Ona poznata Klauzeviceva definicija o ratu kao produžetku politike drugim sredstvima, dala bi se nakon tragičnih iskustava dvadesetog stoljeća, prevesti i kao - produžetak loše politike pogrešnim sredstvima. Iz vizure žrtve, rat je uvjek esencija zla: okupacija, tlačenje, progon, silovanja, ubojstva, pljačka, genocid .

A r i s t o t e l

          Iz vizure agresora, rat je zlo, ali nametnuto agresoru od žrtve; sve se uvjek "pokriva" višim ciljevima i velikim riječima. Ispada "nametnutom" agresijom, agresor se brani od zla što mu ga je žrtva nemjenila.
          Svaki je rat dakle uvjek "maskiran" idejom dobra, kako onaj pravedni, odbrambeni, tako i onaj nepravedni, napadački. Da bi se pobjedilo neko zlo eto potreban je rat, što je očito suprotnost po sebi, jer upravo je rat najveće zlo.
          Zapravo, iza svakog rata krije se ljudska pomama za vlašću i dominacijom, sitni, sebični, egoistični motivi pljačke kao načina gomilanja ekonomske moći iz koje onda proizilazi i politička dominacija.
          Ovako shvaćen, rat je zapravo nešto duboko, imanentno ljudsko, pa tako potpuno naturalno. Rat je, kazaće se, kao takav, samo odraz agresivne i takmičarske naravi ljudske, što onda i to je ono najfascinantnije (i najparadoksalnije), oslobadja kreativnu energiju ljudi i zajednice. Sve su velike civilizacije "utjerivane" u svijest mačem ili uglavnom mačem (ovdje na stranu pitanje šta je starije – kokoš ili jaje tj. ideja ili sila koja je nosi).
          Madjutim, moguće je o ratu spekulirati i drugačije.
          Na tragu Platonovog razmišljanja o trojednoj duši (želje-strasti, razum i timos ili duhovnost), Hegel primjećuje da ljudi, poput životinja, imaju prirodne potrebe i strasti za zadovoljenje tih potreba: voda, hrana, sklonište i iznad svega strast, poriv, nagon za zaštitu sopstvenog tijela. Ali, kao dodatak, za razliku od životinja, ljudska bića žele priznanje, priznavanje drugih njihove vrijednosti, digniteta, dostojanstva, časti, kvaliteta … i zbog toga (čisti prestiž) spremni su i da ratuju. Teza se može i dalje razvijati .
          Aristotel drži da je svaki sistem organizacije vlasti, svaki režim, nesavršen na svoj način, te da ova nesavršenost opredjeljuje, "goni" ljude na vječitu borbu za izmjenu režima pod kojim žive. I doista, ne uči li nas iskustvo, ako ljudi "nemaju" za što da se bore, jer su prethodne generacije ostvarile "snove", onda se moguće organiziraju i bore protiv snova, tj. kontra onih velikih ideja za koje su se borile (i izborile ) prethodne generacije.
          U ratu pak gube oni kod kojih nagon za zaštitu sopstvenih tijela prevlada, a pobjedjuju oni kod kojih prevlada strast za priznanjem (drugih) njihove veličine, značaja, vrijednosti … Njegoševski reklo bih se "Boj ne bije svijetlo oružje već boj bije srce u junaka".
          Ali, malen je korak od junastva do zločina i u tom malenom koraku krije se sva razlika, da se opet vratimo Crnogorcima, izmedju junaštva kao načina odbrane sebe i svoga od neprijatelja i čojstva kao načina odbrane drugih od sebe.

Mladen Ivanić

          U ratu je uvjek pobjednik i pobjedjeni. Rat nikada ne završava "neriješeno", pa i onda kada se čini tako (slučaj posljednjeg bosanskog rata). Jednom tako zaustavljeni rat se zapravo nastavlja (drugim sredstvima) kao "hladni rat", koji nekad eskalira ponovo onaj "vrući", a u svakom slučaju, na kraju vrijeme uvjek pokaže pobjednika . U zadnjem velikom "hladnom" ratu, perestrojskom i padom berlinskog zida, dokrajčen je (da li !?) totalitarizam u Evropi.
          Uvjerenje je ovoga autora kako će i sadašnji bosanski hladni medju-entitetski rat, okončati perestrojkom dejtonske Bosne i Hercegovine ma koliko neki mislili kako "nikom normanlnom ne pada na pamet da menja rešenja koja postoje u Bosni i Hercegovini" (Mladen Ivanić, u intervju-u NIN-u od 10. aprila 2003 godine ) .
          Jer, ako nas povjest ičemu uči onda je to potreba njenog razumjevanja. Znati povjest znači razumjeti je. Razumjevanje povjesti je složen proces otkrivanja i historijsko-filosofskog promišljanja uzročno posljedičnih veza u historijskom toku.
          Koliko mi, valjda oni "nenormalni" po Ivaniću, možemo razumjeti povjest, nešto što je utemeljeno na zločinu, a nenosi neku višu vrijednost i ne znači proboj po sebi, u nekom civilizacijskom smislu, nema perspektive i MORA, kad–tad završiti na smetljištu povjesti.

Nihad Filipović

---

OVDJE KLIKNEM I VRATIM SE NA "FILIPIKE"

---