|
 |
M E N U
|
G r a d K l j u č
|
|
|
|
|
|
|
Z a b a v a
|
|
|
|
G a l e r i j a
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Radio Ključ
|
|
|
|
|
R a z n o
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| Naši saradnici |
|
|
|
|
| Ključ Info Team |
|
|
Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI
Eldar ŠEHIĆ - ŠANER
Alija KIŠEVIĆ - ČIKO
Vernes MUSLIMOVIĆ - VESO
|
|
|
|
|
|
Edin Bajramović, rodjeni Ključanin,, šef kontingenta Bosne i Hercegovine u UN misiji u Ethiopiji i Eritreji,, specijalno za naš site piše o događajima koje je imao u toj afričkoj zemlji u toku svog jednogodišnjeg boravka.
|
Priče iz ovog serijala možete čitati tako što krenete redom
ili kliknete na naslov neke od priča.
| |
 |
ada mi je naš Cuni rekao da bi bilo dobro da nešto napišem za ključki site, prvo što sam pomislio je – odakle početi? Onda odlučih da krenem od samog početka, od dolaska Kontingenta Bosne i Hercegovine u Addis Ababu (Ethiopia), u mirovnu misiju Ujedinjenih naroda u Ethiopiji i Eritreji.
Prvi dani u Africi
| |
 |
| |
 |
esti mart 2007. Slijećemo u ranim jutarnjim satima na Bole aerodrom u Addis Ababi. Dočekao nas je jedan oficir iz komande misije, i igrom slučaja to je bio kapetan Davor Šeremet iz Hrvatske. Potrpali smo nekako stvari u kombi sa oznakama UN i uputili se prema hotelu. Na putu od aerodroma to hotela, jedva da smo sreli koje auto na putu. To je prva stvar koja nam je bila malo čudna. Ipak, Addis Ababa je grad sa 4,5 miliona stanovnika (kao cijela Bosna i Hercegovina) i teško je i pomisliti da ulice mogu biti puste u bilo koje doba dana ili noći.
Već sljedeći dan, odlazimo u komandu i počinjemo sa pripremama i obukom. Ujutro, što se tiče saobraćaja – sasvim druga priča. Čini mi se na jednoj raskrsnici u centru grada u vidokrugu imam 1000 auta. Ova slika je sušta suprotnost onoj od prije par sati (tokom noći). Pokušavamo uhvatiti taksi, ali nigdje ne vidimo vozilo sa natpisom taksi na krovu, onako kako bi svako očekivao. Medjutim, za oko nam zapela plava auta sa bijelim krovom, koja čine dobrih 50 % kompletnog saobraćaja na ulicama. Shvatimo da je to taksi. Većinom su to ista auta i jako stara, gotovo muzejski primjerci. Na putu do komande gledamo kako stotine auta vozeći u istom pravcu, prelaze iz trake u traku bez upotrebe žmigavaca i bez poštivanja ikakvih pravila, ali ipak bez saobraćajnih nezgoda. Shvatim da su prave riječi koje bi ovo opisale – “savršeni haos”.
U komandi, počinjemo sa treningom koji će trajati nekih 10-ak dana. Prvi dan nas testiraju i provjeravaju znanje engleskog jezika, rad na računarima i upravljanje vozilima. Svi sve položimo bez problema i počinjemo slušati lekcije o Ethiopiji, UN-u, misiji, opasnostima na terenu...
Upijamo svaku riječ predavača. Postavljamo stotine pitanja, jer sve nas interesuje i sve želimo da znamo. Naravno, to je opravdano jer neznanje na terenu u mirovnoj misiji može skupo da košta pa čak i da se plati ona najveća cijena – život!
Slušamo o minama u pograničnom području izmedju Ethiopije i Eritreje, jer upravo tamo i idemo – na sjever Ethiopije. Predavač nam pokazuje “svježe” slike UN vozila koja su nagazila na protivtenkovske mine i gdje su vojni posmatrači stradali.
Dan za danom prolazi a mi sve informiraniji. Naravno, prije i nego što smo došli u Afriku znali smo puno toga gdje i zašto dolazimo jer kao pripadnici Oružanih snaga BiH imali smo kolektivne pripreme u Sarajevu.
Saznajemo i o drugim opasnostima koje su ništa manje opasnije od mina. Izmedju ostalih opasnosti tu su malarija, zmije otrovnice, škorpioni, te razne vrste, u najmanju ruku čudnih bakterija, ameba i ostalog koje se mogu unijeti u organizam putem hrane ili vode.
Zadnji dan obuke saznajemo gdje će ko od nas peterice biti rasporedjen, u kojim posmatrački tim. Mene zapade Adi Abun, kako rekoše - najbolji tim. Razmišljam u sebi, možda je bilo bolje da sam dobio najgori na početku jer svakako će nas rotirati za neka 3 do 4 mjeseca, al’ nema veze. Inače, pravilo UN-a je da u jednom timu, koji je sastavljen od 8 do 10 vojnih posmatrača, nemogu biti dva oficira iz iste zemlje. Tako je bilo i s nama.
Sljedeći dan, nakon 11 dana priprema u Addis Ababi, ukrcavamo se u avion UN-a i letimo ka sjeveru nekih sat i po. Gledam kroz prozor i sve što vidim je gola zemlja, pjesak, ustvari - ništa. Vadim fotoaparat i pravim desetine snimaka. Uskoro slijećemo u Axum, aerodrom gdje ćemo se nas peterica iz Bosne i Hercegovine rastati na neko vrijeme. Čim smo sletjeli trojicu pozvaše u dva helikoptera koji su samo nas čekali. Brzinski se pozdravimo i oni odoše. Jedan oficir u Humeru, drugi u Badme a treći u Inda Silase. Četvrti će sačekati helikopter da se vrati pa će i on na put prema svom timu u Adigrat. Moj tim Adi Abun je nekih 20-ak minuta vožnje autom od Axuma tako da su po mene došla dvojica – sada već mojih kolega. Amerikanac John i malezijac Jusuf. Vozimo se makadamskim putem punim rupa, auto se trese, da ne kažem – raspada, a oni mi objašnjavaju kako je ovo najbolji put u cijelom sektoru. U sebi pomislim - ako je ovo najbolji put, kakvi su tek ostali? Usput mi govore kako imamo i hotelski smještaj, te da su nam sobe jako dobre.
Dolazimo u Adi Abun, malo seoce okruženo stjenovitim planinama koje me odmah podsjetiše na Lubicu i Želinski kamen kako se uzdižu iznad Mehmedagića.
Pokazuju mi moju sobu a ja onako provirujući s vrata razmišljam – kakav je ovo “hotel”. Onda shvatim da postoji mjerilo vrijednosti koje bi mogli nazvati “afrički standard”. To znači da ako je nešto odlično, onda je to za afričke uslove, te da ne treba puno očekivati. Nakon nekoliko mjeseci, kada sam već vidio i druga mjesta i timove, shvatio sam da su bili u pravu – ono je stvarno bio hotel!
Raspakujem kofere. Otvaram ormar da vidim koliko imam mjesta na raspolaganju kad ono – gušter istrča i ode pod krevet. Dok je trčao, prepoznam da je to vrsta koja je bezopasna a koji se hrani komarcima i insektima koji su, s druge strane, opasni. Odlučim da ga ne diram i nastavim sa raspakivanjem.
U poslijepodnevnim satima, vodja tima Adi Abun, Olav iz Norveške mi pokazuje nas tim. Sobe našeg “hotela” sam već vidio. Pokazuje mi gdje se nalaze generatori, jer struje često nestaje pa su nam oni neophodni. Pokazuje mi kuhinju gdje kuharica upravo sprema večeru i, kako sama reče, kolač meni za dobrodošlicu.
Dolazi vrijeme redovnog dnevnog sastanka (brifinga) i svi posmatrači se skupljaju u operativnu salu, koja je ustvari sobica od nekih 15-ak kvadrata. Na zidu mapa. Okolo rasporedjeni stolovi sa 3 računara,telefonima i ostalom tehnikom.
Sjedamo i po, kako kažu, ustaljenom običaju, kad neko novi dodje u tim, treba da se predstavi. Tako je i bilo. Nakon toga počeše redom da se predstavljaju. Pored onih koje sam već spomenuo (John iz Amerike, Jusuf iz Malezije, Olav iz Norveške) tu su još bili Zenun iz Alžira, Owusu iz Ghane, Rauno iz Finske i Jan iz Češke Republike.
Nakon brifinga – večera. Ja iznesem dva komada bosanskog sudžuka i poveći komad “suhovine” koje sam donio od kuće. Svi su probali i – oduševili se. (U sebi kontam, a gdje se ne oduševiti kad probaš ovako dobro suho meso?!).
Nakon večere, kuharica iznese kolač koji je spremila meni u čast. Gledam kolač i pitam se: “Šta li je ovo Bože dra- gi?” Prije nego što ga je isjekla, ja iskoristim priliku i napravim fotografiju. Ona ga isječe a ostali članovi tima se razjagmiše, što će reći da su već probali ranije ovakav kolač i da im se svidio. I ja uzmem komad i stvarno – ukusniji je nego to bi se reklo.
Kako je veče odmicala, članovi tima jedan po jedan se povukoše u svoje sobe, jer sutra je novi dan a i novi zadaci na terenu...
Pas ANMI
akon nekih mjesec dana provedenih u timu Adi Abun, odem sa još jednim vojnim posmatračem u Adigrat, mjesto gdje je smještena Komanda sektora Centar. Adigrat je od Adi Abuna udaljen nekih 3 sata vožnje. Tamo smo trebali servisirati jedno naše auto, pošto je tu bila smještena radionica za sva UN vozila u sektoru Centar, te se drugi dan vratiti nazad u Adi Abun.
Dok smo hodali po krugu, primjetili smo veći broj pasa. Možda ih je bilo čak 50-ak, različitih rasa i veličina.Taj dan sam čuo da se u komandi priča o tome kako su ti psi postali opasni te da taj problem treba "riješiti".
Sutradan, kad smo bili skoro spremni za polazak, ugledam jednu kuju sa 4 šteneta starosti par sedmica. Bili su jako mali i, gledajući ih kako se igraju, kroz glavu mi prodje da su i ti mali štenci dio "problema" koji komanda UN-a uskoro namjerava "riješiti".
Tu mi ih bude jako žao i, dok sam razmišljao kako spasiti ovu štenad i kako im pomoći, odjednom, ispod jednog od montažnih objekata, pojavi se bijelo štene. Odmah mi je zapalo za oko jer, osim što je jedino od svih bilo bijelo, imalo je crnu "fleku" oko desnog oka i crne uši. Jako neobično i simpatično štene.
Istog trenutka, sebi sam rekao – ovoga uzimam i vodim sa sobom u Adi Abun. Nakon par pokušaja uspio sam ga uhvatiti i shvatio da nije ON nego ONA.
Ubacim je u jednu kutiju i stavim u auto. Vozeći se od Adigrata prema Adi Abunu, kolega me pita: "Kako će ti se pas zvati?" Kroz glavu prodje par ideja ali odlučim da se zove ANMI, baš onako kako se izgovara skraćenica mirovne misije u Ethiopiji i Eritreji -UNMEE.
Došli smo u Adi Abun i ja je pustim napolje iz auta i svi se okupe da vide novog člana našeg tima. Pošto se već smrkavalo, napravim joj privremenu kućicu od kartonske kutije, nadjem nešto mlijeka u kuhinji i dam joj da pije. Još nenaviknuta na novu sredinu, hoda okolo i istražuje. Kad sam postavio "kućicu" odmah je ušla i legla, a kad sam stavio mlijeko pred nju - odmah je počela piti.
Prvih par noći je bila malo nervozna ali je već nakon nekoliko dana postala mirna i ne toliko bučna. Kako su dani prolazili, Anmi se igrala sa mačkama koje su bile puno veće od nje te joj otimale i hranu a ponekad je znale i ogrebati. Počeo sam joj kupovati i meso te se ubrzo moglo primjetiti kako raste. Kad sam išao u patrole vodio sam je sa sobom. Anmi je postala prava atrakcija i cijela misija je znala za nju, kako zbog izgleda tako i zbog imena. Čak je i Komandant snaga u mirovnoj misiji General Mohamed, inače iz Jordana, prilikom jedne od službenih posjeta Adi Abunu tražio da je vidi jer je čuo za Anmi.
Svako jutro sam je mogao naći ispred vrata moje sobe ili negdje u blizini. Jedno jutro, tražim je po prostranom dvorištu tima Adi Abun i nisam je našao. Čuvari kažu da su je vidjeli kod kapije ujutro rano. Izašao sam pješke i potražio je u okolini ali bez uspjeha. Onda sam uzeo našeg prevodioca i auto i krenuo u potragu za Anmi. Jedna žena nam je prišla i rekla da je vidjela neku djecu kako joj vežu konopac oko vrata i odvode sa sobom. Nakon tog prvog pokušaja potrage vratim se u tim i nadjem sliku od Anmi i isprintam je. Prevodiocu kažem da napiše na lokalnom jeziku (tigrinja) da ukoliko je neko nadje i vrati – dobiće za nagradu 20 birr. Birr je valuta Ethiopije a 20 birr vrijedi oko 1 i po euro, mada je to ovdje puno značilo.
