Prijateljstvo je kao staklo.
Kada ga jednom razbiješ,
više ga nikada nećeš sastaviti
- Ruska narodna poslovica -

        Zapravo, kad bolje razmislim zemljače, govoreći o našem odnosu spram rodnog nam grada mi govorimo o sebi i ljudima sa kojima smo rasli, bili ili svakodnevno dolazili u dodir i jasno, govorimo o vremenu što bi i prodje pa kao i u svakom takvom govorenju, gdje se prisjećamo vremena kada nas nisu boljela leđa i kada smo sve zube u glavi imali, prisutna je nostalgija, jer je to doba kad smo bili i mladi i zdravi i dovoljno šašavi da vjerujemo kako će sve biti jednom bolje, pa nam ništa nije bilo teško.
        Jer, samo tako se odnos ljubavi između nas i rodnog nam grada može racionalno objasniti. I još više, samo tako se može objasniti kako neki nađu u nekim kasnijim godinama života, kada se proturi i preko glave premetne što-šta, kako nađu mogućim potpuno okrenuti glavu od svog grada i čak ga se sa mržnjom sjećati.
        Biće, od onog se ključkog prirodnog ambijenta, od one ljepote koja opija, od one prelijepe Ribničke doline, prekrasnih Sredica i divne Rastoke gdje se voda rastače u desetine potočića, pitoreskne Sanice i one njene kratke divlje riječice što kulja ispod Grmeča noseći Sani vodu takve čistoće i "svjetlosti i mirisa" da samo Unom može da se komparira, a dalje nadaleko, vjerovatno sve do Neretve i Bune nema čime da se poredi; od onog prekrasnog, unikatnog "sklopa" i stijena što poput kakva gigantskih nijemih stražara bdiju nad Ključem, a za koje se ne zna kada su ljepše: zimi, kada snijeg sve objeli, a zalomi se vedar, sunčan dan, kada sa nebom u pozadini (koje je valjda samo tako plavo zimi nad kamenom ključkim), te ogromne stijene izgledaju nestvarno, poput kreacije iz mašte, veličanstvene i zarazno lijepe, ili u proljeće i ljeti kada se priroda budi i obnavlja i sve raspupa i ozeleni.

        Doista, od ovakvih se ljepota glava okrenuti ne može. To vam je poput lijepe, a nekim čudom vječno mlade i svježe žene: ne možete glavu od nje okrenuti a da vas oči ne prevare i ponovo se njoj vrate.
        Nego, doživi se što-šta i prijatnog i neprijatnog sa ljudima u tom rodnom ambijentu, što onda opredjeljuje odnos nas i našeg rodnog okruženja. Nismo li mi svi Ključani, da baš svi, ko manje, ko više, ko na ovaj (mislim lakši način, gdje se, rećemo, moralo samo bježati iz grada) ko na onaj (mislim teži način, gdje smo bivali i na smrt tučeni i ubijani i u razne logore slati), ali nismo li svi, koliko nas još osta, doživjeli onečovječenje i poniženje u našem gradu. Pa ipak, većina nas istrajava u ljubavi spram rodnog grada mada biva da se kod nekih osjećanje bjesa pa i mržnje zbog onoga što "doživjeh u svom rodnom gradu", nekim tajanstvenim i teško razumljivim psihološkim mehanizmima okrene u mržnju i bijes spram samog grada, kao da je grad kriv za ono što nam napraviše neki zli, naopaki i pokvareni ljudi.

Panorama Sanice sa pogledom na Grmeč

        Svako od nas što doživjesmo i preživjesmo mrvljenje bratstva i jedinstva na sopstvenoj koži, u ime neke nedefinirane i nejasne, ali u svakom slučaju izvjesne budućnosti i života, kako danas, tako posebno sutra, svako od nas kažem, u ime spostvene unutarnje pomirenosti sa samim sobom i posebno u ime naše djece i njihove budućnosti, intimno, sam sa sobom, pa onda sa svojim okruženjem, treba da podvuče crtu i svede račune: sa sobom, sa svojim gradom i sugrađanima i sa širim okruženjem. Ono što dalje u ovim zapisima slijedi, jeste moj pokušaj svođenja računa i podvlačenja crte.

NASTAVLJA SE...
POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI

Web koncept i grafička obrada:   Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI