Šta reći u zaključku, nakon iščitavanja prezentiranih agencijskih saopćenja sa suđenja Vinku Kondiću, Marku Adamoviću i Bošku Lukiću i sagledavanja rezultata tj. ishoda postupka? Ako činjenicu oboljenja od teške i progresivne Parkinsonove bolesti Vinka Kondića, uzmemo kao višu silu i okolnost koja je izvan moću pravosuđa, a koja je okolnost Kondiću pomogla da izbjegne zasluženu kaznu, koju bi, čini se iz prezentiranih dokaza i dotadašnjeg toka postupka, Kondića sasma izvjesno zakačila, onda, zadržavajući se na oslobađajućoj presudi koja je izrečena Marku Adamoviću i Bošku Lukiću, ipak ostaju neki moment koji ukazuju na ozbiljne propuste Tužilaštva u pripremi tužbe.
          Na te je moment već ukazao i Sud u oslobađajućoj presudi koju ovdje ne ne prezentiramo prije svega zbog njene obimnosti, složene forme i jezika odnosno terminologije pravne struke i nauke, koji se koristi u presudi. To istu čini složenom pravnom konstrukcijom, a naša prezentacije je najprije publicistički zahvat sa ciljem da u žurnalističkoj formi pretstavi čitateljima složeni procesni tok i njegov krajnji rezultat.
          Najprije jedna opća opsaka.
          Sudsko vijeće je nastojalo učiniti otklon od ocjene političkog toka zbivanja u vremenu obuhvaćenom tužbom i koncentrirati se na elemente krivičnog djela koje se optuženima stavlja na teret. Formalno-pravno ovakav pristup je ispravan, iako je za razumjevanje zločina koji su optuženim stavljeni na teret nužno razumjevanje općih uvjeta koji su generirali zločin, a to je u korektnom smislu neizvodivo bez relevantne pravne i političke ocjene toka zbivanja i stanja odnosa u vremenu obuhvaćenom tužbom. To međutim nije posao jednog krivičnog tribunal i razumljivo je što je Sud načinio otklon od takvog misaonog toka. Pa ipak, ovo ne znači da se Sud nije bavio ocjenom političkih aspekata toka zbivanja u vremenu obuhvaćenom tužbom.
          Tako npr. u presudi, odjeljak III: Generalna ocjena dokaza u postupku, podtačka 95, osvrćući se na neke primjedbe odbrane na nalaz i mišljenje vještaka Dorote Hanson (Dorothea Hanson), analitičara na političkim pitanjima, uz konstataciju da nema formalnih smetnji za uvrštenje tog izvještaja u spis predmeta, Sud istovremeno ipak uzima formiranje jednonacionalnih Kriznih štabova, kontra nalazu i mišljenju vještaka, legalnim potezima Srpske demokratske stranke, u skladu “sa pozitivnim zakonskim propisima SFRJ koji su bili na snazi u vrijeme koje obuhvata predmetna optužnica”, istovremeno ocjenjujući suprotno mišljenje i nalaz vještaka, nepotpunim i neobjektivnim “jer istim nije obuhvaćeno formiranje kriznih štabova druge strane u sukobu”.
          Dakle, iako Sud, prema izričitom očitanju, nastoji učiniti otklon od ocjene političkog toka, prednja konstatacija je emanentno politička, i to na više razina, u šta ovdje ne mislimo ulaziti, jer bi to zahtjevalo prostor za još jednu knjigu ove veličine; stoga se ovdje samo ukazuje na generalni okvir ocjene dokaza, što je, u krajnjem, iako ne odlučujuće, prema našem mišljenju, ipak imalo uticaja na donošenje konačne odluke.
          Isti tok misli Sud primjenjuje i u ocjeni izvedenih dokaza, poimenice nekih aspekata izjava svjedoka Muhameda Filipovića, Asima Egrlića i Enesa Salihovića, svakog pojedinačno i u vezi sa ostalim. Ne sporeći istinitost navoda svjedoka koji su govorili i o političkoj situaciji i toku zbivanja u općini Ključ u vremenu obuhvaćenom tužbom, Sud ipak u Presudi, u odjeljku br.5, Opšti elementi krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, iz člana 172. KZBiH, pododjeljak B: Implikacije na općinu Ključ, tačka 1. Teritorijalna organizacija i pozicija općine Ključ u okviru Autonomne Regije Krajina, podtačka 154, zaključuje:
          “Vijeće nije prihvatilo zaključke i mišljenje svjedoka o legitimnosti navedenih dešavanja, niti se upuštalo u detaljniju analizu (ne)legitimnosti ciljeva vodećih političkih stranaka i zakonitost formiranja Srpske opštine Ključ, s obzirom da bi takva analiza uključivala osobe koje su prema optužnici bile u udruženom zločinačkom poduhvatu sa optuženima, što tokom postupka nije dokazano. Također, takva analiza bi uključivala i složena tumačenja pozitivnog ustavnopravnog poretka tog vremena sa implikacijama na legitimnost konstituisanja svih organa tadašnje srpske Republike BiH, za šta ovaj sud nije nadležan”.
          Dakle, nastojanje Suda da načini maksimalan otklon od ocjene političkog toka zbivanja u vremenu obuhvaćenom tužbom opredijeljeno je bojaznošću od uplitanja u složena ustavno-pravna i legalistička tumačenja sa “implikacijama na legitimnost svih organa tadašnje Srpske Republike BiH”, a zašta Sud BiH nije nadležan.
          Polazeći od prednjeg načelnog opredjeljenja, Sud se nije upuštao ni u ocjenu pravnu utemeljenost nekih ključnih poteza koji su generirali krizu iz koje je producirano nasilje, npr. od jednostranog i de facto nasilnog administrativno-teritorijalnog uvezivanja i “podržavljenja” prostora Republike Bosne i Hercegovine, u konkretnom slučaju srbizacija opštine Ključ i njeno priključenje SAO Bosanska Krajina, a što je provodila Srpska demokratska stranka, preko osnivanja paralelnih jednonacionalnih organa vlasti, pa recimo do referenduma srpskog naroda u organizaciji SDS, o formiranju samostalne republike srpskog naroda u BiH. Ovdje se može pridodati i referendum o nezavisnosti BiH raspisanog od strane Skupštine BiH, bez prisustva poslanika Srpske demokratske stranke, koji su napustili Skupštinu, iako je komparativnom analizom jednog i drugog i posebno analizom pojma konstitutivnosti, onako kako je razumjevan i razvijan u ustavnoj tradiciji i praksi BiH od Drugog svjetskog rata pa sve do 1991. godine, poznavateljima materije lako dokazati neustavnost jednog i ustavnost drugog.
          Međutim, tačno je da Sud drugačije i nije mogao postupiti, jer su navedena, složena pitanja, izvan jurisdikcijske moći Suda BiH, ali je svojevrsna ilustracija općeg stanja svijesti u društvu, napose stanja političkih duhova i stanja pravne nauke i struke, činjenica da se svih ovih godina od završetka rata 1995. godine, uopće ova pitanja nisu pokrenuta, tamo gdje su imali biti pokrenuta i riješena, tj. na Ustavnom sudu BiH.
          Budući je tako, Sud se jednostavno uklopio u postojeću dejtonsku matricu svijesti, te je sve prednje ustavno i legalistički prijeporne poteze kojom se zaokruživalo cjepanje prostora Republike BiH, uzeo “zdravo za gotovo”, tj. de facto zakonitim. Ovo je onda Sud vodilo nekim konkluzijama, kao što smo naprijed vidjeli u ocjenama iskaza nekih svjedoka i nalaza vještaka Dorote Hanson, a koji bi zaključci, u situaciji ustavno-pravne rasčišćenosti ovih tzv. prethodnih pitanja, bile sasma drugačijeg predznaka.
          Sa druge strane, Tužilaštvo je učinilo neke propuste koje su doprinjeli nespjehu tužbe. Uz ogradu kako je posmatraču sa distance, unatoč podrobnoj alalizi i iščitavanju presude, bez neposrednog učešća u praćenju toka sudskog postupka, teško u kritici Tužilaštva i načina na koji su pripremili i razvijali dokaze tužbe, biti izričit, ipak evo nekih zapažanja.