Dok smo lijepili plakate (potjernice) sa raspisanom nagradom, kako koja grupa djece, ali i odraslih, pročita, odmah otrčaše u potragu. Već u podne, cijelo mjesto Adi Abun je znalo da je Anmi "UN pas" izgubljena i da je nagrada 20 birr onome ko je nadje i vrati. U toj svoj gužvi, jedan lokalac je došao na kapiju i ponudio nam, ni manje ni više, nego - majmuna da nam proda. Čak se i policija umiješala u raščišćavanje nastale gužve pred kapijom tima.
Otprilike pred večeru, čuli smo neko komešanje i na kapiju se pojaviše dva momčića i nose – Anmi! Nismo mogli vjerovati da je ponovo s nama. Sa zadovoljstvom sam isplatio "nagradu" i njih dvojica odoše jako sretni. A i mi smo bili sretni jer se Anmi vratila. Gladna, ali živa i zdrava.
Nakon dva mjeseca, ja budem premješten iz Adi Abuna u Komandu sektora Centar u Adigratu i naravno – povedem je sa sobom. U Adigratu sam sa još dvojicom kolega bio smješten u jednoj kući sa malim dvorištem gdje je Anmi provodila dane. Prve sedmice odem do veterinara u indijskom bataljonu i pitam ga koje vakcine ima i šta bi Anmi trebala da primi od toga. On joj odmah otvori karton i da prvu vakcinu, te zakaže termin i za drugu vakcinu od ukupno pet. Dani su prolazili i Anmi je bila sve veća i pametnija. Tokom noći, uvijek smo znali kad su hijene u našoj blizini jer se Anmi drukčije ponašala.
Kako je sve više rasla bilo mi je žao držati je u tom malom dvorištu i odlučim da je pošaljem nazad u Adi Abun. Tamo je bila nekih par mjeseci dok u tim nije došao jedan Švedjanin koji je bio alergičan na pse. U medjuvremenu, ja budem premješten u Glavnu komandu misije u Addis Ababu i više nije bilo mogućnosti da se brinem za nju. Odlučim da je dam jednom lokalcu koji je bio malo imućniji te se, samim tim, mogao dobro brinuti o njoj i dobro je hraniti.
Nakon toga je više nisam vidio i bilo mi je žao, ali s druge strane, drago što sam joj uspio pomoći dok je odrastala i, naravno, što je preživjela i što je nije zadesila ista sudbina kao i ostale pse u Adigratu.
Jedan dan iz života vojnog posmatrača
ivot u Ethiopiji, sam po sebi, nije lak. Biti ovdje a još, pored toga, biti odvojen od svoje porodice, svojih najmilijih – dodatno otežava situaciju u kojoj se nalaze vojni posmatrači. Nas, vojnih posmatrača, ima oko 220 i svi smo rasporedjeni po timovima koji su locirani uz samu granicu u Eritreji ili u
Ethiopiji.
Jedan tim se sastoji od nekih 8 do 10 vojnih posmatrača. Svaki tim, pretežno je smješten u odgovarajućem objektu koji UN iznajmljuje od lokalnog stanovništva. Obično su tu i nekakve sobe koje vojni posmatrači iznajme za vlastiti smještaj. Obavezna je i, bar jedna, kancelarija koja služi kao operativni centar. Ostalo što je neophodno za jedan tim je i kuhinja, parking za 3-4 vozila, mjesto za generator, mjesto za tank sa gorivom (pošto snabdijevanje gorivom se vrši periodično i tim mora imati vlastitu rezervu goriva). Ograda oko tima je, ustvari zid, visine do 3 metra, a u sredini tima jarbol sa prepoznatljivom plavom zastavom Ujedinjenih naroda.
Opisati jedan dan iz života vojnog posmatrača nije jednostavno jer svaki dan je, sam po sebi, drugačiji, jer ništa u Africi nije kao kod kuće, odnosno, kao u "normalnim»" uslovima života.
Ustajanje je obično oko 7 sati. Prije doručka se obave jutarnje aktivnosti po pitanju lične higijene. Zatim oblačenje uniforme koja se prethodno pregleda jer postoji mogućnost da se uvukao neki insekt i naravno čizme, koje se protresu, jer je to omiljeno sklonište za škorpione. Ta mala stvorenja izgledaju krhko i bezopasno ali su u stvari – smrtonosni.
Svaki dan počinje okupljanjem posmatrača uz doručak. Nakon toga, po rasporedu, koji je napravljen dan ranije, odlazi se u patroliranje kroz zonu odgovornosti koja je dodijeljena tom timu.
Jedna patrola se sastoji od vodje patrole i vozača patrole. Vodja patrole je taj koji je odgovoran za izvršenje zadatka i podnošenje izvještaja a vozač patrole je odgovoran za vozilo. Patrole mogu da traju od jednog pa do čak 8-9 sati, a zavisno od veličine zone odgovornosti tima i udaljenosti destinacije u koju se patrola uputi. Prije nego što patrola krene na put, vozač patrole vrši obaveznu inspekciju auta s kojim se odlazi u patrolu. Provjerava auto po kontrolnoj listi koja osigurava da se nešto ne preskoči ili previdi. Ukoliko je put normalan patrola uzima dvije rezervne gume a za patrole na lošim putevima nekad uzmemo i po 4-5 rezervnih guma, jer vrlo često guma "legne" pa je valja mijenjati.
U medjuvremenu, vodja patrole provjerava mape i dokumentaciju te utvrdjuje koje vojne jedinice lokalnih oružanih snaga se nalaze u tom području i njihove tačne lokacije te uzima sa sobom mapu, dvogled, satelitski telefon, GPS...
Kad je sve spremno, patrola se upućuje prema odredištu. Iz sigurnosnih razloga, svim putevima u zoni odgovornosti svakog tima dodijeljena su imena a na svakih par kilometara su odredjene raportne tačke gdje vodja patrole, nekim od sredstava veze, poziva dežurnog oficira u timu i izvještava ga o prolasku pored te tačke. Dežurni zapisuje koja je patrola u pitanju, koja raportna tačku i vrijeme javljanja, tako da, u slučaju da se, nakon dužeg vremena, ista patrola ne javi dežurnom oficiru, isti može uputiti drugu patrolu ili po potrebi pokrenuti akciju spasavanja ili pozvati helikopter za evakuaciju eventualnih povrijedjenih.
Na putu do svoga odredišta patrola takodje ima zadatak da, ako primjeti pokret nekih jedinica, po povratku izvjesti i o tome.
Po dolasku na odredište, patrola se sastaje sa komandantom ili komandirom jedinice, raspituje se o eventualnim promjenama u jačini snaga i sastavu jedinice te o stanju na terenu u zoni odgovornosti te jedinice.
Nekad, patrola se nemože sastati sa komandantom pa, čak i pod prijetnjom vatrenim oružjem od strane vojnog osoblja na kapiji ili na nekoj od kontrolnih tačaka, patrola je prisiljena da se vrati u pravcu iz kojeg je i došla.
Nekad je teško sporazumjeti se pošto vojnici većinom ne govore engleski jezik a za vojne posmatrače jezik koji se govori u tom području - tigrinja je težak za izgovor pa ga ni ne znamo dovoljno da se sporazumijevamo.
U ovakvim slučajevima patrola se mora vratiti nazad ali ni to nije uvijek moguće pa se na sve načine "borimo" nebi li kako došli do oficira koji zna engleski pa da možemo obaviti svoj zadatak.
Sjećam se tako jedne patrole gdje sam ja bio vodja patrole a Yusof iz Malezije vozač. Dan ranije smo dobili zadatak od Komandanta snaga u misiji da obidjemo jedan dio zone odgovornosti našeg time gdje niko nikad nije bio. Taj dio se zove Adi Mehash.
Vozili smo se putem – dok ga je bilo. Onda smo nastavili preko kamenjara, kroz šipražje, a suha korita rijeka i potoka su se pokazala kao najbolji "putevi".
Često sam morao izaći iz vozila da bih pješke izvidio situaciju te da li se uopšte može proći kuda smo zamislili. U jednom momentu naišli smo na rijeku, ne tako duboku ali u Africi se to promijeni za nekoliko minuta, naročito tokom kišne sezone. Od bezopasnog potoka za pola sata postane opasna rijeka koja prevrće vozila.
Pošto o povratku nazad nismo ni razmišljali odlučili smo da izvršimo zadatak te predjemo rijeku i nastavimo sa patroliranjem. Pošto je rijeka krivudala morali smo je prijeći dva puta. Prvi put bez problema ali drugi prelazak nismo bili takve sreće. Točkovi su utonuli u riječni pijesak a nivo vode je bio do pragova. Yusof je pokušavao ali ni sve redukcije ni tehnike nam nisu pomogle. Samo smo još dublje utonuli i sad je voda počela da prodire u unutrasnjost auta.
Izašli smo iz auta, odnosno zagazili u mutnu vodu, da izvidimo kakva je situacija. Stvarno je izgledalo beznadežno.
Nalazili smo se u nekoj afričkoj divljini udaljeni od civilizacije nekoliko sati vožnje autom a temperatura zraka preko 40 stepeni. Naravno u takve patrole su uvijek nosi hrana i rezerva vode za piće. Naš terenac je imao čekrk sa samoizvlačenje ali je problem bio ispred auta nismo imali ništa za šta bi se "zakačili", ni drvo ni kakvu stijenu ili nešto slično. Prvo smo javili dežurnom tačne koordinate i kakva je situacija te tražili da pošalju drugu patrolu kako bi nas drugo vozilo izvuklo.
Dok smo čekali, pokušali smo rukama osloboditi točkove iz pijeska te nabacati kamenje ispod točkova i onda pokušali opet "isčupati" se ali i ovaj put – bezuspješno. Odlučimo se odmaći od vozila i pronaći neki hlad te ručati i napiti se vode. Jedući tako mesni narezak koji sam donio od kuće, ugledam nekoliko znatiželjne djece u neposrednoj blizini. Jedan od dječaka je nosio kalašnjikov, pušku koja je skoro njegove veličine.
Gledaju nas u čudu jer moguće je vrlo lako da prije nikad nisu ni vidjeli auto a ni bijelog čovjeka. Zovnemo ih i oni, onako sumnjičamo, pridjoše. Dadosmo im nekog keksa koji smo imali te pukušasmo komunicirati rukama, crtežima na pijesku... Nakon 4 sata pojavilo se drugo vozilo koje je došlo da nas vadi iz rijeke. Bili su to Jan Nescak iz Česke Republike i Jose Alcaraz iz Španije. Došli su iz pravca u kojem smo mi išli te donijeli lopate, neke daske i sajle, baš onako kako smo i tražili. Dok je to auto prilazilo probuši im se guma prolazeći kroz neizbježno trnovito žbunje. Prvo smo zamijenili točak na njihovom vozilu pa tek onda pristupili izvlačenju našeg.
U medjuvremenu se skupilo još lokalaca, čak i odraslih ljudi. Ovakve stvari su normalne u Africi. Nigdje nevidiš ni sela ni kuće u blizini a odjednom, vidiš kako se, niodakle, pojave desetine djece ili odraslih.
Za tih 4 sata popili smo svu vodu (nekoliko flaša) pa smo uzeli iz drugog auta još. Namjestili su svoje vozilo ispred našega te zakačili sajlu.
Sve ovo smo morali jako pažljivo obavljati jer, na mekanom pijesku kakav je ovaj, ako nam zapadne i drugo vozilo morali bi pozvati helikopter da nas izvuče a vozila bi ostala u rijeci i ko zna šta bi bilo poslije.
Nakon nekoliko minuta - auto je bilo na suhom. Pokupili smo alat, napravili
nekoliko fotografija da se i ova pustolovina ovjekovječi, te krenuli nazad prema timu, putem kojim je druga patrola došla.
Nakon nekih 2 sata vožnje, izašli smo na jako loš makadamski put kojem smo se obradovali kao da je najbolja magistrala. Pogledamo ispred nas i nemožemo da vjerujemo svojim očima – tornado.
Lijepo vidljiv usljed boje pijeska koju je pokupio. Zastanemo, te napravimo nekoliko fotografija, i nastavimo svojim putem.
Po obavljenom zadatku, patrola se vraća u svoj tim, pa tako i mi. Ako je patrola duža onda se preskoči ručak pa se pristigne na večeru, ali evo nekad se preskoči i večera.
Po dolasku u tim, vozač patrole još jednom pregleda vozilo a vodja patrole piše izvještaj iz patrole.
Pred samu večeru, održava se brifing gdje prisustvuju svi članovi tima. Prvo dežurni oficir iznese svoja zapažanja te kaže ukoliko ima pristiglih poruka putem telefona, e-maila ili fax-a. Zatim vodje patrola (dvije ili tri patrole se sprovedu tokom jednog dana i u različitim pravcima) iznesu svoja zapažanja tokom patrola o eventualnim promjenama vojnih snaga na terenu ali i o problemima s kojima su se susreli tokom patroliranja.
Kada vodje patrola završe sa svojim izlaganjem, onda se nastavlja se brifiranjem svakog od članova tima. Unutar tima, svaki vojni posmatrač pored redovnih zadataka, vrši i neku dodatnu dužnost. Tako u jednom timu postoje i sljedeće dužnosti: vodja tima, njegov zamjenik, operativac, logističar, personalac, finansista, oficir za informacije, oficir za transport, te još neke dužnosti zavisno od broja posmatrača u timu i od potreba samog tima. Nekada jedan posmatrač obavlja 2 pa čak i 3 posla.
Po završetku brifinga, odlazi se na večeru, koja je u većini slučajeva, ako nije kišna sezona, pod vedrim nebom. Na-kon večere, posmatrači se obično druže uz razgovor ili TV. To je vrijeme kada se obično priča o dogadjajim iz patrola ali i o privatnim stvarima, porodicama, svojoj zemlji... Tokom mog boravka u misiji, susreo sam ne mali broj vojnih posmatrača koji su tokom rata bili u BiH kao pripadnici UN-a. Onda sa ponosom slušam kako govore o BiH kao predivnoj zemlji u koju žele da se vrate ali, ovaj put, u turističku posjetu sa svojim porodicama.
Ja im onda pričam u svojoj Sani, o Unskoj regati, o ribolovu, našim olimpijskim planinama oko Sarajeva, brojnim jezerima...
I tako, zanesen tom pričom, vidiš da je skoro ponoć i vrijeme za spavanje. Eh sad..odlazak na spavanje takodje nije kao onaj kod kuće.
Kod kuće samo legnemo jer znamo da nam ne prijeti nikakva opasnost. Ovdje, u Africi, nije takav slučaj. Prvo se pregleda da u sobu nije ušao škorpion, zmija ili nešto slično.
Detaljno se pregleda i krevet jer niko ne želi da mu to bude zadnja noć u životu. Kad je situacija "čista", onda se pobiju komarci koji su ušli u sobu jer malarija koju malarični komarci prenose svojim ubodom predstavlja skoro stalnu opasnost u nekim područjima. Ti malarični komarci (ustvari su samo ženke prenosnici) ujedaju samo noću tako da se za noć i treba spremiti.
Ni pranje zube nije nešto sto treba zanemariti. Kod kuće otvorimo česmu i ne razmišljamo o tome, o samom procesu pranja zuba nego to vršimo gotovo mehanički.To nam je samo jedan od rituala koje mehanički i nesvjesno obavljamo. U Africi, čak i ako ima vode na česmi, voda je takva da s njom nemožeš ni zube oprati. Tako onda koristiš vodu koju ti UN obezbjedjuje za piće. Inače se dobije 30 flaša mjesečno, što znači jedna flaša od 1 i po litar vode dnevno. Čovjek bi rekao – dovoljno. Ali na nekih 40-50 ° Celzijusa, čovjek prilično žedni a još kad se ta ista voda koristi za pranje zuba onda nije dovoljno ali - mora biti!
Kad se legne, preko kreveta se navuče mreža protiv komaraca i ostalih "neželjenih" posjetilaca, za slučaj da se tokom noći nešto ne uvuče u sobu ili da smo nešto propustili prilikom "pretresa»" sobe. Kad je mreža navučena a svjetlo u sobi ugašeno, onda baterijskom lampom pretražimo unutar mreže da nije ostao neki komarac, jer ništa se ne prepušta slučaju.
Dok pišem ovo, shvatih kako je sam proces lijeganja u krevet u Africi jako naporan i da zahtjeva relativno puno vremena. Ovako iscrpljen, čovjek leži i razmišlja o lokalnom stanovništvu i o tome kako na svakom koraku pokazuju svoju zahvalnost vojnim posmatračima jer znaju da smo mi, kao pripadnici UN-a, garancija mira i sigurnosti u njihovoj zemlji te nada u bolje sutra. Umoran - ali ponosan na svoj doprinos miru u ovoj zemlji, čovjek tone u san i već razmišlja o sutrašnjim zadacima, o novim destinacijama i novim avanturama...
Džamija Negash – druga Mekka
slam ima duboke korijene u zemlji sada poznatoj kao Ethiopija, a koja je u prošlosti bila poznatija kao Abisinija. Baraka Umm Ayman, dadilja Poslanika Muhameda A.S. koja ga je odgojila nakon smrti njegove majke, bila je Ethiopljanka. Ona je ostala Poslanikov doživotni prijatelj te lojalna i pouzdana osoba.
Paganski Arapi, odnosno mnogobošci, pripadnici Poslanikova plemena Qureish, žestoko su se usprotivili novoj religiji prenošenoj od strane njihovog rodjaka. Oni su sistematski progonili sve Poslanikove sljedbenike.
Medju progonjenima bio je i ethiopski rob, Bilal Al-Habashi, ili Bilal od Abisinije, koji je vjerovao u Poslanikovu poruku. Bilal je, zbog svojih vjerovanja, bio mučen od strane njegovog vlasnika Omaya Ibn Khalaf-a. Bilal je imao lijep i rezonantan glas te je postao prvi mujezin u historiji Islama.
Kada je Poslanik Muhamed 615.godine (6 godina prije Hidžre iz Mekke u Medinu) poslao malu grupu svojih prvih sljedbenika – ashaba, da izbjegnu iz Mekke i predju Crveno more, znao je da će naći sigurno utočište u susjednom Ethiopskom kraljevstvu.
Ovaj dogadjaj je poznat kao „Prva Hidžra”. Grupa od 12 muškaraca i 4 žene je prešla Crveno more i našli utočište kod ethiopskog kralja poznatog u arapskoj tradiciji kao Ashama Ibn Abjar, ili Al-Nagashi Ashama (u Ethiopiji poznat kao Negash). Medju ostalim, koji su dobili azil u Ethiopiji, bila je Poslanikova kćerka Ruqayya ali i dvije buduće supruge Poslanika Muhameda A.S. – Ramla Bint Abi Sufyan, poznatija kao Umm Habiba, i Sawda Bint Zama’a.
Nakon nekoliko mjeseci u Ethiopiji, grupa se vraća u Arabiju jer su dobili vijest da su svi pagani prešli na Islam te da muslimani u Mekki više nisu u opasnosti.
Kada su bili na samo nekoliko sati od Mekke, saznali su pravu istinu, a to je da sad prijeti još veća opasnost nego ranije, te su se neki vratili u Ethiopiju, a neki su nastavili put kriomice.
Godine 616. je izvršena i „Druga Hidžra” u Ethiopiju. Ovaj put u grupi je bilo 83 muškarca i 18 žena (po nekim izvorima 19 žena).
Mnogobošcima iz Mekke se nije svidjelo što su muslimani našli utočište te su spremili vrijedne poklone te poslali Amr ibn al-‘As-a i Abdullah bin Abi Rabi’a u Ethiopiju. Oni su bili ušpješni u pridobijanju nekolicine dvorana s ciljem da se muslimani pošalju nazad u Mekku jer propovijedaju vjeru drukčiju od one u Mekki i drukčiju od kršćanstva.
Kralj Ashama ibn Abjar pozvao je muslimane na dvor te tražio od njih da mu objasne njihovo učenje i njihovu religiju - Islam. Muslimani su odlučili da kažu cijelu istinu, ma kakve god posljedice bile nakon toga.
Ja’far ibn Abu Talib je ustao i obratio se kralju i prisutnima:
- O kralju! Mi smo bili zaronili u dubine neznanja i barbarizma; mi smo obožavali idole, živjeli smo nečisto, jeli smo lešine, govorili smo s mržnjom, zanemarili smo svaki osjećaj humanosti, a dužnosti domaćina i komšije su bile zanemarene; nismo znali nego za zakon jačega, kada je Bog izabrao medju nama čovjeka o čijoj istinitosti, časti i čistoći smo bili svjesni; on je pozvao na vjerovanje u jednog Boga, i učio nas da ništa ne poredimo s Njim. Zabranio nam je vjerovanje u idole; uživao je da nam govori istinu. Mi vjerujemo u njega, mi smo prihvatili njegovo učenje i njegovu zapovjest da vjerujemo u Boga, i da ne poredimo ništa s Njim. Zbog ovog razloga, naši ljudi su se digli protiv nas, progonili nas s namjerom da napustimo vjerovanje u Boga i vratimo se vjerovanju u idole. Oni su nas mučili i povrjedjivali, dok nismo postali ugroženi medju njima, a onda smo došli u vašu zemlju, u nadi da će te nas zaštititi od ugnjetavanja.”
Nakon toga, kralj Ashama je bio impresioniran time te tražio da mu se pročita neko sure. Onda se kralj okrenuo prema mnogobošcima iz Mekke i rekao im:
| |
 |
- Žao mi je, nemogu vam vratiti ove izbjeglice. Slobodni su da uživaju u mome kraljevstvu ukoliko to žele.”
Sljedeći dan, Mekkanci su opet došli kralju sa novim argumentima, ali nakon što se Ja’far ibn Abu Talib ponovo obratio okupljenima, kralj je izjavio da će muslimani uživati njegovu punu zaštitu te vratio Mekkancima dobijene poklone i poslao ih nazad u Mekku
Islamski historičari tvrde da je Poslanik održavao kontakt sa ethiopskim kraljem te da je, kada je kralj umro 631.godine (ili 9. godine poslije Hidžre iz Mekke u Medinu), Poslanik učio Salat Al-Gha’eb, ili molitvu u odsutnosti – prvi put zabilježeno u historiji Islama.
Inače, zabilježeno je i da je kralj Negash prvi prešao na Islam te promijenio ime u Ashama ibn Abjar a njega su zatim slijedili njegovi sunarodnjaci. Po istoimenom kralju nazvao je jedno manje mjesto ali i džamija – Negash!
Negash je lociran u sjeveroistočnom dijelu Ethiopije, oko 60 km istočno od Mekelea, glavnog grada regije Tigray. Tu je sagradjena i prva džamija u Ethiopiji, ali i u Africi uopšte. Ta džamija postoji i danas, te predstavlja simbol suživota izmedju muslimana i kršćana ali i simbol tople dobrodošlice pružene od strane Ethiopljana muhadžirima iz Arabije. Džamija je izgradjena prije skoro 1400 godina i mnogi je smatraju drugim najsvetijim mjestom za muslimane, a čak je zovu i „Druga Mekka”.
Pored same džamije nalazi se turbe. U tom turbetu nalaze se tijela kralja Ashame ibn Abjar te još 14 ashaba, prvih sljedbenika Muhameda A.S., medju kojima je bilo i žena.
Posjetiti mjesto ovakve važnosti, za muslimane je velika čast. Ja sam imao tu čast te sam sa jednim oficirom iz Bangldesha, Rouf-om posjetio jedan dan ovu džamiju i turbe. U vrijeme naše posjete održavalo se neko predavanje ispred džamije te, iako je bilo na lokalnom tigrinha jeziku, mi smo im se na kratko vrijeme pridružili. Nakon toga, ljubazni domaćini nas ponudiše da nam pokazu sve. Potvrdiše kako je džamija stara 1400 godina (naravno renovirana ko zna koliko puta). Nakon obilaska džamije udjosmo kroz drugu kapiju u mezarje. Po mezarima se moglo zaključiti da je staro nekoliko stotina godina. Nedaleko odatle, ugledasmo nekoliko objekata od kojih je jedno od njih bilo turbe. Na ulasku u dvorište turbeta izusmo obuću te nastavismo prema ulazu u objekat. S nama je cijelo vrijeme bio imam te džamije, starac od nekih 80-ak godina, ali još uvijek pokretan i vitalan. On otvori vrata turbeta te nas pozva da udjemo unutra. Naravno, prihvatismo te udjosmo unutra. Kakav je osjećaj biti udaljen metar-dva od mezara prvih sljedbenika Poslanika Muhameda A.S., njegovih ashaba koji su ga lično poznavali i s njim živjeli? Na ovo pitanje je, bar meni, teško odgovoriti. To se nemože staviti na papir. To se može samo doživjeti i osjetiti, a ja sam eto imao tu priliku i jako sam zahvalan na tome!
Korišteni materijali sa:
http://weekly.ahram.org.eg/2003/666/hr1.htm,
http://en.wikipedia.org/wiki/First_migration_to_Abyssinia,
te još nekih web site-ova !
Jezero Asale u Afar depresiji
far depresija je geološka depresija locirana u Rogu Afrike, baš gdje se preklapaju Ethiopija, Eritreja i Džibuti. Tu se nalazi i najniža tačka u Africi – Jezero Asale, na -155 metara (ispod nivoa mora). Na našoj planeti Zemlji postoji samo još jedno mjesto niže od ovoga a to je Mrtvo more u Aziji koje je na -499 metara (ispod nivoa mora). Afar depresija se nalazi na tromedji tektoničkih ploča (indijska, afrička i arabijska).
Oko 1200 km˛ Afar depresije je prekriveno solju, a so je još uvijek glavni izvor prihoda za afarska plemena. Ovdje se može vidjeti na stotine izvora slane vode koja usljed velikih vrućina brzo isparava te ostaje samo so na površini koja stvara nepregledna prostranstva bjeline koja podsjeća na snijeg. Ovdje, svakodnevno, afarska plemena kopaju so te je transportuju karavanama sačinjenim od kamila i magaraca na tržište, pošto je to jedini način transporta jer putevi do tog dijela svijeta - ne postoje. Nekada davno, blokovi soli su korišteni kao sredstvo plaćanja širom Ethiopije, sve dok u upotrebu nije ušao novac.
Usljed činjenice da je Afar depresija jedna od najnižih tačaka na Zemlji koja nije prekrivena vodom, te da u području postoji nekoliko aktivnih vulkana – čini ovo mjesto NAJVRUĆIM na planeti! Temperatura ovdje dostiže nevjerovatnih - 63 stepena Celzijusa! Takodje, samo izmedju septembra i oktobra 2005.godine, ovo područje su zadesila 163 zemljotresa jačine preko 3,9 stepeni.
U ovom području su dva američka paleontologa 1974.godine pronašli skelet star izmedju 3 i 4 miliona godina. Smatra se da je to najstariji skelet ljudske rase koji je klasificiran kao Austra- lopithecus afarensis. Skelet je dobio ime „Lucy” po istoimenoj pjesmi „Baetles-a” koja se čula na radiju taj dan kada je skelet otkriven na paleontološkom nalazištu u Afar depresiji.
Kada sam saznao za ovo mjesto i čuo sve ove podatke – odlučismo nas nekoliko da napravimo ekspediciju u Afar depresiju, odnosno Jezero Asale. Tada sam bio na dužnosti u Komandi Sektora Centar u Adigratu. Pored Komande Sektora Centar, u Adigratu se nalazio i posmatrački tim, tako da je u ovome gradiću živjelo i radilo oko 20-ak vojnih posmatrača.
Nas sedmerica smo počeli od ideje da napravimo ekspediciju u Afar depresiju, a ubrzo zatim i sa pripremama koje su trajale nekih 15-ak dana. Znali smo unaprijed da do Afar depresije - ne postoji put, ali ipak idemo da pokušamo.
Dan prije nego što smo krenuli na put pripremili smo dva vozila “Nissan Patrol”. Napunili smo rezervoare gorivom, stavili po 4-5 rezervnih guma u svako vozilo, te puno vode za piće i hrane. Pored toga ubacismo nešto alata (lopata, krampova) i svakako sajle za slepanje. Pošto je sve bilo spremno odlučismo da krenemo rano ujutro u 5 sati, prije svitanja.
U jednom vozilu nas je bilo trojica, a u drugom četverica. Prvo vozilo sam vozio ja. Samnom su još bili Splićanin Tomislav Grgurović iz Hrvatske, kojeg ja zovem Barba, a koji je inače šef kontingenta vojnih posmatrača iz Hrvatske, te Sorin Panait iz Rumunije.
U drugom vozilu su bili Ismo Lehtinen iz Finske, Anatolii Kravchuk iz Ukrajine, Ivan Ivanov iz Bugarske te Egor Stetsuk iz Rusije.
Prvih sat vremena smo se vozili noću i put je bio dobar. Kako smo dalje vozili put je bivao sve lošiji i lošiji. Tako smo došli i do kraja toga ”puta”. Zastanemo, provjerimo mape te nastavimo voziti kroz suho korito jedne omanje rijeke.
Kamenje je bilo jako krupno te smo morali voziti jako polako, savladavajući svaki kamen s odredjenom dozom opreznosti jer, ukoliko se auto ošteti, tako da nije u voznom stanju – gotovo nemoguće je šlepati ga drugim autom i vratiti ga nazad u Adigrat.
Povremeno smo izlazili iz suhog riječnog korita, vozili preko kamenjara, prolazili izmedju stijena. Barba je često izlazio iz auta da bi me navodio jer je ponekad bilo nemoguće proći preko neke od mnogih prepreka bez pomoći jednog od kolega izvana. Tako smo došli i do suhog korita rijeke koja je nekada bila široka i do 200 metara. Čovjek se zapita - prije koliko godina je tu tekla ovako ogromna i moćna rijeka? A sada - ni kapi vode!
Kako smo više odmicali pitali smo se da li će se uskoro pojaviti, već iz daljine prepoznatljiva, kao snijeg bijela so. Zaobilazimo planine i stjenovita brda, u nadi da, već iza sljedećeg brda, ćemo ugledati naše odredište. Put se razvukao. Već, skoro, 8 sati se vozimo po kamenjaru. Iza posljednjeg brda otvara se pustinja, ravnica. Vozimo tako i ugledamo jedno Afarsko selo. Kućice prekrivene govedjom kožom a ispod je konstrukcija od bambusa. Takvih kućica je bilo 5-6 na jednom mjestu, usred ničega.
Kako prilazimo, naravno prvo su djeca znatiželjna a zatim i odrasli. Za divno čudo, nadjemo medju njima jednog koji govori engleski jezik. Objasnimo mu da želimo ići u Afar depresiju i vidjeti Jezero Asale. On je rekao da nismo daleko te da nam može dati jednog dječaka da nam pokaže put. Naravno – prihvatimo da dječak ide s nama i krenemo. Dječak je bio s nama u prvom autu te nas navodio kuda da vozimo. Na prvi pogled izgleda kao da nema veze kuda vozimo jer je sve pravac i ravnica, suha zemlja i pijesak.
Medjutim, ubrzo smo uvidjeli da nismo u pravu, te da je na nekim mjestima, uprkos velikoj vrućini, zemlja još uvijek vlažna, čak i izgleda kao živo blato.
| |
 |
Nastavimo oprezno dalje a u autu, iako je klima uredjaj uključen, bila je neizdrživa vrućina. Sada već, u daljini, naziremo bijelinu ogromnih prostranstava nataložene soli. A nebo, kristalno čisto i svijetlo plave boje, bez ijednog oblačka.
Dolazimo na odredište i vidim da smo se vozili skoro 9 sati a prešli svega 240 kilometara?! Drago nam što smo stigli. Oba vozila bez većih problema.
Drugo vozilo je imalo jednu probušenu gumu, a mi smo oštetili jednu felgu te morali zamijeniti točak.
Još ranije, dok smo planirali ekspediciju, dogovorili smo se da se zadržavamo najviše pola sata i odmah se vraćamo nazad u Adigrat, da bi, dok je dana, prošli kroz riječna korita i, po mogućnosti, izašli na makadamski put.
Izlazimo iz auta. S nevjericom stajemo na bijelu površinu koja podsjeća na led prekriven injem. Čovjek razmišlja – može li se desiti da je ovo tanko pa da se propadne? Mjestimice je so prekrivena slojem vode od 1-2 centimetra. Bjelina je takva da je skoro nemoguće gledati bez sunčanih naočala.
| |
 |
Temperatura zraka je bila blizu - možda čak i 60 stepeni Celzijusa! Stvar nimalo nije olakšavao ni vjetar, koji je puhao velikom brzinom, tako da nekada nismo mogli čak ni stajati u mjestu.
Osjećaj je takav da, kao da neko u vas uperi ogroman fen za kosu. Nevjerovatno!
Razledamo okolo, diramo so, ispitujemo i, naravno, čudimo se vidjenom. Koristimo svaku priliku da napravimo koju fotografiju. Gdje god se pogleda – nevjerovatan prizor. Čista kombi- nacija bijele i plave boje. Naš vodič nam, nekako, uspije objasniti da par kilometara dalje se mogu vidjeti i izvori slane vode. Naravno, odmah sjedamo u auta i idemo dalje.
Malac nam pokazuje put i ubrzo stižemo. Zaustavljamo se 30-ak metara od jednog povećeg jezerceta. Izlazimo iz auta i prilazimo da vidimo to i izbliza. Voda je u jezeru, prečnika 6 do 7 metara, izvirala, te tako podsjećala na ključanje vode u nekoj ogromnoj šerpi. Istovremeno, voda je usljed velikih vrućina isparavala te je ostajala samo so koja je formirala čudne oblike na „obalama” jezera. Malac, naš vodič, nam uspijeva objasniti da se dešavalo da kamila upadne u neko od ovakvih jezera i više se ni ne pojavi. Na taj komentar mi, kao po komandi, napravimo korak unazad.
| |
 |
Svi pravimo fotografije, jer ne želimo predugo ostati na najvrućem mjestu na planeti. Ja uzmem zastavu Bosne i Hercegovine postavim je na jednu od antena na našem vozilu. Vjetar je „odradio” svoj dio posla te je tako nastala serija nevjerovatnih fotografija u još nevjerovatnijem ambijentu.
Nakon nekih 40-ak minuta provedenih u Jezeru Asale, odlučimo se za povratak u Adigrat, jer je vrućina već postajala neizdrživa. U povratku će, kao, voziti Rumun Sorin. Iako nam je, još od ranije, bio poznat po svojim ograničenim vozačkim sposobnostima, dopustimo mu da vozi. Nakon nekoliko stotina metara - zapali smo u blato!
Drugo vozilo je, održavajući razmak od nas, zaustavilo se na vrijeme. Izašli smo i bez puno prenemaganja isplanirali kako ga izvući i nastaviti dalje. Podjelili smo zadatke te zakačili sajlu dugu 25 metara za jedno i drugo vozilo.
| |
 |
Dvojica su imala zadatak samo da prate točkove vučnog vozila te da, ukoliko i ovo vozilo počne da tone, signaliziraju vozaču da zaustavi vozilo dok su ostali gurali vozilo koje je zapalo u blato. Ubrzo je auto bilo van. Otkačili smo sajlu i pitamo Sorina, pokušavajući da mu direktno ne kažemo da je loš vozač, da ja ili Barba nastavimo voziti dalje. Medjutim, on reče da sad može sam.
Sjeda za volan, s namjerom da okrene vozilo, krene u rikverc i – ponovo zapadne! Ponovimo, sada već uigranu, akciju izvlačenje vozila iz blata, izvučemo ga i nastavimo put prema Adigratu. Sada već, sa neplaniranih - sat zakašnjenja. Vrućina je učinila svoje nakon boravka na tako visokoj temperaturi nekih 2 sata, ali – nema mjesta za paniku. Vozimo se i osvajamo kilometar po kilometar „puta” nazad prema Adigratu. Pokušavamo prevaliti što veći dio puta dok je još dan jer, i ovako je dovoljno teško a još po mraku - ko zna.
Cijelim putem održavamo radio vezu sa drugim vozilom tek toliko da budemo sigurni da je sve u redu i da nas slijede. Kada je već uveliko pao mrak, pokušavamo da ih zovemo, medjutim – ne javljaju se! Zaustavimo se da pokušamo ponovo ali ni ovaj put ništa. Jedina dva moguća odgovora zašto se ne javljaju jesu – da su imali nezgodu sa vozilom ili da su ušli u područje gdje radio-veza ne funkcioniše. Iako već prilično kasnimo u povratku, odlučimo da se vratimo nazad te vidimo o čemu se radi i da li im, možda, treba naša pomoć. Nakon nekih 20-ak minuta vožnje ugledamo svjetla farova u daljini. Malo zastanemo i vidimo da je to naše drugo vozilo. Kažu nam da su imali još jednu probušenu gumu te da nisu mogli da nas kontaktiraju jer radio-veza nije funkcionisala u tom području.
Nastavimo put, sada bez velike udaljenosti izmedju dva auta. Oko ponoći stižemo u Adigrat. Prešli smo oko 480 kilometara a ekspedicija je trajala nekih 18 sati.
Od toga smo nekih 40-ak minuta proveli u razgledavanju i fotografisanju a ostalo u vožnji, izvlačenju iz blata, mjenjanju guma..
Stižemo u Adigrat jako umorni, ali istovremeno sretni što smo bili na jednom takvom mjestu kao što je Jezero Asale u Afar depresiji.
Edin Bajramović
--------- N A S T A V L J A S E ---------
| Web koncept i grafička obrada: Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI |
|
|
