Čemu uopće zapisi, sjećanja na jedno vrijeme kojega više nema, na jedan mali grad i njegove ljude kojih isto tako, manje ili više, više ili manje, nema?
        Rečeno je: “Što nije zapisano, nije se ni dogodilo”. A izdogađalo se štošta u tom vremenu o čemu je već pisano, a pisaće se još. Ono što nije pisano jeste ona specifika u tom vremenu vezana za moj rodni grad Ključ i njegove ljude, moje sugrađane, prijatelje, rođake. A ako je i pisano, mislim da nije na način kako će se to ovdje prezentirati. Jer, ovome zadatku je moguće pristupiti i ovako i onako, reći će se, manje ili više ozbiljno, studiozno, popraćeno raznim brojkama, statističkim pokazateljima, službenim istinama i tako dalje i tome slično. Takvih monografija smo se nagledali dovoljno za onog, komunističkog vakta, u vremenu od 1945, pa do domovinskog rata 1992-1995.
        Mi međutim, ovdje idemo drugim putem. Ovi su zapisi osobno vidjenje autorovo, njegovo sjećanje na jedno vrijeme i ljude u tom vremenu. U ovim zapisima nema službene faktografije, ali ima istine, onako kako ju je ovaj autor vidio i vidi. Bilo bi korisno ako bi se još neko javio sa svojim zapisima i viđenjima tog istog vremena, dakle u rasponu negdje od onoga, Drugog svjetskog rata pa do ovoga, Bosanskog domovinskog rata od 1992. do 1995. Onda bi se, kao neka naredna faza u ovome poslu, moglo pristupiti objedinjavanju tih pojedinačnih viđenja, a sve skupa bi tek u nekom budućem vremenu dobilo svoju potpunu i pravu valorizaciju, koja bi, moguće, imala ne samo lokalne, Ključke, nego i šire, bosansko-hercegovačke reference. Pokušajte misliti vrijeme pedeset, stotinu, stotinu i pedeset godina unaprijed i nekog budućeg Ključanina ili općenito negog znatiželjnog Bosanca, čitatelja takvih zapisa! Moguće, takvo što se nikada neće desiti. Ili hoće, haj’ ga znaj. Gatanje u stranu; ono što je izvjesno jesu ovi skromni zapisi, tek kao naznaka kako, nadamo se interesantno štivo, bi se moglo "ozidati" ovakvim jednim imaginarnim projektom.
        Ideja za ove zapise je stigla od mog rođaka Sulejmana, Cunija Filipovića, koji sa Eldarom Šehićem, Alijom Kiševićem i Vernesom Muslimovićem, uređuje internet prezentaciju grada Ključa. Kada sam otkrio Ključ na internetu, javim mu se da mu čestitam, a on kaže: “De bolan nešto napiši”; smjesta sam počeo sa ispisivanjem. Jasno, ovakav jedan projekt zahtijeva vrijema, a ovi su zapisi, tj. ona prva verzija, koja se i danas može naći na pomenutoj Ključkoj internet stranici, nastali u svega tridesetak dana od ideje, do realizacije.
        Ovo što upravo čitate, je druga verzija proširena novim prilozima. Sa tim što i ovo možemo uzeti tek za početak, a namjera je autorova da "na terenu", u razgovoru sa Ključanima pokuša prikupiti još građe nakon čega bi isto ponovo mogli "plasirati" kao elektronska riječ, a možda sve skupa još jednom završi i kao štampana riječ. Kolosalne historijske promjene su se izdešavale na našim prostorima posljednjih stotinjak godina. Povijesna matrica zbivanja ostaje zabilježena perom, a u moderno doba i kamerom; ali masa toga ostaje neregistrirana, po strani matice povijesnog gibanja ili pak u samoj matici, ali nezabilježeno jer se radi o "malim ljudima" i događajima koji nemaju povjesnu težinu i značaj, a zapravo jesu sami život. Jer, prošlost se može ispričati kroz povijest kraljeva i kraljica, ratova, velikih bitki…, ali život je iskaziv samo kroz priču o “malim ljudima” u tim vremenima.
        Zapisi što slijede, idu upravo tim putem. Ovo je priča o jednom malom provincijalnom bosanskoom gradiću u jednom tačno kodiranom vremenu, negdje od pedesetih godina dvadesetog stoljeća pa naovamo, priča o njegovim ljudima i njihovim sudbinama, zgodama i nezgodama, prilikama i neprilikama, sve viđeno autorom i njegovom optikom i vizurom. Zapisi su stoga nužno imaju naglašenu autobiografsku notu i javljaju se kao pripovijest o autoru i njegovom odrastanju i odrastanju i životu njegove generacije i svih tih generacija pedeset/šezdeset i neke…

Zilha Filipović, rođ. Alibegović

        Meni je moja rahmetli majka Zilha, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada se ono brana Bočac pravila, pa se izmještao dio puta od Banja Luke do Jajca, pričala, dok smo se autom vozili novom trasom puta pored razvalina starog grada Bočca, kako se sjeća vremena kada se u toj, kako reče "kuli Bočačkoj" živjelo i da je njen otac jednom vodio nju kao curicu sa sobom i njenim starijim bratom da za brata “gledaju” djevojku u toj kuli. Moje majke Zilhe više nema, a meni je i danas žao što pobliže sa njom o ovome nisam razgovarao. Sjećam se samo da sam svojevremeno kada mi je ona ovo saopćila ostao zabezeknut činjenicom, kako se nešto što je meni, gledajući u one razvaline, činilo se dubokom i davnom povješću, zapravo se dogodilo "jučer", eto za života moje majke, a ja i mi mlađi o tome pojma nemamo.
        Ili jednom, ja bio na Starom gradu pa se vratio, znojan, a ona pita: “Šta si ti radio djete, kad se tako oznoji“. Kažem bio na Starom gradu, a ona ćuti, pije kahvu, pa onda reče: “Gore smo mi bili na teferiču, kad ono puče glas da je u Sarajevu ubijen austrijski car.” Bedak, ni tada je ništa pobliže nisam priupitao, otkud ona i njeni na teferiču i to baš na Vidovdan, je li to neki običaj možda bio da i muslimani teferiče na taj dan ili slučajno, ljeto, lijep dan pa teferiče… i slično… A mogla se je sjećati, što jeste, jeste. Bila je 1900. godište, a prjestolonaslijednik Ferdinand je ubijen u Sarajevu, u atentatu 27. juna 1914. godine.
        Druga moja majka, očeva mati Šida mi je govorila, kako je svojevremeno bila među prvim, ako ne i prva ključka muslimanka koja je skinula zar. A bila je vjernica što ni jedan namaz ne propušta i takva je ostala i u dubokoj starosti i staračkim boleštinama, sve do smrti 1995. godine. Dok evo vidimo danas, neki mladi Bosanci pokrivaju svoje žene umišljajući valjda, kako tako mora biti, kako je tako oduvijek i bilo ili kako eto povijest ponovo sa njima počinje.
        A uistinu, tako to i biva sa ljudima (pa i narodima) koji nemaju povjesno pamćenje. Takvima se povijest, ne samo u prenesenom smislu, nego baš bukvalno, ponavlja. Evo, u ovakvim sitnim, filigrantskim detaljima životnim, krije se velika priča o životu za onoga vakta. Ovi zapisi su stoga moj pokušaj da se kroz pripovijest o “malim”, za veliku historiju beznačajnim ljudima jednog bosanskog krajiškog gradića, ispriča ili makar “osjenči” i pokuša skicirati slika života kojega više nema.

Muharem-beg Filipović sa suprugom Šidom i porodicom

        Zapisi su podijeljeni u tri odjeljka.

