Da li se rat u bivšoj Jugoslaviji mogao izbjeći?
Pitanje je, koliko tipa – svi generali poslije bitke pametni, toliko i neiz- bježno i sasma je blisko pameti, što smo dalje od onih sramnih, tragičnih i žalosnih devedesetih godina kraja dvadesetog stoljeća, to ćemo se sve više vraćati ovome pitanju, zamišljeni i zabrinuti nad budućnošću naše djece. Jer ako se nama dogodilo i generaciji prije nas, pa šta to nije u redu sa nama, gdje je ta "konstrukcijska greška" koju treba otkloniti, kako nam se ono "nikad više", opet ne bi ponovilo.
Ovo se pitanje može "prevesti i kao -
Što je, vratimo se našoj Bosni, što je Bosni danas u duhovnom smislu potrebno kako bi se stvorile pretpostavke da nam se ne ponovi prošlost. Naizgled akademske naravi ovo pitanje ima i svoju profaniju, dnevno-političku komponentu, koja se može svesti na pitanje –
Da li Bošnjaci, Srbi , Hrvati i "ostali", mogu živjeti zajedno?
Historijski govoreći ovo je pitanje novijeg datuma i pokreće se otvara- njem ili otpočinjanjam procesa nacionaliziranja Bosanaca. Prije toga, ovo pitanje se ne može "otvarati" u takvoj varijaciji. Prije toga se to pitanje može posmatrati samo u varijanti mogućnosti ili nemogućnosti koegzistencije različitih religijskih koncepata na bosansko-hercegovačkim prostorima.
Povjest je pokazala da je to ( koegzistencija različitih religijskih uvjerenja ) moguće, pa se stoga, s punim pravom, može reći kako je ovo pitanje historijski relevantno na ovim našim proistorima, tek od devetnaestog stoljeća naovamo.
DENACIONALIZIRANJE BOSANACA
Teza o potrebi evropoiziranja balkanskih prostora oduvijek mi se činila samo napola korektnom. Iako u kolektivnoj masti evropljana Balkan ostaje sinonim "divlje Evrope", carstvo laži i bezzakonja, nama, uvjetno rečeno, nije potrebno evropoiziranje, ako pod ovim podrazumjevamo svijest o potrebi i mogućnosti zajedničkog života u razlikama tako što se toleriramo, dakle podnosimo … To je nešto što smo mi u Bosni već imali osvojeno, u čemu smo de facto živjeli. U tom smislu mi smo bili evropoizirani i prije ostatka Evrope.
| |
Pravoslavna crkva u
Srebrenici- preživjela je rat
|
|
|
I to se može potkrijepiti mnoštvom krupnijih i sitnijih povjesnih fakata, od, primjera radi protjerivanja Jevreja za rekonkviste u Spanjolskoj i njihovog prijema u Bosni za koji se može reći, preneseno u ono vrijeme, da je isto što i ovovremeno evro-američko zbrinjavanje prognanika rata, preko, rećemo činjenice da je eto, onaj zlikovac Mladić ušao u Srebrenicu i zatekao nedirnutu pravoslavnu crkvu do toga da, a i toga je bivalo po Bosni, muslimani prikupljalju novac za izgradnju pravoslavne bogomolje ili - kako su meni moji stari pričali, jedan naš predak u Ključu poklanja nešto svoje zemlje da se na njoj izgradi pravoslavna crkva, te da se i "naša braća pravoslavci imaju gdje moliti Bogu" (eno te crkve i danas Ključu).
Ovakvih primjera ima još, a najkrupniji je svakako ona za NDH iskazana rezolutna odlučnost kazaćemo banjalučkih (preko tri stotine potpisnika), ali ne samo banjalučkih vidjenijih muslimana jer je isto zabilježeno i u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici) da i po cijenu gubljenja glave, stanu na stranu dobra, a protiv zla, te javno iskažu svoje protivljenje i poziv da se zaustavi progon pravoslavnih, cigana i ostalih "nepoćudnih".
E to je ta, BOSANSKA DUHOVNOST, tj.svijest o životu u razlikama ne uz njihovo prosto podnošenje nego uz njihovo prihvatanje, to je ono što smo mi Bosanci imali i prije Evrope pa izgubili ili, vjerujem i tješim se, dijelom izgubili u povjesnim tokovima nacionaliziranja bosanskog puka. I to je ono čemu se naša Bosna i bosanski puk treba vraćati u procesu BOSNIZIRANJA Bosne i Hercegovine.
Bosni je potrebno denacionaliziranje bosanaca tj. povratak bosanaca pa tako i Bosne, njima samima. Bosni je potrebno vratiti se bosanstvu.
Dug je bio put i proces prevazilaženja religijske nadkriljenosti nad cjelokupnom društvenom stvarnošću do ideje – domovina pripada naciji. Povjesni tokovi u razvijenom svijetu danas se kreću pravcem prevazilaženja i ovoga koncepta, a u pravcu koncepta – domovina pripada gradjanima (svima).
I to je onaj put kojim treba i Bosna i Hercegovina da se kreće. To je ona duhovna supstanca koju treba njegovati i razvijati u masama. I to je onaj prvi, početni iskorak na putu demokratske transformacije bosansko-hercegovačkog društva.
Samo, sve je na ex Yu, bošnjačko-srpsko-hrvatskim prostorima medjuzavisno i povezano, pa se ni ovaj proces u Bosni ne može nesmetano razvijati u uvjetima predominacije ekstremnog nacionalizma kod Srba i Hrvata .
Stoga je sličan proces potreban i u Srbiji i u Hrvatskoj, nazovimo ih ovdje procesima rasrbljavanja Srba i dekroatiziranja Hrvata.
Ovi procesi jasno, ne znače onesrbljavanje Srba i onehrvaćivanje Hrvata, već samo svodjenje ideje nacionaliteta na onu razumnu dimenziju koja omogućava normalno funkcioniranje društvenih i državnih zajednica koje sve više i više postaju multietničke sa otvaranjem modernog svijeta (prvenstveno iz ekonomskih razloga) i sve intenzivnijim fluktuiranjem ljudi preko državnih medja.
Ove je procese moguće provoditi samo u uvjetima "ukupne slobode", dakle i nacionalne. Ovo se ne može represivno provoditi, jer je u tom slučaju efekt upravo suprotan; u tom bi slučaju slijedilo jačanje ekstremnih, radikalnih, nacional-šovinističkih i ksenofobičnih ideja. Dakako, ovo su procesi na dugi rok, ali ih je moguće provesti.
U tom procesu Srbi, a preciznije srpska inteligencija, što onda povratno djeluje i na mase, na narod, treba prevazilaziti i oslobadjati se proračunatog i manipulativnog evropejstva kratkog daha, prigušenog populističkim impulsima. Oni moraju prevazilaziti ono što se pokazalo dijelom stvarnog srpskog duhovnog impulsa: ksenofobija i viktimološka vizura s jedne strane i kompleks "božanske determiniranosti" srpskog naroda, s druge strane. Gluposti tipa - "Mi, narod neba" (Jovan Rašković), karadjićevske nebuloze tipa – "Ako ima Boga i on je u ovome trenutku Srbin" (Radovan Karadžić) i one "oficijalne "budalaštine o zavjeri vatikansko-kominternovsko-islamskoj, samo su ona transparentna i vidljiva, lako uočljiva strana ovoga ključnog, sudbinskog srpskog pitanja. Ona druga, složenija strana ovoga procesa je izmjena svijesti sto producira "intelektualne more" ovakvog tipa. A to počinje sa odgojem, znači porodicom, znači crkvom i školom, a to je opet onda, posebno kad se ovdje spomenemo srpske pravoslavne crkve, doista na "dugom štapu".
Hrvati, a to će reći opet hrvatska inteligencija, moraju prevladavati artificijelno-deklaratorno evropej- stvo, a to znači prevazilaziti sindrom tisuću-ljetne uljudbe i kulture u Hrvata, što je samo druga strana srpskog glorifikacijskog kompleksa junaštva (Miroslav Krleža : "Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske tisućljetne kulture"; ha, kad god se spomenem ove Krležine sjetim se Srebrenice i "starog" u Mostaru); a razvijati ono najplemenitije u hrvatskom kršćanskom narodu: ljubav i plemenit odnos i milosrdje medju ljudima.
Sto se Bošnjaka tiče, njihovo bosanstvo se nikada nije moglo stavljati pod pitanje. Njihovo bosanstvo je stvarni izraz najdublje duhovne potrebe naroda, koja u tome vidi garanciju opstojnosti na bosansko-hercegovačkim prostorima .
Svaki radikalizam, nacionalni ili vjerski, smrtna je opasnost za Bošnjake, koji u uvjetima "bratskog zagrljaja" oponentskih radikalizama, teško i samo uz previsoku, nemjerljivo previsoku cijenu u ljudskim životima, mogu preživjeti.
Na žalost (ili sreću), u Bosni sve više ili ništa, zavisi ili ne zavisi, (samo) od Bošnjaka.
BOSNA I HERCEGOVINA
– DRŽAVA GRADJANA ILI DRŽAVA NARODA -
Drugo pitanje u ovome kompleksu je – Bosna i Hercegovina, država gradjana ili država naroda?
U Bosni i Hercegovini postoje značajne političke snage što smatraju da, temeljem postojanja tri bosansko-hercegovačka naroda, treba da postoje i tri nacionalne stranke (može i više, ali nije poželjno), jer da bez političkog organiziranja naroda kroz narodnjačke političke stranke, nema tim narodima ni biološkog ni duhovnog opstanka .
S druge strane, postoje u Bosni i Hercegovini i oni koji misle da je jedino razumno rješenje za BH gradjanski koncept njenog društvenog i državno-pravnog uredjenja, a to znači BH civilno društvo što je jednako pravna država, znači vladavina zakona utemeljenih na poštivanju ljudskih, kako individualnih tako i kolektivnih prava i sloboda, plus pluralizam svojinskih oblika u ekonomiji uz slobodno djelovanje zakona tržišta te plus politički sistem parlamentarne demokratije. Sve su ovo zapravo opća mjesta moderne politologije prihvaćena, pretpostavljamo, od svih ili bar od većine BH političkog establismenta.
Zagovornici prvog shvatanja smatraju da je naprijed pomenuto moguće provesti u specificnim BH uvjetima, samo kroz nacionalni stranački ustroj, dok zagovornici drugog shvatanja nalaze upravo obrnuto, dakle kako je istinska demokratska transformacija Bosne i Hercegovine neprovodiva upravo stoga što se insistira na nacionalnom stranačkom ustroju kao mehanizmu uspostave instrumenata za njihovo provodjenje.
Drugim riječima, zagovornici prve teze naglašavaju etnički princip u političkom organiziranju masa, dok zagovornici druge teze, naglašavaju multietnički princip političkog ortganiziranja masa.
Nama se čini da se prvom tezom zapravo "problematizira" nacionalno pitanje u BiH konstantno se drži otvorenim i podložnim dnevno-političkim opservacijama (što samo po sebi i ne mora biti obavezno loše).
Problem je medjutim što naglašavanje etničkog principa u političkom organiziranju masa, ma koliko nositelji ideje bili nošeni idealima DOBRA, u bosansko-hercegovačkom političkom ambijentu, gdje nacionalno političko organiziranje jednih zakonito vodi nacionalnom političkom organiziranju drugih i trećih , sve se "prelama" kroz negativno historijsko nasljedje koje je povjesno "svježe" (ne starije od stotinu/stotinu i pedeset godina) i utoliko teze podnošljivo pa se sve skupa završava zloupotrebom od strane nacionalnih političkih oligarhija, koji političku borbu za ostvarenje parcijalnih političkih (i materijalnih ) interesa, kroz aktivnost tih stranaka, nastoje prikazati i voditi pod plastom svetih nacionalnih ciljeva i interesa. Nismo li se u ovo imali prolike uvjeriti nebrojno puta do sada od Daytona na ovamo, a evo i u slučaj Ante Jelavića, nekadašnjeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kome je sud, u kojem u većini sjede stranci odcjepio deset godina zbog kradje, a ono ga njegova HDZ brani i sve prikazuje kao napad na ugroženi hrvatski narod u BiH.
S druge strane pak, svaka intelektualna križaljka uzroka i posljedica
posljednjeg rata u BiH (1992 g. – 1995 g.), uvjek daje isto rješenje – gradjanske tendencije treba jačati ukoliko se miru želi dati istinska šansa, a BiH napraviti državom "održivom" na duži rok. Ovo ne znači potiranje nacionalnog već i u BiH usvajanje i razvijanje jednog već šire usvojenog civilizacijskog koda koji omogućava funkcioniranje normalnog demokratskog procesa, izmedju ostalog i u tako složenim društvenim i državnim zajednicama, kakva je Bosna i Hercegovina.
Ovakvo je promišljanje zapravo na tragu ideje o liberalnoj demokratiji kao "kraju povjesti" i "konačnoj tački ideološke evolucije čovječan- stva" (Fransis Fukojama). Sama ideja pak je, najuže vezana za Hegelovo razumjevanje povjesti i liberalne demokratije kao forme političkog uredjenja društva kojom se konačno prevazilazi odnos izmedju roba i gospodara što, u različitim formama, obilježava čitavu pred demokratsku povjest.
Francuska demokratska revolucija (tu treba dodati i američku), vjerovao je Hegel, ozakonjenjem principa slobode i jednakosti, suvereniteta i vladavine prava, oslobadja robove i istinski ih čini gospodarima sopstvene sudbine.
Za najveći dio čovječanstva liberalna demokratija je još uvjek ideal, a u dobrom djelu nije uopće ni prisutna u svijesti, hegelovski rečeno -"robova".
No bilo kako bilo, kraj povjesti ili ne, ako prihvatimo ideju kao najbližu onome što jeste ideal i najdublja ljudska težnja, onda, primjenjeno na BH stvarnost, logički zaključak jeste: liberalna demokratija jeste onaj spasonosni put i oblik rješavanja kompliciranih BH društvenih suprotnosti.
Pri tome se medjutim ne smije zanemariti ili previdjati ono što objektivno jeste ili može da bude smetnja i prepreka na putu liberalnog ustroja društva: naslijedjene kulturoloske specifičnosti, običaji, tradicija i posebno nacionalizam i religija. Specifično o Bosni i Hercegovini ako je riječ, u liberalnoj projekciji BH društva, treba imati na umu ono što je specifika bosansko-hercegovačke stvarnosti, a to je:
- nikakva demokratska tradicija
- tanka, gotovo nepostojeća demokratska svijest
- religijska specifika BiH (multi religiozno stanovništvo)
- politička manipulacija religijom
- religijska manipulacija politikom
Na putu liberalnog ustroja bosansko-hercegovačkog društva neophodno je ukaukulirati u projekt gore pobrojane momente i raditi na njihovom otklonjanju odnosno prilagodjavanju demokratskoj stvarnosti sve imajući u vidu kako se demokratija ne može "odozgo" implementirati. Projekt je ostvariv samo
"odozdo", iz mase koja je nosilac energije promjena. Odozgo se samo stvaraju pretpostavke, koje se, a za to je potrebno vrijeme, "unose" u masu, a sam narod je nosilac promjena.
U Bosni i Hercegovini unatoč navedenom postoji potencijal za razvoj demokratskog projekta. Ali postoje i značajne snage koje su, ma šta govorili javno, kočničari na ovome putu. Djela ih naime odaju.
ETNIČKE GRUPE I LIBERALIZAM
Tako, veoma je neizvjesno, slobodnan sam reći čak utopijski, očekivati učvrščenje demokratije u državama gdje se kao konstituitivni faktor pojavljuju etničke grupe sa ekstremno razvijenim nacionalističkim osjećanjima
(strastima), koje k tome još i ne dijele zajednički osjećaj pripadnosti odnosnoj državi i jedni drugima ne priznaju prava koja inače ekskluzivno traže za sebe.
Bez zajedničkog osjećanja pripadnosti nekom entitetu, bez, u BH slučaju, zajedničkog osjećanja bosanstva ili bosanske domovinske (patriotske) svijesti tri konstituitivne etničke grupe, nema ni stvarne pretpostavke za istinsku demokratiju u Bosni i Hercegovini.
Jer u BiH nisu problem tri njena većinska naroda (mada je u ovome kompleksu intelektualno veoma intrigantno pitanje konstituivnosti). Medjutim, temeljni problem Bosne je ne postojanje tri većinska etnosa nego NEPOSTOJANJE bosanskog političkog naroda. Ono što je postojalo prije domovinskog rata kao BH politički narod (makar samo u naznakama i makar samo pod plaštom "socijalistički" shvaćenog bratstva i jedinstva), razbijeno je posljednjim ratom. Pri tome je rat samo krajnja konsekvenca; Stvarni razbijači su politike nacionalnih političkih stranaka. Jer iako nacionalne političke stranke u BiH nisu same po sebi proizvele rat, jesu poslužile kao "katalizatori" rata stvarnim proizvodjačima u centrima moći izvan Bosne i Hercegovine.
Porijeklo i uzroke posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini nemoguće je naći u povjesti Bosne, ma koliko se proizvodjači rata trudili da dokažu kako je eto taj rat produkt prirodnih, spontanih pa tako i neizbježnih sila unutar bosanske povjesti.
U pitanju su ambicije i interesi uneseni u BH sa strane. Jasno, svi oni kod nas koji hoće misliti slobodno već su zapazili kako je povjest Bosnu učinila tako "filigrantskom" da je i mogla postati predmet tih interesa i ambicija. Ali, izvan njih nemoguće je sagledati uzroke rata u Bosni i Hercegovini.
Koje su garancije da se, uz zadržavanje narodnjačkog političkog stranačkog ustroja kao dominirajućeg u BiH, povjest neće ponoviti?
Nema ih.
Zagovornici etničkog političkog organiziranja rećiće kako takvih garancija nema ni u slučaju predominacije gradjanskog koncepta jer - takvo što smo imali i prije rata pa nam se desio rat.
"Kvaka" je medjutim u tome što mi takvo što prije rata nismo imali u bivšoj Jugoslaviji niti u Bosni i Hercegovini. O tome se i radi – da se stvori takav politički ambijent (demokratski), sada i ovdje, kako nam se ne bi ponovila užasna povjest.
RELIGIJA I SEKULARIZAM
Osvrnimo se sada na jedan drugi, veoma moćan faktor u kulturološkoj i sociološkoj identifikaciji pojedinca i grupe. Uzmimo religiju kao faktor u demokratskoj transformaciji društva.
Religiozni osjećaji, kao uostalom ni nacionalistički, sami po sebi nisu smetnja na putu demokratske transformacije društva, sve dok nacionalizam ne zahtjeva za sebe ono što negira drugima, što je dakako ekstremizam i sve dok religija može biti ne zagovara netoleranciju i neegalitarizam.
Poznato je da je zapravo kršćanska misao (zapadna) sa principom bratstva i jednakosti ljudi na temeljima slobode moralnog izbora, zapravo trasirala put demokratskoj revoluciji na zapadu. Medjutim, religija sama po sebi, ne vodi u slobodno društvo. Potrebna je sekularizacija religioznog osjećaja e da bi se uopće stvorila pretpostavka za liberalizaciju društva.
Sekularističko pitanje ili problem sekularizacije religije, kako ga ovaj autor vidi, ključno je pitanje interpretacije islama i mada naš "bosanski" islam ima svoju bosansku i evropsku specifiku, pitanje je to koje je otvoreno i u našoj bosanskoj interpretaciji islama.
Ideja univerzalne jednakosti ljudi nista manje nije islamska nego što je kršćanska. U tom smislu islam je kompatibilan sa demokratijom. Kompatibilnost i korespodencija sa idejom liberalizma medjutim je ono pitanje koje ovdje držimo otvorenim.
Ali, ni ovo nije neotklonjiva prepreka na putu demokratske liberalizacije bosanskog drustva. I ortodoksni judaizam poput fundamentalističkog islama, teži uredjenju života pojedinca i grupe u totalitetu, pa smo ipak svjedoci jednog demokratskog Izraela.
Konačno, sa sličnom problemom ili pitanjem suočava se i hrišćanska interpretacija vjere Isusove. Sloboda savjesti i religijskog propovijedanja je pitanje koje veoma opterećuje društvenu svijest država sa pravoslavnom većinom, ali sve, baš sve, teže demokratskoj transformaciji.
BOSNA I DEMOKRATIJA
Ono što se čini ovdje potrebnim posebno naglasiti na naznačenom putu demokratizacije bosansko-hercegovačkog društva jeste konsenzus, neka vrsta prećutnog ili podrazumjevajućeg društvenog ugovora gradjana tri etničke zajednice, gdje jedni drugima uzajamno priznaju i jamče temeljna gradjanska, individualna i kolektivna prava na temelju pripadnosti Bosni i Hercegovini.
Ovo i nije neizvodljivo kako se čini, imajući u vidu breme etničkih sukoba koje Bosna nosi i na koje sam pomen imena Bosna u svijetu asocira. Mi dobro znamo kako su ti sukobi proizvedeni i odakle je to ubačen virus. Ali u tome i jeste ključ čitave enigme: potrebno je oslobadjanje aveta prošlosti i otvaranje procesa istinske demokratizacije i kod susjeda. Tek tada možemo očekivati uspješno "primanje" demokratskog procesa i u Bosni i Hercegovini. Sve do tada je samo privid demokratije, Daytonsko poigravanje strana u procesu (ranije sukobu i to ratnom) .
Sve do tada suština (svijest) zapravo ostaje ista, samo u izmjenjenoj formi. Izmjena pak suštine, svijesti dakle, moguća je samo na temeljima pomirenja, a ovo je opet moguće samo na osnovama ISTINE.
Jednom utvrdjena istina, uz otklanjanje odnosno prilagodjavanje
"novoj stvarnosti" naprijed iznesenih prepreka na putu demokratizacije, polazna je tačka kraja povjesti i u samoj Bosni i Hercegovini, dakle kreiranje otvorenog društva zrelog za suočavanje sa prošlošću i prevazilaženje iste.
Ovaj je proces moguće provesti samo uz pomoć (pa i pritiske) Evropske Zajednice i Sjedinjenih Država Amerike jer, Hrvatska i nekako, ali Srbija baš nikako nije u stanju načiniti istinski otklon od "plemenske politike plitke pameti", što se jakako, reflektira i preko Drine, vukući Bosnu uvjek nazad i dalje od Evrope. Bilo kako bilo jedno je sigurno, i pred Bosnom i uopće zemljama regiona još je itekako dug put do moderne Evrope i istinske, liberalne demokratije.
"VELIKAŠI PROKLETE VAM DUŠE"
U odgovoru na ono početno pitanje – je li se rat u bivšoj Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini mogao izbjeći i da li Bošnjaci, Srbi i Hrvati mogu živjeti zajedno, zanemarujući na momenat gornje društvene pretpostavke koje se moraju kreirati e da bi se ostvarilo slobodno društvo i izbjeglo ponavljanje povjesti i koje bi, da su odista postojale, preventivno funkcionirale i spriječile rat, situirajući ovo pitanja na personalnu ravan, vraćamo se na koncu se onoj narodnoj mudrosti što kaže –
"Velikaši , proklete Vam duše",
gdje sublimirana narodna pamet tako precizno detektira sami izvor svake narodne nevolje.
Vrlo kompleksno je pitanje uticaja pojedinca na historjski tok dogadja- nja. Odgovor na ovo pitanje kreće se u rasponu od fatalističkog poimanja povjesti koje minorizira uticaj stvarnih aktera povjesti držeći kako se dogadjaji razvijaju svojom logikom i tokom neovisno od težnji i nastojanja pojedinaca do pučkog poimanja povjesti gdje se sve "svaljuje" na "velikaše". Istina je biće kao većinom negdje "u sredini" – jer ako velikašima držimo ne samo "isturene" vladare i političare nego i onaj vrh društva što kreira društvenu klimu, folklorno, narodski rečeno "vedri i oblaci", onda je to onaj "inženjering" što stvara pretpostavke za tok dogadjaja čak i neovisno od težnje i nastojanja pojedinca (jer uvjek se u takvoj klimi nadje drugi takav koji će zamjeniti onog nevoljkog).
Pa ipak historija poznaje i takve situacije gdje se moć i društveno htijenje u tolikoj mjeri veze za jednu osobu koja onda doista može svojom voljom kreirati povijest. Mogli su to mnogi u povijesti. Mogao je to Josip Broz, a mogao je i Slobodan Milošević kao što je medju svojim pukom vjerujem mogao Franjo Tudjman, a Alija Izetbegović kod svojih Bošnjaka (mada je njegova pozicija u cijeloj ovoj "priči" najdelikatnija).
Haj’mo sada načiniti malu digresiju pa se prisjetiti situacije u Južno Afričkoj Republici uoči pada aparthejda.
Nelson Mandela poslije gotovo tri decenije zatvora, na slobodi; pada aparthejd, a mase crnaca zahvata osvetničko, euforično raspoloženje linča.
Veliki politički miting na stadionu. Masa kliče Mandeli, traže linč bjelaca. Mandela izlazi za govornicu i kaže – ne "Ne čujem Vas dobro", ne kaže
to, nego kaže -
- Ako to mislite raditi , ako to hoćete , ne računajte na Mandelu - .
Tajac na ogromnom dupke popunjenom stadionu. Muha u letu da se čuje. A onda aplauz i ponovno klicanje Mandeli.
Tako je spasen mir. Tako je Južno Afrička Republika izbjegla rat za koji se procjenjivalo, dodjeli do toga, da bi bilo preko milion pobijenih. De Klerk je na drugoj strani, medju bjelim južnoafrikancima odigrao sličnu ulogu, pa su tako obojica zaslužila i dobila Nobelovu nagradu za mir.
Kod nas nije bilo političara Mandelinog kalibra. Kod nas su
"velikaši" raspaljivali, a ne smirivali vatru nacionalističkih strasti. Plaćena cijena danas je svima dobro poznata.
Ono što u ovoj sagi medjutim ponajviše zabrinjava jeste ona svijest što porodi te "očeve nacija", te velike balkanske političare što bi "tudjim mudima gloginje mlatili", a koja (tj. ta svijest) i dalje traje.
Hiljadu devet stotina devedeset i sedme tamo neki u Srbiji predlažu Slobodana Miloševića za Nobelovu nagradu za mir. A dvije hiljade i pete Čavić Dragan prijeti ratom dirne li se Daytonski ustav BiH. Malo poslije socijaldemokrata Dodik Milorad izjavljuje, dodje li do mjenjanja ustava BiH onda novo uredjenje može biti - Federacija ili razlaz .
Aman velikaši, pa hoće te li ikad ista iz povjesti naučiti.
Zbilja –
"Velikaši, proklete Vam duše".
Nihad Filipović
