Ko je osjetio zlo,
najiskrenije cijeni dobro...

          Sve velike, čovjekom proizvedene kataklizme u povijesti, ma koliko uzročno i ma koliko posljedično različite, imaju istu matricu, sto i sugerira onu zajedničku slabu tačku u psiholohgiji pojedinca i mase, a što čini mogućim i nacistički genocid i staljinistički Gulag i zločine kineske kulturne revolucije i Pol Potove zločine u Kampučiji i genocid u Bosni i genocid u Ruandi i sve zločine ranije u povijesti.
          Gledano sa pozicije kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća, čitava se povijest čini utakmicom izmedju dobra i zla. To stoga što je čovjek sposoban i za jedno i za drugo. U svakom čovjeku je i dobro i zlo. I zlo i dobro su moralne kategorije. Izvan morala nema ni dobra ni zla. Izvan morala dobro bez zla bi bilo bezlično, a zlo bez dobra obično. No dok je dobro s ovu, zlo je s onu stranu morala.
          Dobro se najviše eksponira u uvjetima slobode, a najviše cijeni u uvjetima neslobode. Nije slučajno da onaj što je osjetio samo dno zla, često najiskrenije cijeni dobro.
          Zlo se pak najviše eksponira u uvjetima neslobode. Zato zlo cvjeta u uvjetima totalitarizma i rata. I dok je čovjekova sposobnost za dobro ograničena njegovim sopstvenim potrebama, a sve preko toga je odricanje, čovjekova sposobnost za zlo, bazično – neograničena je te stoga nužno limitirana pravom odnosno moralom.
          Pravo i moral su centralne odrednice uljudjenosti i mjera prosvjećenosti i uredjenosti neke zajednice. I pravo i moral su refleksija slobode kao bitne odrednice čovjekove prirode i odraz njegove racionalne naravi.
          Uz slobodu pak, shvaćenu kao mogućnost izbora, nužno je vezana odgovornost, shvaćena kao mogućnost sučeljavanja sa posljedicama odredjenog činjenja ili nečinjenja; Odgovornost dakle kao cijena slobode, tačnije zloupotrebe slobode.Pri tome sa stajališta slobode nije bitan pravac akcije, pasivno ili aktivno djelovanje u odredjenom smjeru, za koji se pojedinac ili neka zajednica, neki kolektivitet, rećemo država, odlučila. To jeste i može biti bitno sa stajališta odgovornosti. Sa stajališta slobode bitna je sama mogućnost izbora.
          I tako se opet dotičemo morala i prava. Jer izvan morala, ne samo da nema ni dobra ni zla, nego nema stida ni kajanja ni grižnje savjesti. Nema ni slobode pa ni odgovornosti.
          Istina pitanje morala staro je koliko i sama filosofija. Moderno doba otvara to pitanje kao pitanje krize morala, ali se to pitanje, nakon tragičnog iskustva dvadesetog stoljeća, ukazuje u sasma novom svjetlu, pa prva korekcija u tom kompleksu mora biti podpitanje; koje su konsekvence amoralizma i nije li zapravo u našem najboljem da se ponašamo dobro (prema drugima).
          I mada se zlo pamti i nikada ne zaboravlja, a sjećanje dobra brzo blijedi pa se tako i zaboravlja, to tim prije treba zagovarati DOBRO. A najveće dobro je ISTINA.
          Sa istinom se često teško, najteže suočiti. Istina nekada boli. Stvari" nekada ne izgledaju ili nisu onakve kakvim bi ih željeli vidjeti. Istina doista, ma koliko dobra po sebi i ma koliko poželjna i lijepa , nekada ima "bodljikavo odjelo".
          OK. Teza je slijedeća –
Dok god Srbi ne budu u stanju, poput pojedinca, stati pred ogledalo, stati pojedinačno, a u nekom prenesenom, etičkom smislu kao grupa, kao kolektivitet, konačno kao narod, stati dakle pred neki, ne Haški tribunal, nego neki domaći, srpski TRIBUNAL ISTINE, koji ne bi sudio, pravno presjecao, kažnjavao, nego bi bio mjesto za iskreno ispovjedanje, za iznošenje istine onakvom kakva jedino jeste, a ne onakvom kakvom se pričinjavala ili kakvom bi neki željeli vidjeti je i sve dok to ne uslika TV i dnevno prenosi i obavještava javnost o radu takvog tribunala, makar to i samom predsjedniku (dojučerašnjem) Koštunici, ličilo na TV sapunicu, sve dakle dotle dok srpski narpod ne stekne takvu moralnu snagu da se otvoreno suoči sa prošlošću, nema ni ozdravljenja srpske nacije.

Stipe Mesić

          Jednako je ovo potrebno i Hrvatima. Još nije zabilježen slučaj hrvatskog izvinjenja Srbima za ustaški genocid u II svjetskom ratu (Mesićevo svojevremeno izvinjenje iako dato u funkciji predsjednika hrvatske republike, više je osobni čin, a hrvatski samo u onoj mjeri u kojoj je to bilo potrebno Hrvatskoj kao gesta na putu pridruživanja zajednici evropskih naroda).
          Treba li reći kako isto vrijedi za Bošnjake, u onoj mjeri u kojoj ima potrebe da se i taj nacionalni korpus suoči sa mrljama sopstvene nacionalne povijesti.
          Više je nego jasno kako potrebnih preduvjeta skicirane srpsko-hrvatsko-bošnjačke osvješćenosti, danas nema, ali ne mora značiti da ih jednom neće biti. Jer samo tako ideja dobra istinski može prevladati zlo na ex jugoslavenskim prostorima i samo se ovako uistinu mogu stvoriti pretpostavke da se ONO ZLO, nikada više ne ponovi.
          Istina je jedini pravi i naj bolji lijek za sve one teške narodne rane.
          Istina, a ne laž i mitomanija.
          Istina je ona "ljuta travka na ljutu ranu".
          ISTINA, a ne KAMA.          

Nihad Filipović

---

OVDJE KLIKNEM I VRATIM SE NA "FILIPIKE"

---