        Prvi dio zapisa je moj emotivni osvrt na rodni grad, pa je tako i nasovljen: “Prva ljubav”. Mi Ključani, a uopće čini mi se i Bosanci i Hercegovci općenito, jako smo vezani uz rodni kraj. Možda je to zbog historijskih turbulencija koje, malo malo, pa drmaju našom domajom, gdje se vazda gubilo u igrama velikih carstava i krupnih ideologija, koji, i kada su davali, imali su neku svoju računicu, a sve se na kraju lomilo na hudim bošnjačko/srpsko/hrvatskim plećima i leđima malog Muje, Jove i Ante. Otud valjda, makar dijelom, otud ta neizmjerna ljubav za rodni toprak. Što više nagrću da nam ga uzmu, otuđe, onostrane, omrznu… to ga izgleda, mi više osjećamo i volimo. Druga je stvar što smi mi i to elementarno ljudsko osjećanje ljubavi za rodni kraj zatrovali našim kulturološkim (najprije religijskim razlikama), kojima smo dozvolili da nas, k’o kano, a onda i stvarno, etnički podjele, pa smo kao rezultantu dobili jednu krajnju provincijalizaciju javne i osobne svijesti gdje smo se, manje više svi ili dobar dio, doveli u poziciju dragovoljnog služenja tim istim ideološkimim i imperijalnim interesima unesenim u Bosnu i Hercegovinu sa strane.
        Prvi dio je i osvrt na vrijeme odrstanja i školovanja bilježnika ovih zapisa, sve u okrilju i ozračju jedne ideologije, koju je historijski tok na tim našim bh. prostorima, na neodređeno vrijeme ili zauvjek, smjestio u neka arhivska skladišta, na kojima se već kupi prašina zaborava.

        Drugi dio je komšijski i “rođački” pokušaj svođenja računa sa nekim ljudima i nekim neljudima u katilskom, razularenom vremenu “nebeskog naroda” čiji su poglavice umislile da su i od Boga veće. Smatram da je ovakva vrsta razgovora, razmjene mišljenja, ispovijedanja, nazovite kako hoćete, poslije “bratskog” klanja kojemu smo svjedičili u ratu 1992-1995, neophodna nama Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i svim građanima BiH, ako hoćemo graditi pretpostavke nekog novog života u Bosni i Hercegovini. Jer, evo po drugi put, da ne pretjeram jer sve zavisi od toga kako tim kataklizmama pristupamo, svjesno ili nesvjesno odbranaški ili otvorenih očiju i srca u traganju za Istinom, ali u najmanjem po drugi put, samo u dvadesetom stoljeću u BiH se dešava, genocid. Mi, svi skupa, moramo biti spremni suočiti se sa istinama, pogledati se u lice i jedan drugome, bez figa i isukanih kama iza leđa reći šta mislimo, koje su naše intencije, šta i kako dalje… Ovo je čak i važnije od sudskog kažnjavanja zločinaca, kako nam svjedoči iskustvo Južno-Afričke Republiike. Kao što je poznato, u JAR su, nakon pada aparthejda, tog sramnog segregacijskog režima pod kojim su decenijama vršene najgrublje zloupotrebe i kršenja elementarnih ljudskih prava, organizirali suočavanja žrtava i odgovornih državnih funkcionera i aparatčika sistema; to javno ispovjedanje žrtava i egzekutora je svakodnevno prenosila televizija, što će se pokazati ključnim za proboj istine i njeno osvajanje kolektivne imaginacije cijele nacije, bez obzora na rasno porjeklo. Na taj način, na temeljima Istine stvorene su pretpostavke za za dugoročno održivi mir.