          Dakle, Tužilaštvo je teretilo Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović za progon, ubistva, istrebljenje, deportacije, zatvaranja i prisilne nestanke nesrpskog stanovništva tokom 1992. godine na području općine Ključ, kao i za organiziranje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. U optužnici je rečeno su Kondić, Lukić i Adamović sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, te iseljavanju nesrpskog stanovništva s područja Ključa, kako ne bi bilo “ugroženo stvaranje i opstanak Srpske Republike BiH i ujedinjenje svih srpskih teritorija”.
          Optuženi su bili visoko pozicionirani funkcioneri u općini Ključ u vremenu zločina koji im se stavja na teret, a zločin po sebi je opet nesumljiva činjenica: progoni u ubojstva na etničkoj osnovi su se dešavali i u općini Ključ, uostalom kao i u svim općinama koje su nasiljem i ilegalno, mimo u vremenu važećeg Ustava Republike Bosne i Hercegovine, odmetnuti srpski politički organizirani teroristi “posrbili” i zaokružili u ekskluzivni srpski nacionalni prostor.
          Masovan zločin koji je počinjen u tu svrhu morao je imati i imao je, kako ideološke kreatore u vrhu, tako i egzekutore na terenu. Konkretno, u svakoj općini koju su srpski separatist nasiljem oteli od Bosne i Hercegovine i priključili, prvo Srpskim autonomnim oblastima, onda Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini i na kraju tzv. Republici srpskoj, u svim takvim oćinama dakle, bio je osnovan Krizni štab. Takav štab je bio osnovan i u Ključu. Krizni štabovi, koji će poslije biti preimenovani u Ratna predsjedništva, bili su u tom vremenu lokalna vlast i prenosni mehanizam od srpskog separatističkog vrha na Palama kod Sarajeva, do izvršilaca na terenu.
          Trojica optuženih su bili članovi Kriznog štaba, odnosno ratnog predsjedništva općine Ključ. Prema tome već sama ta činjenica ukazuje na njihovu političku, ideološku pa i komandnu odgovornost za ukupna zbivanja na teritoriji opštine Ključ u vremenu zločina.
          Jasno, politička i ideološka odgovornost je izvan krivične odgovornosti, ali ako su optuženi neposredno učestvovali u donošenju odluka i obnašanju vlasti, onda je to moment koji involvira njihovu krivičnu odgovornost, sa jedne strane zbog počinjenih zločina koji su se dogodili dok su oni obnašali vlast, a specifično sa druge strane, jer ništa nisu poduzeli, ni pojedinačno ni kao članovi Kriznog štaba da se počinioci, ukoliko su im već nepoznati(!) otkriju i kazne, niti su se na bilo koji način, saznavši za zločine, distancirali od istih.
          Tužba je sva bila usmjerena na povezivanje optuženih neposredno sa zločinima u smislu učešća u izvršenju istih bilo u neposredno komandnom smislu bilo u smilu de facto učešća u egzekuciji. Tako nekolicina svjedoka Tužilaštva tvrdi da je vidjele Adamovića na mjestima zločina, da bi se ispostavilo kako optuženi zapravo uopće nije bio u tim mjestima u trenutku zločina. Ovo je kardinalan propust Tužilaštva. Nije se smjelo dozvoliti izvođenje dokaza izjavama nepouzdanih svjedoka, jer svaki takav, makar je očito da se radi o ljudima, na ovaj ili onaj način, žrtvama zločina, kompromitira tužbu i u krajnjem radi za odbranu optuženih.
          Dalje, prednjim slijedom, nalazeći kako „dokazi pokazuju da je tokom 1992. godine na području Ključa djelovala 30. divizija Jugoslovenske narodne armije (JNA), kao i dijelovi Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), dok Komanda grada i TO Ključ, prema zaključku Suda, ili nisu zaživjele ili nisu imale svoje jedinice”(citat izjave sutkinje Jasmine Kosović), a ne nalazeći da je Tužilaštvo dokazalo involviranost optuženih Adamovića i Lukića u inkriminacije tužbe, Sud faktički involvira mogućnost da su tužbene inkriminacije počinjene sa strane pripadnika neke od gornjih vojnih jedinica i mimo bilo kakve neposredne uključenosti optuženih.
          Međutim, činjenica da su u to vrijeme na teritoriji općiine Ključ djelovala 30. Divizija Vojske Jugoslavije i djelovi Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske tzv. Republike Srpske, a da Komanda grada i Teritorijala odbrana općiine Ključ “nisu zaživjele ili nisu imale svoje jedinice”, što implicira zaključak da su moguće pripadnici tih jedinica počinili zločine, koji su neposredno stavljani na teret optuženima, prema našem mišljenju, ne znači apsolutno potiranje svake odgovornosti optuženih.
          Prije svega, i Sud to konstatira, postoje brojni dokazi koji ukazuju na učešće policijskih snaga pod komandom Vinka Kondića u progonu nesrpskog stanovništva u opštini Ključ. Budući je postupak protiv Kondića “razdvojen” od postupka protiv Adamovića i Lukića ili preciznije, obustavljen, zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja, Sud se nije bavio ocjenom tih dokaza.
          Ono gdje je ovdje, prema našem mišljenju, propust Tužilaštva, jeste, što te raspoložive dokaze protiv Kondića, nije preko članstva u Kriznom štabu, uvezalo u postupak protiv Lukića i Adamovića.
          Jer sva trojica optuženih su bili članovi Kriznog štaba, tog najvišeg organa vlasti u opštini Ključ u vremenu zločina.
          Drugim riječima, i još jednom da ponovimo, obzirom na poziciju Kriznog štaba u vremenu zločina, njegovi članovi su znali ili morali znati za počinjene zločine, pa ipak nema nikakvog traga da su bilo šta poduzeli da se počinitelji otkriju i privedu pravdi ili, ako je to moguće bilo izvan njihove moći, da su se onda makar distancirali od zločina koji su počinjeni dok su, figurativno rečeno, oni bili vlast. Tu leži, ako ne neposredna odgovornost egzekutora, a ono izvjesno pokroviteljska tj. saučesnička odgovornost optuženih kao de facto zaštitnika počinitelja zločina.
          Čak da su i nevoljko ili kao marginalni članovi učestvovali u projektu koji je provodio Krizni štab, kasnije Predsjedništvo opštine, što je stajalište Suda, činjnica je da su optuženi bili aktivni članovi tog organa, da su prisustvovali sjednicama na kojima je analizirana sigurnosna situacija na području općine Ključ, te su prema tome, kao takvi, učestvovali u planiranom progonu nesrpskog stanovništva općine Ključ tj. u provođenju politike genocida.
          Kao što znamo, zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini tokom rata sa strane srpskih separatista, pa tako i u općini Ključ, bili su dio plana usmjerenog na odstranjivanje svih onih koji bi mogli “ugroziti stvaranje i opstanak” tzv. Republike srpske, kako se uostalom sasma ispravno akcentira i u tužbi.

Kopija dijela transkripta sa izjavopm Ratka Mladića, na zasjedanju Skupštine na Palama, maj 1992. godine

          Taj je plan nesumljivo zločinački. Njega je kao genocidnog osjenio i sam general Ratko Mladić kada se po prvi put suočio sa detaljima onoga što se planira za nesrpsko stanovništvo BiH (vidjeti u ovoj knjizi prezentiranu kopiju transkripta Zapisnika sa sjednice na kojoj je ovo raspravljano, sa dijelom izjave generala Mladića). Plan je zločinom razvijan na terenu; zločini u tu svrhu počinjeni diljem BiH pa i na terenu ključke općine debelo i nepobitno su dokumentirani brojnim dokaznim sredsvima, pa činjenica da nema pisanog traga zločina koji je obuhvaćen tužbom, gubi na snazi pred de facto stanjem na terenu. Ni za pogrom nad Jevrejima i holocaust u Drugom svjetskom ratu, nema pisanih tragova u smislu naredbi, pa ipak masovan zločin je počinjen i neki su ljudi za to kažnjeni.
          I konačno, izraženo kajanje optuženih i saučešće upućeno žrtvana zločina svakako je imalo određenu težinu i kao takvo uzeto je prilikom donošenja presude. Ovo je naravno spekulacija ovoga autora koja i ne mora biti tačna, ali koja se nameće nakon iščitavanja kompletne presude u kojoj sud potcrtava i ovaj moment, koji se međutim cijeni, prilikom odmjeravanja kazne, ali ne i prilikom odlučivanja o krivici.

Nihad Filipović