Misli li čovjek da će biti ostavljen
bez odgovornosti (za svoja djela)
Kur’an, El Kijameh: 36 |
Sadašnjost je prošlost, a prošlost je budućnost. "Ko je vidio sadašnjost vidio je sve ono što se dogodilo u najdavnijoj prošlosti i ono što će se zbiti u budućnosti". / Marko Aurelije /
Cinik Marks će opet zapisati : "Povijest se ponavlja, jednom kao tragedija, drugi put kao farsa".
Doista iz vizure, evo već dvadeset i prvog stoljeća, sve ovo danas kao da je već bilo jučer, kao da se dogodilo, pa se ponavlja.
A ljudi i sudbine ljudske ponavljaju li se ?
| |
|
Danilo Kiš
|
|
Danilo Kiš, briljantnim književno-dokumen- tarnim postupkom, na mikro razini, s onu stranu krupnih povjesnih gibanja što bi bilo predmet interesa historije i filosofije historije, na razini dakle golih ljudskih sudbina, u svojoj mnogo nagradjivanoj zbirci preipovijesti "Grobnica za Borisa Davidovića", napose u naslovnoj priči i u priči "Psi i ljudi", bavi se doktrinom o cikličnom kretanju vremena. U napomenama Kiš piše:
"Postojanost moralnih uvjerenja, prolivanje žrtvene krvi, sličnost u imenima (Baruh David Nojman – Boris Davidović Novski), podudarnost u datumima hapšenja Nojmana i Novskog (u isti dan, kobnog mjeseca decembra u razmaku od šest vekova, 1330 … 1930), sve se to odjednom pojavilo u mojoj svesti kao razvijena metafora klasične doktrine o cikličnom kretanju vremena."
Riječ je o sudbini dvojice ljudi u različitim vremenima.
Pripovijest o Baruhu Davidoviću Nojmanu, zapravo je prijevod trećeg poglavlja inkvizitorskog registra (" Confessio barucolim iudei modo baptizati et postmodum reversi adiudaismum" , u koji je Zak Furnije, budući papa Benoa XII, zavodio detaljnoi savjesno priznanja i svjedočenja data pred njegovim tribunalom. "Rukopis se čuva u latinskom fondu vatikanske biblioteke pod rednim brojem 4030", napominje Kiš.
Pripovijest pak o Borisu Davidoviću je pripovijest, kratki životopis sovjetskog revolucionara što osta u povijesti poznat pod imenom Novski.
Ustvari, u oba slučaja riječ je o stradanju ljudi zbog njihovih uvjerenja, u prvom slučaju religijsko- hebrejskog, a u drugom revolucionarno-komunističkog uvjerenja.
Što se malenkosti autora ovoga eseja tiče vrijeme miruje.
Apsolutno.
Vječno.
Ono što se kreće i mjenja je materija, neuhvatljiv duh i percepcija, način na koji vidimo i spoznajemo duh i materiju kreaciju Stvoritelja.
Samo u ovoj relaciji moguće je pravilno razumjeti Kiša i njegovu "razvi- jenu metaforu…o cikličnom kretanju vremena", u koju on smjesta pripoviest o Baruhu Davidu Nojmanu i Borisu Davidoviću Novskom, utemeljenu na njihovu stradanju zbog postojanosti njihovih uvjerenja.
S I J A N J E K O R O V A
Medjutim, ne ponavljaju se samo ljudi i sudbine ljudi u vremenu shvaćenom dijalektički (dakle u vremenima) nego će pažljivi promatrač uočiti da se mjenjaju ljudi, pokadkad njihova ćud i sudbina ljudi u vremenu kao takvom. To nekada okrene na dobro, a nekada na ZLO. Onda posmatrano sa strane, vidimo istu pojavu, a različitu osobu. Jučer jedan, a danas onaj isti, a drugi.
Na tragu Kiševe "metafore o cikličnom kretanju vremena", poučen skromnim iskustvom što se zakači za mene i ovih mojih pedesetak godine, razmišljajući o fenomenu prevrtljivosti ljudi, o takvima svojevremeno, u pjesmi "Sijanje korova", zapisah -
Dodju dani kad’ ljudima se otimaju
otrovne, stidne riječi
i naviru kao gljive poslije kiše.
Tih dana zmija kožu, a vuk dlaku.
Prevrću se kaputi,
hrdje izbijaju poput
bujice, na mah,
zaneseni u činu nicanja
i nose
i zvižde
kao meci, posijani davno –
Al’ i korovu treba da se primi. |
Zašto je to tako ne znamo. Znamo medjutim kako su i crno i bijelo, dvije strane jednog te istog. Nema noći bez dana. Svaka naopaka slika ljudska tek je druga strana jedinstvene datosti.
Čovjek je u sebi podjeljena jedinstvena datost.
IMAO SAM JEDNOG DRUGA
Godinama prije rata imao sam jednog druga. Zvao se Dragan, a prezivao Despot. Za ondašnja naša čaršijska mjerila, iz fine porodice. Majka domaćica, otac Zvonko direktor filijale Privredne banke u Ključu, poštovan i cijenjen gradjanin. Dva brata, slika i prilika, ne zna se koji je ljepši i uljudniji. A Dragan bio krupan, snažan "k’o medjed", a eto mi jarani ga zvali Lav, da ne bude baš medjed. Nije bio nešto posebno bistar, ali meni baš pa’so k’o jaran; ha, jebi ga, možda baš zato što sam uz njega sam sebi izgledao pametniji.
