Prvi masovni zločin desio se u selu Prhovo, gdje sam ja bio izbjegao iz Ključa, pa taj isti dan kada će se dogoditi zločin, rano ujutro, izašao iz sela, da bi negdje oko tri sata toga dana, 1.6.1992. mene na Hajir Bašči uhapsili, a negdje u isto vrijeme u Prhovu, otpočinje zločinački pir masovnog ubijanja civila. Zapravo, bila su dva upada u Prhovo. Prvi upad se dogodio 30.5.1992, kasno poslije podne. To znam jer sam i sam tada bio u Prhovu. Bili su na vrijeme primjećeni kako prilaze selu, pa je većina mještana izbjegla u šumu. I ja zajedno sa njima. U selu je ostalo samo manji broj ljudi. Izgleda, pošto nije ostvaren cilj kod prvog upada, jer su mještani mahom izbjegli iz sela, negdje, neko, u nekom centru planiranja, u nekakvom štabu i slično, donosi odluku da se sutradan ponovo upadne u Prhovo. Tako i bi. Novi upad dogodio se 1.6.1992. Međutim, ovaj put su prvo osuli artiljerijsku paljbu na selo, a onda su upali maskirani, vojnici i civili i jedni i drugi naoružani do zuba. Pod granatama se ne bježi, pa su se ljudi sklonili u podrume i zaštićenije prostore po kućama. Tako se desilo da su ovaj put uhvatili puno više ljudi. Zatečenim i pohvatanim mještanima su naredili da se okupe ispred kuće Karanfila Osmanovića. Onda su prozvali četvoricu muškaraca i ubili ih na licu mjesta. Grupu od negdje oko tridesetak muškaraca su onda poveli pješice prema selu Peći. Na putu do Peći ubijeno ih je osamnaest. Sulejman Medanović je preživio put, ali je podlegao tokom noći od posljedica teškog batinjanja, a Senad Medanović se uspio zavući u jednu trnovitu šikaru neposredno uz selo. “Šarali su rafalnom paljbom, ali me ne zakači metak”, rekao mi je Senad poslije, u logoru na Manjači; jer i on je poslije, negdje u šumi, ne znam precizno kako se desilo, ali je zarobljen i nakon toga dospio je u logor na Manjaču… Smatra se da je taj dan ubijeno najmanje trideset i tri osobe (33), plus pomenuti Sulejman kao trideset i četvrti. Kako je u Hagu, u postupku protiv Radosava Brđanina utvrđeno, radi se o slijedećim osobama: Ćamil Medanović, Arif Medanović, Fatima Medanović, Ferida Medanović, Hadžira Medanović, Halili Medanović, Hasan Medanović, Midheta Medanović, Mujo Medanović, Safet Medanović, Šefik Medanović, Teufik Medanović, Hasim Hadžić, Hamdija Islamagić, Hilmo Jusić, Nedžad Jusić, Isak Mešić, Reuf Osmanović, Nisveta Brković, Amela Hadžić, Hajro Hadžić, Izet Hadžić, Azemina Jusić, Emira Jusić, Enisa Jusić, Nermin Jusić, Samira Jusić, Osman Jusić, Gane Mešić, Isma Mešić, Nasiha Okić, Karanfil Osmanović, Rufad Osmanović.

Identifikacija žrtava masovnog zločina u Biljanima i Velagićima

        Istog dana, 1.6.1992, u večernjim satima, na Velagićima kod Ključa, desilo se novo masovno ubijanje civilnog stanovništva. Muškarcima, mještanima zaseoka Vojići, Nezići, Častovići, Hadžići i Hasići, naređeno je da dođu na Velagiće, kod stare osmogodišnje škole, gdje će im navodno biti izdata dozvola za kretanje. Kada su pozvani došli, njih stotinjak, rezervista Zoran Dvizac ih je popisao, a onda su zatvoreni u pomenutoj školskoj zgradi. Tu su ostali sve do pred ponoć, a onda su izvedeni i postrojeni ispred zgrade. Tada su dvojica vojnika otvorila na njih vatru iz automatskog oružija. Pucali su sve dok posljednja osoba nije pala; onda su metkom u glavu dokrajčivali one koji su još davali znake života. A zatim su nad leševima složno zapjevali. Samo jedan je uspio preživjeti: pao prije metka, pritajio se ispod leševa drugih, a onda, kad se kao smirilo, uspio se nekako iskobeljati ispod mrtvih i pobjeći u noć. Poslije je završio na Manjači i on mi je još gore, u povjerenju, ispričao detalje tog zločina. Bilo ga je strah da ga ne otkriju i likvidiraju kao svjedoka zločina, a ipak nije mogao oćutati, pa mi je rekao ovo što ja sada ovdje pišem i prenosim vama poštovani čitaoci… Te noći na Velagićima je ubijeno sedamdeset i sedam (77) osoba: Eldin Bajrić, Fehim Bajrić, Husein Bajrić, Ibro Bajrić, Kasim Bajrić, Memo Bajrić, Mesud Bajrić, Muharem Bajrić, Mustafa Bajrić, Rifet Bajrić, Šefik Bajrić, Zikret Bajrić, Ramiz Aličić, Emsud Bečić, Refik Bečić, Šaban Bilajac, Tifo Bukvić, Đulaga Burzić, Elvedin Čarkić, Asim Čehić, Husein Čehić, Ilijas Čehić, Mirsad Čehić, Čabahudin Ćemal, Saif Ćemal, Almir Delić, Emir Delić, Fadil Delić, Karanfil Dervišević, Rešid Dervišević, Safet Dervišević, Adem Draganović, Džemal Draganović, Emsud Draganović, Esmin Draganović, Fadil Draganović, Fehret Draganović, … Draganović, Hamdija Draganović, Hilmo Draganović, Hilmo Draganović, Safet Draganović, Mesud Draganović, Nijaz Draganović, Ramiz Draganović, Rufat Draganović, Rufat Draganović, Husein Fazlić, Emir Gromilić, Sajim Halilović, Dževad Hotić, Ismet Jukić, Asim Keranović, Emir Keranović, Jasmin Keranović, Derviš Kujundžić, Adem Muheljić, Dedo Muheljić, Ibrahim Muratović, Nijaz Nedić, Atih Nezić, Husein Nezić, Islam Nezić,Rezah Nezić, Safet Nezić, Esad Zečević, Omer Zečević, Denis Zukić, Faik Zukić, Hamid Zukić, Hasan Zukić, šest neidentificiranih osoba.
        Nakon Velagića, 10.7.1992. godine, slijedi novi bestijalni zločin nad nevinim civilnim bošnjačkim stanovništvom sela Biljani zaseoka Brkići, Džaferagići, Botonjići i Jakubovac. Specijalna srpska policija toga dana u dvije učionice lokalne škole zatvorila negdje do stotinu i pedeset osoba. Prisutne je prvo popisao Petar Mihić, a onda su počele prozivke muškaraca da izađu: prozovu pet imena, zatim se začuje rafalska paljba, a onda slijedi prozivka novih pet imena. Tako je toga dana ubijeno najmanje stotinu četrdeset i četiri osobe (144), sve muškarci: Fikret Balagić, Ale Čajić, Adnan Čehić, Ahmo Čehić, Asim Čehić, Elvir Čehić, Erajim Čehič, Latif Čehić, Miralem Čehić, Nail Čehić, Nedžad Čehić, Rasim Čehić, Suad Čehić, Sulejman Čehić, Teufik Čehić, Almedin Šušnjar, Meho Šušnjar, Asim Alagić, Abid Avdić, Abid Avdić, Asim Avdić, Emsud Avdić, Fuad Avdić, Feriz Avdić, Habir Avdić, Hajrudin Avdić, Hakija Avdić, Muharem Avdić, Nail Avdić, Nijaz Avdić, Šefko Avdić, Smail Avdić, Besim Avdić, Smail Avdić, Enes Avdić, Ermin Avdić, Sead Avdić, Refik Avdić, Ibrahim Bajrić, Abid Balagić, Avdo Balagić, Vehbija Balagić, Aziz Botonjić, Čamil Botonjić, Džafer Botonjić, Ejub Botonjić, Fadil Botonjić, Feris Botonjić, Hamed Botonjić, Hamid Botonjić, Hikmet Botonjić, Hilmo Botonjić, Husein Botonjić, Muharem, Botonjić, Mujo Botonjić, Nijaz Botonjić, Nail Botonjić, Omer Botonjić, Ramiz Botonjić, Rifet Botonjić, Sabahudin Botronjić, Sabrija Botonjić, Sadik Botonjić, Sajim Botonjić, Suad Botonjić, Sulejman Botonjić, Vehbija, Zijad, Zuhdija, Mesud Crnalić, Ahmet Džaferagić, Almir Džaferagić, Hamdija Džaferagić, Mehmed Džaferagić, Safet Džaferagić, Vehbija Džaferagić, Aziz Dervišević, Husein Dervišević, Omer Dervišević, Asmir Domazet, Derviš Domazet, Fadil Domazet, Hamdija Domazet, Hamid Domazet, Mehmed Domazet, Rifet Domazet, Safet Domazet, Zijad Domazet, Fahrudin Domazet, Fuad Domazet, Hajrudin Domazet, Hamed Domazet, Islam Domazet, Meho Domazet, Nail Domazet, Abid Hodžić, Adil Hodžić, Derviš Hodžić, Osman Hodžić, Rufad Hodžić, Almir Jašarević, Bego Jašarević, Besim Jašarević, Enes Jašarević, Kemal Jašarević, Raif Jašarević, Sabit jašarević, Bećir Jašarević, Jasmin Kapidžić, Muharem Kuburaš, Nihad Kuburaš, Asim Mešanović, Asmir Mešanović, Muhamed Mešanović, Suad Mešanović, Zifad Mešanović, Asim Mujezinović, Emir Mujezinović, Hamdija Mujezinović, Ismet Mujezinović, Muharem Mujezinović, Nail Mujezinović, Osman Mujezinović, Samir Mulahmetović, Smajil Mulahmetović, Abid Omanović, Adil Omanović, Elkaz Omanović, Emid Omanović, Hilmo Omanović, Mustafa Omanović, Omer Omanović, Omer Omanović, Saudin Omanović, Džemal Omeragić, Salko Omeragić, Samir Pehadžić, Šerif Pehadžić, Fadil Subašić, Izedin Subašić, Hazim Zukanović, Husein Zukanović, Salim Zukanović, Smail Zukanović.

Šehidsko mezarje u Biljanima

        Ispisujem i iščitavam gornja imena žrtava; neke sam i osobno poznavao. Mislim o njihovim posljednjim trenucima: šta su razmišljali suočeni sa neminovnom nasilnom smrću. Pa se onda u razmišljanju vraćam na gornju poemu anonimnog umjetnika. Trezven i razložan čovjek koji drži do elementarnog morala ili kako se u narodu kod nas kaže, čovjek koji “drži do obraza”, ne može a da se u nevjerici ne zapita: pa kakav je to mozak; ko je taj i ko su ti što su u stanju i ovakve zločine opjevavati kao junačko djelo i kao kazna “dušmanima” za nekakvu “izdaju”.
        Znate zemljaci, često puta se kaže nije narod, krive su elite koje su zavele narod. I sam sam sklon takvom razmišljanju i mislim da je ono u osnovi tačno. Nepatvoreni narodni sentiment, elite u datoj povjesnoj situaciji radikaliziraju do uvođenja naroda u sukob. Prema Ajnštajnu, rat se sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju, na zapovjest ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju. Upravo to je obrazac po kojemu je vođen i “naš” rat. Cijenu su, kao i uvjek, platili narodni sinovi i kćeri, a elite su iz rata izašla bogatije nego su u njega ušle. Ipak, neka me niko i ne pokušava uvjeriti kako se eto nije znalo. Od nacista i pogrom nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, taj argument “ne pije vode”. Znalo se itekako se znalo. Konačno, ni prednja “poema” nije nastala iz have, nego se znalo, pa je iz tih elemenata saznanja i nastala gornja “junačka” narodna…

NASTAVLJA SE...
POGLEDAJTE NASLOVE U DESNOJ TABELI

Web koncept i grafička obrada:   Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI