Prelijepa Sanica ima svojih stotinu čudesa, predugo bi bilo ih sve nabrajati, ali iznad svega, Sanica je magnet koji privlači nevjerovatne ljudske karaktere i vrijedne etuzijaste.
      Takav je Muhamed Kahrima- nović iz Kozarca, koji je odlučio da upravo ovdje uzgaja krdo Crvenih jelena. Ljeti radi u Insbruku u Austriji, a zimi radi na svom imanju u Sanici. Strastveni je zaljubljenik u prirodu, lovac, ali prije svega suprug i otac troje lijepe djece.
      -Lovio sam deset godina na području Sanice i zaljubio se u ovaj kraj. Tako je počelo. Prije dvije godine krenuo sam uvoziti Crvene jelene, neko kaže Alpske jelene, i možete zamisliti koliko je papira i dozvola za to trebalo- priča nam Muhamed.
      On je kupio mnogo zemljišta u Sanici, a najveći komad od 52 dunuma je ogradio i pretvorio u rezervat za jelene. Ima ih ukupno 45, prve godine osrnilo se 14 a ove 20 lanadi. Rađaju se u maju, imaju tad lijepe bijele pjegice na crvenom krznu, ali ih do zime izgube. Na proljeće očekuju da će se roditi oko tridesetak novih lanadi.
      Nedavno im je prošla sezona parenja, a idućih dana, kako mraz steže, odraslim jelenima će početi otpadati rogovi, koji će opet izrasti. U baraci na ranču čuva njihove lanjske rogove, ogromni su.
      Gazda nas nudi pivom, u šali pita «Jelen» ili «Rog» pivo, iako ima samo domaća, koje svjesno preferira. Rezervat sa jelenima za njega održava mladi bračni par iz Sanice, Sanel i Šaha Memišević. Kako su nam, tokom fotografisanja, prsti od mraza postali ukočeni, umjesto piva ipak biramo topli napitak. Ljubazna Šaha se izvinjava, voda u baraci im je sva zamrznula, te pita nećemo li se ljutiti da kahvu pristavi sa vodom iz potoka. Kako da ne, pa tu uopšte nema dileme, jer potok koji izvire u Grmečkoj šumi i jedino jeleni imaju pristup do njega, čištiji je i ljepši od svih klorisanih voda svijeta.
      Blagodati Muhamedovog rezervata su neopisive, kao i ovaj predivni zeleni potok koji se žuborom obrušava prema civilizaciji.
      -Ovdje je milina raditi, ja svako jutro dođem i obiđem rezervat duž ograde. Važno je da divlje zvijeri osjete ljudsko prisustvo i da ne prilaze. Morali smo u ogradu instalirati i «čobana» a to su dvije žice sa malim naponom struje. Imali smo dva pokušaja grmečkog medvjeda da provali ogradu i dođe do jelena- priča nam radnik Sanel.
      -Istina, ubacuje se gazda, koji je šetajući sa suprugom nedaleko od ograde naišao na tragove medvjeđih šapa.
      -Bile su ogromne- tvrdi on.
      Pitamo ga postoji li razlika, kada je lovstvo u pitanju, između ovdje kod nas i u Austriji.
      -Razlika je ogromna, to je nepojmljivo. Ovdje kod nas lovci u trenekama idu u lov, svako ko ima pušku, sa sto maraka članarine, postaje lovac i ode u šumu ubijati sirote životinje. Ja sam zbog toga i odustao od lovstva. Lov je brate, uvijek bio eletni sport, skup, za paše i begove. Gore se dobro plati, a onda se transparentno sve to vraća prirodi, obnavljaju se brojna stanja šumskih životinja, vodi se briga- objašnjava Muhamed.
      Ovo što on radi opšti je trend u Evropi. Kupiš sebi jelena, pustiš ga u prirodu i onda ga loviš. Bolje i to nego ubijati one divlje iz prirode, pa se tako često ostrijeli majka a lanad uginu.


      -Ja sam, hvala Bogu, zadovoljan, lijepo se množe, ali ih je sve više za održavanje i počeću ih prodavati, kako bi im mogao plaćati hranu. A za cijene ne mogu vam biti precizan. Njihove cijene su kao i cijene automobila, ima ih od par stotina do par hiljada, sve zavisi od toga koliki je jelen, kakvi su mu rogovi, koliko je kapitalan kao trofej. Kao i svi ljudi koji imaju neki hobi, tako se i ja zanimam šta moje kolege rade, i nedavno sam čuo da je jedan uzgajivač u Austriji prodao kapitalca za 20 hiljada eura- reče nam gazda i pođe se opraštati od nas jer ga čeka posao. Jedno staro deblo nedavno se pod teretom snijega srušilo u potok. Ostane li tu dugo, stvoriće branu i jeleni će ostati bez vode. Zajedno sa radnikom Sanelom pali motornu pilu i odoše uz brdo.
      Koristimo priliku pa pitamo ljubaznu Šahu ima li mnogo posla oko jelena.
      -Sad zimi moramo ih više hraniti. Dajemo im sjeno, silažu, repicu, zob, kukuruz, nabraja ona. Na pitanje mogu li sebi zaraditi za platu, odgovara potvrdno, i zaista je zadovoljna. Ona je rodom iz Prošića kod Bihaća, udala se u Sanicu i kaže da joj je mjesto predivno.
      -Samo, na žalost, kao i sva manja mjesta, život gasne i nestaje. Ljeti je lijepo, dođe mnogo ljudi iz inostranstva, turista, ali zimi je nekako pusto- priča nam Šaha dok servira kahvu. Prije odlaska pokušavamo dodirnuti jelene, iako nas ona upozorava da su suviše plašljivi i da je za strance to praktično nemoguće.
      Varamo ih kukuruzima, prilaze blizu ali vješto izbjegavaju dodir. Najveći jelen, predvodnik krda, oglašava se glasnim rikanjem. Nasrnu na mužijaka mlađeg od sebe i toliko jako ga udari rogovima po rebrima da je cijela šuma odjeknula.
      Neke životinje jednostavno nije moguće pripitomiti. Šaha nam priča da je predvodnik krda jesenas ubio dva mužijaka. U krdu se zna red, kao da su u divljini. Jeste da imaju samo 54 dunuma na raspolaganju, ali to je daleko više nego što imaju bilo koje druge uzgajane životinje, a kamo li ljudi. I u tom svom prostoru, u rezervatu u Sanici, trče slobodni do mile volje.
     
     

Ključ, 13.decembar 2012.

Prilog:  Oslobodjenje