Helem izbi rat. Nije da se nije vidjelo da nadolazi, ali se kod Dragana baš nije dao zamjetiti taj "virus". Sjećam se samo jednom mi je sa ushićenjem u glasu rekao nešto kao "onaj Slobodan dobar …" i pokazao mi neku kasetu, sve sami guslari, kao "dobra stvar". Bilo je to u vrijeme poznatih antibirokratskih mitinga na kojima se srpski narod "oštrio" za rat i na tome se i završilo, tj. nisam tome pridavao veći značaj, ali jesam pomislio nešto kao "jebi ga, i ovoga je uhvatilo …", a kaseta me iznenadila samo utoliko što je on volio rock ‘en roll, a to mi nikako nije išlo uz gusle. Pa ipak pokazalo se da i to može na brdovitom Balkanu …
I sada, zaratilo. Ja, duga je priča, dospio u srpsko zarobljeništvo. Zatvoren u Ključu, prvo u lokalnoj osmogodišnoj školi, a onda pravi zatvor. Tuku brate, lome. Rebro jedno, dva, haj’ ga znaj, slomljeno onako odmah u početku, k’o "za dobar dan Balije".
| |
|
Zatočenik srpskih logora
|
|
Onda završim na Manjači, u logoru koje mu su naši gospodari života i smrti tepali, biva "Sabirni Centar". Tu upoznam jednog Draganovića i po prvi put od njega, iz prve ruke, čuh priču o pokolju što ga napraviše Srbi na Velagićima, zaseoku do Ključa, na raskrižju puteva za Sanicu, Ključ i Bosanski Petrovac. Šuškalo se medju nama logorašima o tome, a sada mi čovjek potanko ispriča šta se desilo:
... Pokupili muško stanovništvo, postrojili ispred lokalne škole i jednostavno sasjekli rafalima. On se izvukao, "pao prije metka", na njega popadali pobijeni, a poslije kad se smračilo, kroz kuruze pa "begaj koliko te noge nose"...
A prije toga, dok je ležao onako sav krvav, a oni čekali da dodje transporter da ih utovare pa u jamu, njihove ubojice stoje na pobijemoj gomili i pjevaju četničke pjesme. Onda nekima sjekli uši da provjere jesu li živi. Ko se oglasi da je živ, metak u glavu pa nastave pjevati.
E tako je to bilo na Velagićima kod Ključa, ’92, na početku rata.
Godinu/dvije poslije rata, preko svoje prijateljice Vulin Ljiljane, jedne iz- vanredno čestite osobe, saznam da je taj moj jaran, Dragan Despot zvani Lav, učestvovao u tom masakru na Velagićima. Ne mogu da vjerujem i poslije svega ne mogu da vjerujem. Moj jaran Dragan, onaj kojem sam toliko puta davao ključeve svoje izbice da sa djevojkom ide zabaviti se, sa kojim sam toliko vremena proveo u dokoličarenju i "tucanju slobodnog vremena" ….
- Ma Ljiljo nije moguće , kažem . "Jeste , jeste , moguće je", uvjeravala me dobra Ljiljana. Bila u gradu za tih dogadjaja. Zna žena, nema mi nego vjerovati.
Isto to, tj. da je Dragan Despot učestvovao u ubijanju nevinih na Velagićima, rekao mi je i moj rodjak Salih kad se zatekoh u Ključu prvi put poslije rata 1997 godine. Kaže Salih, "...ja se vraćam iz čaršije kući baš tih dana , predjem most na Sani kod pilane, kad vidim Dragana, sa ocem Zvonkom mu, sami na stadionu "Bratstva". Zvonko nešto priča, a Dragan se rukama naslonio na željeznu ogradu što djeli igralište od publike pa glavom udara o šipku ..."
A ja eto opet, znam istina je, Dragan Despot jeste zločinac, a sve i dalje ne mogu da primim da je on pokvaren čovjek. Znam ga. Dobro, nisam ga znao takvog. Nisam vidio tu drugu stranu njega, što eksplodira u onim uvjetima "rasula" pameti; Znam medjutim, na svoj način i Dragan je žrtva. Plitke pameti kakve jeste, on nije znao - nego za pušku pa ubijaj; Dok je onaj "naš" Milanko iz
"Prešaltavanja" (* vidjeti istoimeni esej iz ove zbirke) samo promjenio kaput, a u suštini ostao smeće kakvo je i bio, kod Dragana je, moguće prolazno, ali fatalno i nepovratno, izmijenjena – "prešaltana" sama suština, pa se čovjek umetnuo u zločinca.
Ali hoću da vjerujem, u svakom čovjeku je i dobro i zlo, a tek bolestan čovjek može biti SAMO zao čovjek, prazne duše i bez dobra u sebi.
I vjerujem u plan tvorca da dobro u konačnici nadvlada zlo. Do tada izgleda je u planu ponavljati vrijeme, ljude i njihove sudbine.
B O Ž I J A V O L J A
Priča što slijedi istinita je i svima je dato da je znaju, samo što ih ima bez duše i bolesna srca, pa ne vjeruju. Zato valjda, svako malo, ova se priča ponavlja ljudima, pa dok je ne prime. A priča veli:
I desi se da Bog jos jednom stavi ljude na kušnju i dade im da budu stoka, a hajvanima da budu ljudi.
I dade Bog tim ljudima sve, samo im zabrani sa stokom postupati neljudski:
- Jer i oni su moji robovi - , reče uzvišeni Stvoritelj.
Ali, ljudi ne odoliše napasti, te počeše stoku "držati", baš onako, neljudski, nečovječno - i mlatiti je počeše i izgladnjavati i ubijati – i to počeše raditi, ali ne iz potrebe, već iz obijesti.
Kad’ to vidje dragi Bog, naljuti se i ponovo ljude vrati u hajvane, a onu stoku umetne nazad u insane.
I tako vele , u narodu od tog doba osta –
"Ni boljih insana, ni većih hajvana".
Nihad Filipović
