Prošlo ljeto 2005, prošli su dani godišnjih odmora i bilo bi krajnje vrijeme da se prihvatimo posla i vratimo starim obavezama,a moram vam priznati da nije nimalo lako. Bilo je doista lijepo sresti svu tu rodbinu, prijatelje, upoznati nove ljude… No čini mi se da je, bar meni, najteži dan pred sam polazak iz Ključa. Pored nostalgije za koju znam da me uvijek hvata čim prodjem "benznsku pumpu" znam da je taj dan kad treba uraditi mnogo obaveza: uplatiti struju, vodu, telefon… A kad smo kod telefona priča ide ovako…
       Zamoljen od roditelja da odem uplatiti telefonske račune i da uplatim telefonsku pretplatu za narednih godinu dana tek sam u putu prema pošti shvatio da nemam nikakve račune i nije mi bilo jasno kako ću to uraditi ? Na šalteru u pošti dobio sam informaciju da moram otići na posljednji sprat pošte, kod neke Jasne po neku '' referencu'' !!! Bio sam ljut, ali nije žena sa šaltera kriva. Bio sma ljut na samog sebe što ne poznajem dovoljno grad za koji sam mislio da je mali i da znam sve i svakoga u njemu. Znam da ce možda većini koji ovo čitaju biti smiješno, ali meni nije bilo nimalo jer sam 15 minuta tražio stepenice koje vode na sprat… Ako neko bude imao sličan problem ulaz u stepenište nalazi se s vanjske lijeve strane pošte…
       Udjoh u prvu kancelariju na koju sam naišao. Prostorija malo zadimljena od cigareta, džezva dvolitrenjak na stolu i nekoliko ljudi koje sam očito uznemirio na zasluženoj pauzi u kojoj su sve do mog dolaska sjedili opušteno, odmarajući uz kafu i Radio Ključ.
       - Dobar dan ! Mene su poslali sa šaltera kod Jasne da mi da referencu koja mi je potrebna da bih mogao uplatiti telefon za narednih godinu dana. Da li znate gdje je mogu naći ?
       Ljudi me pogledaše, i rekoše "Jesi li za kafu ?"
       Prijatno iznenadjen prihvatih poziv na kafu i cigaru iako sam znao da sam 100% promašio kancelariju u kojoj nema Jasne, ali sad mi to više nije bitno, jer ovakav doček na Zapadu ne postoji. Na trenutak sam posumnjao da ću dobiti "referencu" ali uz kafu, cigaru, priču o Sani i mnogo čemu, čovjek mi dade list papira na kojem je pisala "referenca" zajedno sa potrošenim brojem impulsa i sve to pretvoreno u KM. Dobio sam i više nego sam tražio.
       To tada sam mislio da www.kljuc.ba posjećuju ljudi iz dijaspore, ali sam se prevario, jer kažu da svaki dan pogledaju ima li kakvih novosti na našoj ključkoj stranici i vjerujem im, jer mi se u momentu učinilo da je bolje poznaju od mene koji sam doslovno radio na njoj. Veliko HVALA uposlenim u ključkoj pošti na kafi, druženju i naravno njihovoj pomoći, jer sam kasnije saznao da Jasna nije radila taj dan. Momci HVALA VELIKO HVALA J

       P.S. Put prema B. Petrovcu. Vozim prema "Švici" i razmišljam o priči s prijateljem iz Ključa o tome kako su se ljudi u Bosni i Hercegovini promjenili poslije rata… A na radiju Zabranjeno Pušenje i pjesma koja kaže ovako nekako :

I stari rece tad, čisteći zgarišta:
"Ne žalim žutog "Yugu", a ni stan
Već što više nikada
Kafu kad zakuvam, fildžan neću ostavljat
Ako ko naidje... jebi ga!"


       Mislim da se nismo promjenili i da ćemo fildžan viška ostavljati još dugo ostavljati ….