Svaka generacija ima neke svoje knjige, neke svoje filmove, svoju muziku, svoje ploče i svoje filmske i sportske zvijezde "za pamćenje".
Svedeno na film, "Lovac na jelene" Michaela Cimina, bez sumnje je jedan od tih, kultnih "generacijskih filmova".
| |
|
Film "Lovac na jelene"
|
|
Projekcija tri glavna lika filma, u tumačenju Roberta De Nira, John Savage-a i Christopher Walken-a, te njihova reakcija u situaciji vijet-kongovskog zarobljeništva i igre smrtonosnog ruskog ruleta na koju ih natjeraju njihovi "gospodari života i smrti", dok se klade u novac hoće li preživjeti ili će im mozak raznijeti "metak lutalica", što je najsnažniji moment filma i uopće antologijska filmska sekvenca, dakle ta "biti ili ne biti" situacija i upravo fenomenalna interpretacija sva tri glumca, po mom osobnom sudu, nešto je najdojmljivije i ponajjače ikada kreirano u "sedmoj umjetnosti". Film je to što sam ga gledao četiri-pet puta do sada i uvjek sa nesmanjenim interesom i onom istom fasciniranošću kakvu sam osjećao davnih devet stotina sedamdesetih kada sam prvi put gledao ovaj film. Razlika je samo u tome što sam sada evo gotovo tridesetak godina stariji i isto toliko "bogatiji" iskustvom, medju ostalim i jednog rata i u ratu doživljenog i preživljenog zarobljavanja. E, upravo ta razlika, što mi neodoljivo "razbuca" pamćenje i vrati u sjećanje slike "našeg rata" i "nas" u ratu, krivac je potonjih redova.
Analizirajmo ukratko tri glavna lika filma, svedeno samo na ključnu scenu – igru ruskog ruleta u zarobljeničkoj, bezizlaznoj situaciji, u sred vijetnamske džungle.
John Savage tumači psihički dotučenu, mentalno slomljenu ličnost. Smrtni, paralizirajući strah, vidljiv je u svakoj njegovoj gesti, u svakoj grimasi Nesposoban za bilo kakvu prosudbu ili akciju, on očajan nariče i bespomoćno čeka sudbinu.
Christopher Walken je u svojoj pojavnosti smiren ; svjestan situacije, drži se postojano i djeluje hladnokrvno mada je jasno kako je na smrt preplašen, imobiliziran strahom baš poput Savage-a.
Robert De Niro tumači onog najpribranijeg medju njima, mada u njemu kipi. Po onome što ispoljava, kako se ponaša, ne vidi se da osjeća strah, mada gledatelju s razlogom ostaje impresija da je strah ono što ga pokreće; Usput ne vjerujem u mit heroja što ne osjeća strah. To je jedino moguće onda kada potone svaka nada, kada se više doista nema šta izgubiti. Sve dok postoji nada, postoji i strah. Ali, jedinstvenost i specifika ljudska se očituje i u strahu. Ljudi ni u strahu nisu isti i tu, u toj nepatvorenoj autentičnosti, "leži", pored fenomenalne interpretacije glumaca, snaga i dramatična dojmljivost ove ključne scene filma.
De Niro i Walken su slični, ali De Niro je lider, vodja, on je onaj koji ima drskosti, smjelosti i hrabrosti razmišljati o bjekstvu i pokušaju spasavanja, jer smrt i onako stiže… On je onaj što nastoji poikrenuti Savage-a i Walkena na akciju, pa kada uvidi da je svaki pokušaj sa Savage-om bezuspješan jer je on "zakočen" strahom nesposoban za bilo što smisleno, sav se usmjeruje na Walken-a, sa razvijenom idejom kako se izvući iz nemoguće situacije, ali neostvarljivom bez Walken-ovog uključenja.
Konačno, uspjeva "probuditi" Walken-a, te se tako, zahvaljujući njegovoj prisebnosti, uz nužno "saučešće" sreće (koja u ovakvim situacijama kažu prati hrabre !?!?!?), sva trojica uspjevaju izvući iz očajne situacije.
LOVCI NA JELENE
Ljeto 1992 godine. Bosna gori, a bosance love poput ničim zaštićenih plemenitih jelena. Stvarnost kopira fikciju ili je to fikcija preselila u stvarnost. Tek film gledamo oko sebe; likove imaginacije prepoznajemo u nama i svuda oko nas. Razbojnici i lopovi izašli onako bradati iz povjesnih čitanki pa govore o pravdi i pravici. Sufliraju im ostrašćeni hohštapleri i uzurpatori o slobodi i jednakim pravima, "naizust" k’o da su, neuzbillahi, s’ majčinim mlijekom to usisali.
Vremena se lome preko ledja "dobrih Bošnjana". Sav "rusak bosanski" – ante murale cristijanitatis i orjenta dvijeri i razmedje svjetova i susretište civilizacija, fatalizam, kismet, tvrdi inat, jogunluk, neokaljan obraz i prijevarna, lisičija lukavost i kuzna himbenost; sva ta endemska glupost, svo to jalno virkanje preko plota, sva ta demagogija vlastodržaca i sav taj život u sjenci ideologije krvi i tla, sva ta banalnost, taj kič i prostakluk… i ta mržnja, Pacifik mržnje, sve se to saželo u vremenu, pa lomi, puca, ubija …
Sarajevo ponovo pod opsadom. Drina ponovo crvena. Jajce "saptom pade" … Tanji se "tigrova bosanska koža", a Bosna se osu "sabirnim centrima" i "zaštićenim zonama".
Ali, verbalnom ekvibiliristikom ne da se sakriti suština – etnički inženjering, "pjurifikacija nečiste krvi", u punom je pogonu. Situacija filmski nemoguća , očajna do mjere gdje smrt osjećamo spasenjem.
Bosanci u igri ruskog ruleta – osvanuti ili omrknuti. Ne zna se što nosi i što je strašnije – dan ili noć.
PATRIJARSI, INŽENJERI, NAVIJAČI I IZVRŠITELJI ZLA
Godine prohujaše, evo već trinaesta, a u sjećanju mi je još uvijek živa perverzija onog vremena i nakazni karakteri što povjesna bujica izbaci na površinu, ispostavit će se samo u "prolazu".
Znam, ONO će nas pratiti dok živimo, jer zlo se inače duže pamti od dobra, a TAKVO ZLO se nikada ne zaboravlja.
Za rata bilo je ljudi poput naprijed ukratko analizirana tri glavna filmska lika. I k tome još za dodati, bilo je i onih, kao uostalom u svakom ratu, spremnih izdati i potkazati.
Ako je riječ o , nazovimo to "situacionom potkazivanju", a o tome je ovdje riječ, onda valja kazati, a ovo zapisujem temeljem iskustva jer je i moja sudbina mogla biti u proteklom BH ratu zapečaćena po takvim - ne radi se nužno o lošim ljudima. Radi se o "normalnim", pokad-kad čak u svakodnevnom životu dobrim ljudima, ali u uvjetima ratnim, u uvjetima iskonskog straha, sve ono dobro i plemenito u njima biva zamračeno onom drugom stranom njihovog karaktera, zbog čega se poslije, kada se situacija normalizira, stide. Znaju da "ono" nije bilo dobro i ne pokušavaju to opravdati; Za razliku od onih istinski pokvarenih koji znaju da ono što su radili i kako su se ponašali, nije bilo dobro, ali istrajavaju u odbrani i oiprevdavanju takvog ponašanja.
Razlika medju njima je u tome što onim prvim, kada sve prodje, istinski ne treba zamjeriti, ako si se već uspio "čitav" izvući. Takvima je oprost ne samo moguć nego i poželjan pa i nužan ako će mo nastaviti živjeti ljudski neopterećeni mržnjom, od koje opet najveću štetu ima onaj koji mrzi. Sa takvima "neraščišćene račune" može imati država i oni ili rodbina onih koji su stradali na ovaj ili onaj način kao rezultat njihova potkazivanja.
Ovim pak drugim, ni kada se izvučeš ne možeš oprostiti. Za njih ostaje vječni prezir.
. . .
Masa je destruktivnija od pojedinca. Nije li temeljem iskustva očito da će jedinka, u uvjetima ostrašćene mase (shvaćeno i u doslovnom i u prenesenom smislu – dakle jedinka kao dio nekog ostrašćenog pokreta ili ideologije), da će rećemo pojedinac biti spreman učiniti – i učinit će – ono što inače ne bi niti pomislio u regularnim prilikama.
Pa ipa , takvi mora da su u "prethodnom" životu na neki način pripremljeni činiti zlo kada dodje vrijeme zla.
Ne ubija na najbestijalniji način svako u ratu. I ne siluje i ne vrši nezamislive okrutnosti nad zarobljenim i bespomoćnim. I nije svako spreman za ulogu patrijarha zločina i zločinaca. Mora postojati ideologija ili ideja i ostrašćena masa koja u takvima generira unutrašnju energiju zla i daje moralni razlog za zločin!?!?!?
U ratu je i dobro i zlo tako transparentno i uočljivo, samo što se u ratu zbivaju i takve situacije, gdje onaj iskonski, smrtni strah, otupi čula, pa se počesto, u matici zbivanja, "ne vidi" ono što se sa strane jasno vidi i uočava ili ono što sami, jednom izbavljeni i izvan neposredne životne opasnosti, jednako tako jasno vidimo. I pri tome ovo vrijedi kako za žrtve tako i za "navijače" zločina, koji kod očiju, ne vide zlo što traje.
Medjutim, pitanje je koliko smo MI koji smo bili s druge strane i vidjeli samo DNO ZLA, koliko smo u stanju prepoznati danas i ovdje, one presvučene kurve i vukove rata što sada neku finu "odeždu" nose i žive te svoje manje ili više normalne, male, pristojne živote?
I koliko su oni jučerašnji "inženjeri" i "navijači" zločina, danas spremni i u stanju suočiti se sa zločinom i isti priznati.
| |
|
Biljana Plavšić je završila
na sudjenju u Hagu
|
|
Dug je put prošla Biljana Plavšić od izjave kako su, "Muslimani genetski otpad srpskog i hrvatskog naroda" , do priznanja zločina i da li ???), pokajanja. Jer njeni istinski motivi i dalje ostaju nejasni; Čitajući njene zapise iz zatvora u Švedskoj izlazi da je ratno profiterstvo Karadžića i njegovih "četrdeset hajduka", te njegovi loši maniri – čačkanje ušiju olovkom, "trjebljenje" peruti i griženje noktiju "do krvi" – i sve to dok predsjedava predsjedničkim sastancima, ispada, po BP kazivanju, kako su to bili njeni stvarni motivi za razvod političkog braka sa Karadžićem i SDS –om, a ne istinsko pokajanje nad genocidom i zločinom kojemu je i ona predsjedavala.
Medjutim, iako zločinci njenog kalibra, jednom - po izdržanoj kazni, pravno "oprani", etički ostaju odgovorni za zločin dok žive pa tako i ne zaslužuju oprost, ipak ne možemo a da ne osjetimo i neko zrnce, ne uspijevam naći prikladniji izraz pa ću reći – zrnce simpatije i razumjevanja za njenu pokajaničku (!?) gestu.
Gdje bi se danas Bosna i Hercegovina nalazila da se pojavilo više takvih poput nje, pa izrazili, makar polovičnu pokajaničku gestu.
T E Š K E M I S L I
Tri su ključne scene filma "Lovac na jelene". Prikaz scene igre ruskog ruleta smo naprijed dali. Ostaje nam sada u zaključku pozabaviti se sa druge dvije scene gdje je jedna data negdje početkom, a druga negdje u drugoj polovini filma. Prva je sekvenca iz vremena prije rata gdje naši junaci, inače jarani i raja, vikendom odlaze u planine, u lov na jelene. Druga je postratna sekvenca gdje mi vidimo istu tu raju gdje idu u lov na jelene. Izmedju desio se rat. Izmedju, desilo se zarobljavanje one naprijed pomenute trojice. Izmedju desio se onaj ruski rulet i uspješno bjekstvo "naše" trojke. I izmedju desilo se da je Savage ostao bez noge, a Walken je "zaglavio" negdje u Sajgonu, glasine kažu "profesionalno" igra ruski rulet. Samo je De Niro "čitav" i mi ga vidimo okićenog medaljama u društvu zadivljenih prijatelja gdje eto idu ponovo, kao u ona stara dobra vremena, u lov na jelene.
Ali, rat nikoga ne ostavlja "čitavim" i istim. Ni De Niro nije više onaj stari. Ćutljiv je i povučen i na mirnodopsku atmosferu oko sebe i sitna glupiranja prijatelja kojih je i sam nekada prije rata bio dio, gleda poput nekog starijeg i iskusnijeg, nekoga koji zna, koji je osjetio i vidio više.
| |
|
Scena iz poznatog filma
|
|
I sada, ponavlja se "u dlaku" ista prijeratna scena: De Niro se nadje na istom mjestu, sa puškom u ruci, a ispred njega, u svoj svojoj plemenitoj i raskošnoj ljepoti, niotkuda, odjednom, ukaza se prekrasan, rasan jelen, veličanstvenih rogova. I dok u onoj prije ratnoj situaciji De Niro hladno nišani, puca i ubija jelena, sada, povratnik iz vijetnamskog ratnog užasa i sam jednom ničim zaštićen poput jelena ispred njega, "na meti", sada on nema snage povući kokot.
Jelen "uhvati" njegov pogled. Nekoliko trenutaka nijemo se posmatraju. De Niro uronjen u "teške misli", spušta pušku, a onda jelen, polako, ne u žurbi, kao da zna kako mu nikakva opasnost ne prijeti , nestane iz vizure.
Koliko je danas onih što su, ’92 do ’95, u lovu na nezaštićene plemenite bosanske jelene, spremni spustiti pušku, ako bi se, ne dao dragi Bog, ponovo našli u onoj situaciji? Imali ih još, pa makar i na nižim razinama spremnih na plavšićkino pokajanje? Imali ih i koliko je takvih u onoj ondašnjoj, ratnoj, ostrašćenoj navijačkoj masi? Je li "NOŽ, ŽICA, SREBRENICA", najava nekog novog "lova na jelene" i je li to ta nova – stara ostrašćena navijačka masa ili je u Bosni smrtonosna igra ruskog ruleta privedena kraju, a Bosna uvedena u stanje "zabrane lova na neodredjeno vrijeme" ?
Teške, teške misli zemljaci.
Nihad Filipović
