Izvod iz recenzije knjige:

      Književni rad Velida Bajramovića pratim već nekoliko godina. Bez pretjerivanja, mogu konstatirati da njegovo književno stvaralaštvo u kontinuitetu napreduje uzlaznom putanjom. Ovaj uspon se najizraženije pokazuje između pojavljivanja njegove knjige pjesama na temu genocida u Srebrenici, i ovog rukopisa na temu logora. Skoro, pa da je fascinirajuća zrelost Bajramovića u rukopisu „Špalir“.
     Bajramović nema iskustvo logora, zatočenika i žrtve, ali su slike u knjizi toliko upečatljive; njegove (mahom, op. H. A.) poetske minijature, ilustracije su najnečovječnijih izopačenja, destruktivnosti ljudskog duha, pri tom, Velid Bajramović ponire istovremeno u tamni bezdušni ambis dželata, ali i svekolike patnje i stradavanja žrtava.
     Stravična simbolika koju nosi Bajramovićeva knjiga je sveimenost ili istoimenost tih logora, bilo da se radi o Omarskoj, Trnopolju kod Prijedora, Luci u Brčkom, Dretelju ili Heliodromu u Zapadnoj Hercegovini ili Drmeljevu kod Velike Kladuše ili nebrojenim drugim diljem okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine.
     Univerzalnost zla, „estetika smrti“, najgnusniji zločini u tvornicama smrti su nažalost neumoljive činjenice. I, ne samo to. Njihov tvorac je produkt civilizacije 20. stoljeća, baš kao i njegovi prethodnici u Gulagu, Aušvicu, Dahau, Jasenovcu, Bosanskoj Gradišci; dakle egzekutorska svijest se ne mijenja.
     Bajramović pjeva o smrti i poslije smrti. To je jedan od fenomena ove poezije. Slijedeći s okusom gorčine, rekao bih skoro narativni pjëv i balansirajući po ivici banalnog i jednostavnog, ne dozvolivši da upadne u zamku banalnog i patetičnog, pjesnik je sarkastičan pred kušnjama ljudskog stradavanja, ironičan pred sopstvenom nemoći da stane zlu ukraj. On čuje krik žrtve – ali istovremeno je i sam krik; on poznaje dželata i u nevjerici je – ne zarad toga što ovaj stoji sa uperenom puščanom cijevi ili prelazi sječivom kame peko goluždravog dječijeg vrata, nego je zaprepašten da je takvo šta još uvijek moguće. A, jeste.
     Skoro savršena koherntnost ove knjige u kojoj pjesniku nije bila potrebna stvaralačka imaginacija (jer mu je ponuđena, op. H. A.), uvodi nas u svijet iz kojeg, počev od prve do posljednje stranice, čitalac i sam prolazi psihološku golgotu sa sveprisutnim pitanjem: „da li je ovo moguće?“, „samo me bijeg spasiti može“, misleći pri tom da što prije sklopi korice. I samo što to učini, poseže rukom ka rukopisu mučen grižnjom savjesti, svjestan, da mora biti svjedok i postfactum svjedočiti.
     Svesrdno preporučujem izdavaču da objavi knjigu „Špalir“ pjesnika Velida Bajramovića uz naglasak da je to značajan doprinos savremenoj bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj savremenoj poeziji.
     U Sarajevu, 4. 3. 2012. godine

Hazim Akmadžić,   književnik