        To je ono što se nije dogodilo u BiH, a to je zato što elite u sva tri konstitutivna naroda nisu dorasla izazovima koje nosi istinski proces pomirenja i obnove života u zajedništvu, kako se zapravo jedino u BiH i može živjeti, bez straha od novih sukoba. Istine se i dalje parcijalno lansiraju u medijski i administrativno teritorijalno podjeljenom prostoru. Elite peru ruke od počinjenih zločina krijući se iza sudova. Nevoljko i pod pritiskom internacionalnog faktora prozivaju se pojedinci, počinitelji zločina na odgovornost, pri čemu te iste elite čak financiraju njihovu odbranu i zbrinjavaju njihove porodice, pa čak, u konačnici, i otvoreno opstruiraju presude najviših internacionalnih sudskih instance. Rezultati su vidljivi u svakodnevnom životu. U BiH se dvadeset godina od početka rata 1992. i sedamnaest godina od raja rata 1995. godine i dalje “traga” za Istinom i pomirenjem na temelju njenog osvajanja, ali elite pri tome ne odstupaju od svojih parcijalnih istina transparentno na taj način demonstrirajući nespremnost na istinsko pomirenje.
        Mi se pojedinačno i kolektivno, moramo oslobađati neznanja, mitomanske svijesti, laži i predrasuda iz naših povjesnica i iz naše duhovnosti, a što se ne radi, nego naprotiv, te se svijest, nažalost, uvjek iznova osvježava novim pamfletskim, pa onda kao biva naučnim i literalnim prilozima koji prevrću istinu i istinita povjesna zbivanja istrgnuta iz historijskog konteksta tumbaju i prilagođavaju ovovremenom diskursu i poželjnom vođenju, proizvodeći tako svu tu lažnu duhovnost kojom se, uvjek iznova, truju mladi naraštaji. Zato, ne zaoreli se brazda istine duboko u prednju svijest, koja dovodi do periodičnih klanja u Bosni i Hercegovini, nemojte uopće sumnjati, ovo kažem bez emocije i potpuno svijestan težine riječi koje ispisujem, tragedija će se opet ponoviti.
        U drugom dijelu ovih zapisa iz knjige “Kultura i politička higijena”, koju sam pripremio poodavno za štampanje, ali još nije ugledala svjetlo dana, prenosim u cjelini esej “Prešaltavanja”. U tom se eseju prati politički i karijeristički uspon trojice Ključana te se na tim njihovim primjerima samoživog i beskrupuloznog oportunizma, nastoje izvući poučci sa širim, bosansko-hercegovačkim referencama. Također, iz prednje knjige eseja, ovdje prenosim i dio iz eseja “Povratak u budućnost”, a koji nosi naziv “Imao sam jednog druga”. “Povratak u budućnost” je esej koji se tematski nastavlja na “Prešaltavanja”, a dio koji se ovdje prenosi je pokušaj opisa banalnosti nacionalističkog ludila i glavinjanja, koje je jednog našeg sugrađanina, poznanika i bivšeg prijatelja ovoga zapisivača, direktno odvelo u zločin.

        Konačno, u trećem dijelu zapisa, bilježim pretežno anegdotska i vickasta sjećanja na neke ljude, moje rođake, prijatelje ili tek sugrađane i poznanike po viđenju. U tim a-negdoticama i malim šaljivim zgodama, nalazimo onaj nepatvoreni duh našeg čovjeka i svako onaj koji ima pretenziju baviti se ljudima naših prostora, morao bih, da budem ovdje malo i neskroman, krenuti upravo od iščitavanja ovakvog i sličnog štiva. Jer tu, u tim, naizgled trivijalnim zgodicama malih ljudi, krije se naši životi, životi ljudi na našim prostorima, onaj naš “pohiti polako” životni stil i onaj tradicionalani srpski jogunluk, hrvatski fitinluk i bošnjački akhamluk.
        U ovom dijelu prenosim, iz sarajevskog magazina “Dani”, i jedan prilog o našem Ključaninu i mom rođaku Beći Filipoviću. To zato što se kroz njegovu životnu priču, prelama čitavo jedno stoljeće, pa se njegava sudbina javlja metaforom kolektivne sudbine svih naših ljudi, naših političkih usuda i nesreća dvadesetog stoljeća, a specifično Bošnjaka, naroda što prođe sito i rešeto nacionalističkog trijebljenja, negiranja i svakojakog potiranja kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Prođe i preživi. Cinik bi rekao: a dokle će, nezna se. U svakom slučaju o tome će svjedočiti valjda neki novi skriboman.

NASTAVLJA SE...
POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI

Web koncept i grafička obrada:   Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI