D

evet stotina šezdeset prve / druge , negdje u mojoj nevinoj osmoj / devetoj dječačkoj godini života, kada se tek počinje dugoročnije memorirati, živio sam tada u Ilijašu kod oca, a u stanu strica mi Muje, koji je bio inženjer one prve generacije metalurga u BiH pa dobio posao u željezari, a uz posao i stan. Stan nevelik, a nas puno: stric, moj otac, tetka, majka i ja. A nikom tijesno. Godine su to bile obnove, poleta i zanosa. S pjesmom na usnama zidalo se novo društvo; "Ide nastupa nebo i serala…", "U tunelu usred mraka …", "Uzavreli grad" Veljka Bulajića . Budućnost je izgledala svijetla. Jasenko Houra još se moguće nije bio ni rodio, a Prljavo kazalište i "Probudite me onog jutra kad’ dodje to bolje sutra" doći će puno, puno, puno poslije. Komunizam je bio nova religija, a u budućnost se vjerovalo onako baš poput Ćopićevog Nikoletine Bursaća: "Nema Boga . Rek’o partijski sekretar …" i to je to. Ima da ga nema.
          Nas klince i kilincezice, te su godine prolazile u igri i sve nam je izgledalo kako jedino izgledati djetetu u tim godinama može, baš kao igra . Sada znamo, bile su to godine svakojake oskudice i ograničenja, ali nije se bilo gladno, a djetetu samo pun stomačić i sve i jeste igra .
          Tako mi djeca u igri krenemo davati priredbu. Ja sam izgleda bio kolovodja i glavni organizator i onaj od kojega je došla ideja da se naplaćuje ulaz, koliko sad parica ne znam, svakako nešto sitno, al’ nije ni bitno. Ne sjećam se naravno ni šta smo to upriredili, šta smo to igrali, recitirali…, al’ ni to nije bitno. Sjećam se da nam je bilo lijepo .
          E ali u jednom trenutku pojavi se policajac. Tada se policiji tepalo pa su se policajci zvali milicioneri. Helem , taj naš milicionar razvali "k’o bugarsku skupštinu ": poskida nam one deke i čaršafe što smo postavili na štrik te tako napravili pozorište, izgalami nas i razjuri a da pojma nismo imali zašto. Tek, izgleda radili smo nešto nedozvoljeno.
          Nije potrajalo dugo, mog oca zovnuše na razgovor u "stanicu milicije". I tu se stvari razjasniše. Neko od komšija je, u najboljoj tradiciji balkanskog komšijskog špijuniranja, u našoj nevinoj igri vidio nedopustivu manifestaciju privatne inicijative i kapitalističkog poduzetništva, javio fino miliciji da djeca daju nekakvu priredbu i naplaćuju ulaz i to je bilo dovoljno da se na lice mjesta pošalje dežurni milicioner da razbuca to "prljavo kazalište".
          Negdje ranih hiljadu devetstotina i sedamdesetih u vrijeme mog studija na Pravnom fakultetu u Sarajevu, onaj moj stric Mujo, koga mi djeca nikada nismo tako zvali nego adže, a ja hablek kakav sam bio, već i poodrastao, a sve mislim da je to nešto kao tepanje a ne onaj naš bosanski – bošnjački stric; Nejse, taj moj adže, k’o i otac mi Malik, onomad robijaš golootočki, zbog biva prostaljinističkih političkih nazora, reklo bi se bogme "tvrdi komunjara", reče meni u povjerenju u jednom našem razgovoru:
"Sine, socijalizam propada jer ne može izdržati ekonomsku utakmicu sa Zapadom."
          Nisam tada reagirao na tu izjavu. Nisam ozbiljno o njoj ni razmišljao iako ju je moj adže izrekao predamnom jer mi je vjerovao, a naslućivao je kod mene nekakav otklon od službene linije razmišljanja. Imao sam i ja svoje zablude. Možda moj ondašnji mladalački radikalizam nije išao tako daleko. Možda. Tek, kao u vjetar da je bilo rečeno.
          Dvadesetak godina poslije socijalizam je doista i krahirao. Naravno, specifični su razlozi kraha komunističkog projekta u bivšoj Jugoslaviji, ali iako je ekstremni nacionalizam dokusurio nam bivšu zajedničku državu, ne može se poreći da je i u "našem" slučaju, "back ground" kolapsa promašena ekonomska organizacija društva na temelju koje je, neefikasne ekonomije dakle, konačno i otvoren proces reforme, što je i kod naš imao biti varijantom famozne ruske "perestrojke", kazaće se - prestrojavanje , što baš vjerno odražava suštinu komunističke reformske namjere tj. i dalje će mo imati – lijeva , lijeva , lijeva …, samo sada prestrojeni u nove vrste i sa novim paradnim korakom …
          Gorbačov i ekipa oko njega su shvatili: gubi se utakmica, a ako se ovako nastavi ispašćemo i iz lige –
" - stoga drugovi, ako će mo ostajati u sedli, nema nama nego perestrojka - , a onda se to lančano proširilo na cijeli istočno-evropski komunistički blok plus ex Jugoslavija i Albanija.
          Opet, reforma koncepta državne/društvene svojine i prelazak na koncept pluralne svojine sa privatnim vlasništvom i inicijativom kao okosnicom, nezamisliva je bez reforme u političkoj organizaciji društva i prelaska na pluralni politički koncept uredjenja društva , što je onda u našim specifičnim uvjetima, "probudilo" nacionaliste i pod krinkom ugroženih nacionalnih prava, dovelo do rata koji se, vidjeli smo, sveo zapravo na grabež - ne samo materijalnih dobara nego i teritorija i rekli bi smo teritorija prvenstveno, a to je opet, je’l de, ekonomija .
          Nego , svog adže sam se sjetio na dan kad je padao berlinski zid. Berlinski , jasno , ne bi pao , da ne bi perestrojke koja je naravno, a naivno, ciljala samo na ekonomiju, previdjajući da to ne ide bez perestrojke političkog sistema kao takvog.
          Što su doista Gorbačov i ekipa mislili i namjeravali kada su otvorili proces perestrojke povijest će u konačnici razjasniti. Ono što je fascinantno u cijeloj priči jeste demonstrirana nesposobnost uvidjanja krajnjih konsekvenci tj. nužne veze ekonomskih sa političkim reformama. Ono što je komunistima stare škole bilo savršeno jasno, znači : politički i ekonomski monopol države odnosno jedne političke stranke sa diktaturom proleteriajata, planskom ekonomijom sa državnim intervencionizmom širokih razmjera i privatnom svojinom i inicijativom tek kao dekorativnim element sistema - jesu temelji čitave komunističke konstrukcije socijalističkog društva kao "prve faze" na put u "bolje sutra" , u buduće idealno, besklasno, istinski komunističko društvo, te ako podjete nešto oko tih temeljnih postulata mijenjati dovodite u opasnost čitavu konstrukciju. Zato, gospodo reformatori i disidenti, makar i nevina maloljetna djeca, "prljavci" sa svojim , "ko kap rose" čistim igrokazom ili kasnije studenti šezdeset-osmaši sa svojom preuranjenom antibirokratskom revolucijom, ODBIJ ; Usput rečeno, kineski eksperiment sa "mačkom ( ekonomijom ) što lovi miševe" i monopolom jedne stranke u političkoj sferi za sada funkcionira, a dokle će vidjeće se. Jer, na djelu je samo kupovina vremena prije neminovnog preusmjeravanja. Samo, kada dodje to vrijeme, umjesto perestrojke biće potrebno istinsko, folklorno, narodski rečeno – prešaltavanje .
          I sada, berlinski pada, a meni se javi sjećanje na onaj razgovor u kojem moj adžuka najavljuje pad socijalizma, još davnih sedamdesetih, ali sada i po prvi put na ovaj način, u jasnoj vezi s onim dogadjajem iz djetinjstva gdje nas djecu policajac razjuruje zbog "prljavog kazališta", mal ne k’o kapitalističke profitere i čitava mi se storija javi metaforom jednog promasenog vremena.
          Imalo je to doba i svojih vedrijih i lijepih strana. Valjda je to prirodno, što više starimo, sve se sa većom nostalgijom sjećamo vremana mladosti. Ona Balaševićeva - "Računajte na nas" - generacija pedeset i neke, siguran sam sa nostalgijom i sjetom se sjeća toga doba. Nostalgija je emotivno osjećanje i kao takvo nema i ne mora ni imati veze sa stvarnim stanjem stvari. Ono što nam racio medjutim govori generacijo ili jeste ili je sasma blizu istini:
          Promašeno, promašeno, u mnogom smislu doista promašeno vrijeme prljavog kazališta.

Nihad Filipović

---

OVDJE KLIKNEM I VRATIM SE NA "FILIPIKE"

---