ročitao sam optužnicu, ali neke dijelove nisam razumio. Sa dokazima Tu- žilaštva nisam upoznat jer mi ih dodatni branilac nije uspio dostaviti nakon što je od glavnog branioca uzeo da ih kopira. Izjašnjavam se da nisam kriv, a optužnica je novokomponovana skalamerija."
Svojevremeno sam negdje pročitao misao što me se dojmila u toj mjeri te mi je evo u glavi ostala svih ovih godina. Ne tražite od mene autora, neznam, nesjećam se, ali neko očito zbilja pametan je mogao kazati:
"Svi istinski veliki muškarci i žene imali su ideje veće od njih."
Evo ova mi misao na um pade isčitavajući gornju izjavu Vinka Kondića na ročištu za izjašnjavanje o krivnji pred odjelom Suda BiH za ratne zločine.
Mali, slab i nikakav čovjek Vinko bio je nošen malom, a zločinačkom idejom velike-male Srbije pa je takvo i njegovo suočavanje sa pravdom: mizerno i besramno poricanje svake krivnje za masovne zločine nad civilnim stanovništvom ključke opštine.
Beskrupulozni Kondić je hiljadu devet stotina devedesetih godina osjetio karijerističku priliku, prihvatio i aktivno se uključio u narodnjačko homogeniziranje srpskog naroda promicanjem ideje biološke ugroženog srpstva preko Drine, zašto je u narodnjačkom pobjedničkom SDS/SDA/HDZ transu, nakon prvih post komunističkih ko kano slobodnih i demokratskih izbora, u ključkoj opštini nagrađen funkcijom načelnika ključke policije, na kojoj je poziciji bio i u vrijeme vršenja najvećih, (masovnih) zločina nad civilnim stanovništvom te opštine (Biljani, Prhovo, Velagići), te brojnih pojedinačnih zločina nad civilima, evo sada, konačno, dvanaest godina iza toga, suočen sa pravdom, ostaje kakav je oduvijek i bio: mala karakterna uš i pokvarenjak; Baš kao i ideja kojom je bio nošen.
Čuvena je izjava Vinston čerčila:" Cijena veličine (ljudske) je odgovornost."
Vinko Kondić je pokušao glumiti valjda narodnog tribuna u ključkoj opštini. Pa je neslavno propao na ispitu povjesne odgovornosti. Ta spodoba ništa nije učinila da se distancira od zločina. Umjesto, kao istinski narodni tribun kakav je htio biti, da se ogradio od zločina kada je uvidio da je čitav projekt zločinački, on se aktivno uključio u zločin, da bih evo sada, taj ratni načelnik policije koji je slao svoje policajce da hapse, privode, tuku i ubijaju, suočen sa pravdom, izjavio: " Izjašnjavam se da nisam kriv, a optužnica je novokomponovana skalamerija."
Tup i neosjetljiv na patnju koju je činio drugima, egocentrični Vinko se vajka pred sudom kako je mučenik teško bolestan, pa jadan nemože ni da se sam upristoji. To je već toliko puta viđena kriminalna skalamerija:
"Nisam kriv majke mi. Nenam pojma što me metnuše u zatvor..."
I stalno ja pa ja. Evo, tako je jadan bolestan da zdravstveno nemože izdržati suđenje. A uistinu i meni i mnogima bi svanulo da odapne onako javno na suđenju kao što su njegovi policajci odapinjali javno, ali bez suđenja u one stotine i hiljade krvnički zlostavljanih i pobijenih.
Da, da, to je onaj isti bahati i arogantni Vinko kakvog znam i pamtim. Nije on taj kapacitet da bih bio u stanju suočiti se sa sopstvenim odgovornošću. Uostalom kao i nalogodavci mu i on će se kriti iza naroda. U to već nakon ove prve njegove izjave na sudu možemo biti sigurni.
"Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada", kaže narodna, samo što ova kreatura ne odbacuje ni dlaku, pa se pod izgovorom kako je strašno bolestan, te se nemože sam presvući, na sudu pojavljuje, onakav kakav je zapravo i u životu: u trenerci, rastandrkan i neuredan, očekujuć i valjda simpatije suda zbog zdravstvenih tegoba kroz koje prolazi.
Oprost, krivica, kajanje, sve su to moralne kategorije strane Kondiću koliko i sam moral.
Andrej Nikolaidis u ovih dana toliko pominjanom tekstu "đavolov šegrt", ciljajuci na Kusturicu, sjajno je zapravo portretirao svu tu narodnjacku i nacisticku bratiju.
Pise Andrej:
"Da bi se opravdao rat u Bosni i Hrvatskoj nije bio dovoljan patriotizam. Bilo je potrebno mnogo više od toga. Valjalo je odustati od razuma. Napustiti razum, jer tek nakon toga bilo je moguće pretvarati se kako nam ne nedostaje moral.
Propagandna mašina tog vremena bila je, otud, zasnovana kako na nemoralu, tako i na gluposti. Novine i televizija nisu bili samo ogavni, nego i pravljeni za idiote. Valjalo je biti neosjetljiv za ljudsku patnju, slijep za vlastitu krivicu, napokon i dovoljno glupav da bi se povjerovalo u vlastitu ispravnost. Ružni, glupi i pokvareni - takve je proizvodila propaganda Miloševićeve države."
Da je Vinko insan pa ima obraz umjesto guzice, bolestan kakav već jeste i "sutra" već možda na ispovijesti kod Svevišnjeg, poručio bih svim onim majkama, sestrama, djeci i braći, njegovom policijom zlostavljanih i poubijanih: oprostite ako možete, kriv sam, kajem se ...;
E tada bih mali Vinko nadrastao samog sebe i makar djelimice sprao onu sramnu ljagu nečovjestva sa svog imena.
Međutim, glup i pokvaren, a u godinama u kojim je danas, teško bolestan, pretpostavljam i ružan, ostaje vidimo i dalje samo mali
đavolov šegrt.
Moja mu je iskrena poruka, ako sud ne udovolji njegovom zahtjevu za stručnim zdravstvenim vjestačenjem i procjenom njegove sposobnosti da aktivno odgovori zahtjevima sudskog postupka: stupi zemljače u štrajk glađu. I izdrži do kraja. Uvjeren sam kako će te i Ključ i Sanica i sva opština ključka u tome od srca podržati.
Nihad Filipović
| Web koncept i grafička obrada: Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI |
