rata, sve do otpočinjanja uređenja prilaza i restauracije grada:
-Drevni grad prilegao uz stijene Lubice kao da je izrastao iz kamena. Priroda ga je bolje
utvrdila nego što bi to uradila ljudska ruka. Nekad slavan, moćan i prkosan na svoju povjesnu ulogu a sada oronuo kao starac koji traži da mu se Udahne duša i vrati u život koji mu pripada uključujući ga u suvremene tokove turizma i kulture. Grad je bio prepušten zubu vremena koji ga je nagrizao, vjetar šibao, mraz stezao, sunce peklo, rastinje ga rastakalo jer niko nije vodio računa da ga zaštiti. Usnule kamene ljepotice ćutke su samovale u sjeni borove šume zaboravljene od ljudi. Svuda naokolo je bila tišina, samo se čuo cvrkut ptica i žubor Sane kao da je i ona oplakivala njegovu sudbinu.
|
Prelijepa panorama Ključa sa Starog grada
|
|
|
|
|
Lapidarij sa stećcima i rimskim miljokazima, zaostavština prof. Fadila Muslimovića
|
|
|
|
Sve ima svoju cijenu pa i progres i unaprijeđenje “stanja stvari“, a moderniziranje i omogućavanje lakšeg masovnijeg pristupa onoj i onakvoj ljepoti, sigurno to jeste. Dio mistike se izgubi, ali ipak, hvala onima koji se pobrinuše i onako lijepo urediše prilaz našem Starom gradu. S tim što i dalje ostaje briga onih koji o tome valjda treba da vode računa i brigaju, da se cijeli taj konpleks zaštiti, jer je to nacionalna baština, a ne Alajbegova slama, kako se ona vlast odnosila prema našoj starini. Jer, ruku na srce, osim što je Stari grad Ključ, 1954, deklaratorno stavljen pod zaštitu države, ona vlast ništa stvarno nije uradila da taj deklarativni državni interes i materijalizira ulaganjem u održavanje, restauraciju ili maker konzervaciju Starog grada.
Zato, hvala svim onima koji su učestvovali u kreiranju političke odluke da se krene sa projektom obnove srednjevjekovnog Starog grada Ključa. Odluka je to od šireg povijesno kulturološkog značaja, odluka koju generacije Ključana i Bosanaca desetljećima čekaju i zato opet: hvala vam gospodo poslanici i zastupnici, načelnici i ministri…
I hvala onima koji rade na projektu. Hvala voditelju projekta, arhitekti Robertu Stergaru i hvala radnicima koji su radili na renoviranju Tabor kula i uređenju kompleksa. Ja znam da u tome svoje prste ima i moj vrijedni rođak, profesor povijesti Fuad Alibegović, kome ja javno poručujem: pozlatilo ti se Fuade. Profesor Alibegović je napisao i knjigu “Ključ na Sani” (privatno izdanje uz potporu Općinskog vijeća Ključ, 2011), a kojom knjigom je zahvatio povjest grada Ključa i okoliša, od predhistorije do austro-ugarske okupacije 1878, što je također hvale vrijedan projekt, prvi takav o starom kraljevskom gradu Ključu i ja mu i na tome kažem hvala.
Ovdje je nemoguće, a da se ne prisjetimo i pomenemo i profesora Fadila Muslimovića, koji je godinama prikupljao arhivsku građu sa podučja Ključke općine i jednako tako godinama nosio se sa idejom o osnivanju zavičajnog muzeja grada Ključa. Lapidarij u Ključu sa stećcima i rimskim miljokazima, njegova je ideja. Zahvaljujući njemu i potpori našeg poznatog povjesničara, akademika Ive Bojanovskog, svojevremeno je nešto malo učinjeno na konzervaciji ruševina Starog grada.
Nisam vidio sve artefekte što ih je profesor Muslimović prikupio i ostavio iza sebe, ali koliko znam, uvjerenje je, da ima toga dovoljno, ne samo u njegovoj zaostavštini nego i u seharama i privatnim arhivama Ključana; dovoljno za postavku u Zavičajnom muzeju grada Ključa. Eventualno izmještanje postojećeg Zavičajnog muzeja grada Ključa i njegova lokacija u obnovljenim kulama Starog grada, bilo bih još jedno hvale vrijedno postignuće na putu urbanog i civilizacijskog uvezivanja i dizajniranja grada Ključa i njegovih stanovnika.
Na kraju ovog odjeljka, ključanima na potsjećanje, nekoliko historijskih reference. Smatramo ovo značajnim, zbog niza, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili ne, iskrivljenih interpretacija, posebno onih ideološki intoniranih interpretacija naše srednjovjekovne prošlosti. A budući je taj dio naše bosanske starine, sudbinski vezan za grad Ključ, potrebno je da mi ključani znamo i šta i kako se uistinu dogodilo, kako bi što manje bili podložni i znali odgovoriti onima, koji iskrivljeno i iz moderne nacionalističke vizure tumače zbivanja što su se dogodila pola milenija unazad...
Kao što je poznato srednjovjekovna bosansko kraljevstvo je 1462. palo pod vlast Osmansku vlast. O tome postoje mnoge verzije i književne “istine”, pa se i u narodu ključkog kraja prepričavaju romantizirane legende, koje se u osnovi svode na to da se posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, predao Osmanlijama u Ključu, usput simbolično predajući i “ključe bosanskih gradova...” Biva, po tim ključevima je i sam grad Ključ dobio ime.
| |
(2)
Kralj Tvrtko II Kotromanić je 1424. godine, započeo sa plaćanjem godišnjeg poreza osmanskom sultanu. |
Povjesna istina je međutim prozaičnija i real-politički determinirana razvojem situacije i odnosima moći u vremenu zbivanja. Naime, kralj Stjepan Tomašević je, pomenute 1462. godine, na nagovor ugarskog kralja Matije Korvina(2), jednostrano prekršio preuzetu obavezu plaćanja danka (poreza) u zlatu osmanskom sultanu. Bila je to obaveza koju su bosanski vladari decenijama plaćali ugarskim, a potom osmanskim vladarima, prividno na taj način čuvajući samostalnost spram velikih ondašnjih sila te dalje razvijajući bosansku državnost.
|
|
Bosanski kralj Stjepan Tomašević
|
|
|
|
|
(3)
Radivoje je prema historijskim izvorima, bio vrlo lijep i ženskar po prirodi i ponašanju pa otuda i ovaj kvalifikativ. |
|
Međutim, kada je Stjepan Tomašević naprasno prekinuo plaćanje poreza, odluči sultan Mehmed II Fatih, kazniti svojeglavog kralja. Nakon što je čuo da sultan podiže vojsku na Bosnu, kralj Tomašević šalje izaslanstvo sultanu. Izaslanstvo je prenjelo kraljevo zamolbu za mir i uvjeravanja da će porez redovno plaćati, a vratilo se u Bosnu sa uvjeravanjem Porte u Carigradu na Bosforu, da se Bosni jamči petnaestogodišnji mir kao neki, što bi se danas kazalo gratis period, u kojemu će se pratiti spremnost bosanske strane na poštivanje ugovora. Međutim, čvrsto riješen da kazni neposlušnog kralja, sultan Mehmed II, samo što je otpremio bosansko izaslanstvo natrag u Bosnu, za njima pošalje vojsku...
Ukratko, suočen sa daleko nadmoćnijom silom, bosanski kralj se dao u bjekstvo. Nakon što je prošao gotovo pa cijelu Bosnu, sultan Mehmed II se utaborio u Jajcu, a u potjeru za kraljem šalje Velikog vezira Mahmut-pašu. Ovaj u potjeri stiže do Ključa, gdje od lokalnog stanovništva dobiva pouzdana obavještenja da se odbjegli kralj sklonio u kameniti grad uzdajući se u njegovu nepristupačnost. Mahmut paša pravilno procjeni kako se grad Ključ vojno ne može uzeti bez teških žrtava i duge opsade, a i tada je to upitno, jer samo žeđ i glad njegove branioce može natjerati na odstupanje. Zato on izađe sa pismenom ponudom i garancijom kralju Stjepanu Tomaševiću da će i njemu i njegovim plemenitašima život biti pošteđen ako preda grad. Kralj Tomašević opet, sa svoje strane, shvatajući dugoročnu neodrživost položaja u kojemu se našao, odluči prihvatiti uvjeravanja Velikog vezira Mahmut-paše, te se predade, zajedno sa lijepim stricem Radivojem(3) i svim uz njega zatečenim plemenitašima.
U legendi je ostalo da su se dvije kćeri Radivojeve, nakon što su otkrivene, a ne htijući se predati u ropstvo, bacile u Sanu iz jedne pećine iznad Rijeka, u koju su se bile sakrile. Od tada je ta pećina u narodu zapamćena kao djevojačka pećina.
Helem, pošto se predadoše, kralja i svitu otpremi Mahmut-paša u Jajce do utaborenjenog sultana Mehmeda. Sultan, nezadovoljan Mahmut-pašinim garancijama koje je navodno neovlašteno dao u njegovo ime, a čvrsto riješen kazniti nevjernog bosanskog kralja, zatraži šerijetsko mišljenje i tumačenje mufti-hodže carskog, a ovaj izda fetvu caru gdje rastumači kako on, sultan, nije obavezan držati se neovlaštenih obećanja svojih potčinjenih. Oboružan ovakvim teološko-pravnim tumačenjem, sultan Mehmed naredi pogubljenje i kralja Stjepana Tomaševića i sve njegove pratnje.
Prema historijskim izvorima, opisani slijed zbivanja je ono najbliže punoj historijskoj istini, pa prema tome otpadaju sve povjesne mistifikacije o ponosnom kralju i nevjernom Turčinu. Istina je da je kralj Stjepan Tomašević, bio krajnje nepopularan u narodu, da je izgleda, na poticaj ugarskog kralja Matije (ili Matijasa) Korvina, došao glave i sopstvenom ocu, kralju Tomašu, koji je sa Portom u Carigradu nastojao održati prijateljske odnose, te da je odluka o pohodu na Bosnu i njena Osmanska okupacija, koliko politički motivirana, toliko, ako ne i više, opredijeljena sujetom sultana Mehmeda II Fatiha.
NASTAVLJA SE... POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI
Web koncept i grafička obrada: Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI
|
|