Da moderna Evropa živi "novu realnost", dakle post – hladno/ratovsku stvarnost koje je značajka tješnja integracija evropskog istoka i zapada (suštinski kreacija jednog evropskog političkog entiteta u kojem nacija i vojni, odbrambeni kompleks gube značajku osovine političkog suvereniteta), nije nikakva tajna. Da mi dole , na brdovitom Balkanu, tek vodimo svoje male nacionalne ratove, proizvodeći strah i zazor od drugog, ni to nije tajna.

          I dok se Evropa nalazi na kraju puta kojim je prije četiri stotine godina, konceptom nacionalne države krenula, a na stvarnom početku "kraja historije", dakle početka vremena (mada ostaje nejasno kuda sve to skupa vodi jer trenutno se radi o jednoj politički vrlo nekompetentnoj, vrlo birokratiziranoj, korumpiranoj i nedemokratski ujedinjenoj Evropi, ali i ideji i tipu suradnje što je donio povjesno najduži period mira medju velikim silama evropskim), dotle smo mi dole, tek u postupku konstrukcije nacije, s jedne strane i samodopadnog, pubertetskog busanja u nacionalna prsa s druge strane.
          Kako naći izlaz iz ove politički sizofrene situacije ?
          Šizofrene s toga što interes i razum nalažu integraciju i otvaranje (što ne znači potiranje nacionalne i kulturološke specifike), a proizvedeni strah i prevladjujuće pogubno iskustvo života u zajednici opredjeljuju separaciju i zatvaranje.
          I tako, dok Evropa dogovara ono što zbilja jeste začetak Ustava Sjedinjenih država Evrope, mi se koprcamo, a sve više tonemo, u mulju nametnutog Dayton-skog ustava, čija je jedina stvarna funkcija bila zaustaviti rat i omogućiti Bosni i Hercegovini predah, što je uspješno "proizvedeno", a na temelju kojega je stvarno neizvodljivo funkcioniranja učinkovite države, što se i pokazalo u proteklom post Dayton-skom periodu.
          U nemogućnosti iznalaženja brzog i djelotvornog izlaza (a to je ono što je Bosni potrebno), Bosnom je zavladao bauk kolektivnih psihoza. Bosnom caruje depresivnost, nedostatak samopouzdanja, nevjerica u sopstvene mogućnosti, pasivizam, skepticizam, kolektivno osjećanje nemoći... I to se očituje po svim linijama gradjanskog, političkog i uže interesnog angažmana. A ponajveći krivac za ovakvo stanje stvari, sada se to čini sasma jasnim, jeste famozna medjunarodna zajednica (SAD/Evropa).
          Bosni je, kao i svakom oboljelom organizmu, potrebna pomoć. Medjunarodna je zajednica pruža, ali dozirano, oprezno, tačnije oklijevajuće, na "kaščice", tako da bolest traje, tj. prividno se povlači, a zapravo iz jednog stanja prelazi u drugo. Kako sada stvari stoje, Bosna se liječi tako što jedno bolesno stanje zamjenjuje drugim, a pri tome terapeuti se "polomiše" dokazujući nam kako je eto "postignut napredak".
          Yea , wright. "Svakog dana, u svakom pogledu, sve više i više napredujemo"; dok ne stignemo na samo dno neokolonijalističke (globaliza- cijske) ovisnosti.
          U Bosni sazrijeva vrijeme za novi pristup medjunarodne zajednice.
          Bosni su potrebno novi, zdravi, ozbiljni temelji državnosti. Tzv.Dayton-ski ustav je paranoja proizašla iz ponora propasti i kao takav je prihvaćen jer je donio smirenje teško oboljeloj Bosni. Dayton-ski mirovni sporazum, sa kojim nam je u paketu oktroiran i ustav (!!!), je bio onaj smiritelj, "pain kiler" najstrašnijeg bola. Sada se medjutim radi o tome da je potrebno otvoriti procres rekonstrukcije, dekompozicije i potpunog i temeljitog redefiniranja političkog ustroja Bosne i Hercegovine.
          Ističe vrijeme politike "sitnog koraka" - dva naprijed, jedan nazad; Razvučeš neku aferu pa onda poentiraš pripremljenoi rješenje. Ne može se reći kako ovakav pristup medjunarodne zajednice nije polučio rezultate – vojska, carina, policija; što-šta je čačkano i reformirano (ili je u procesu reformiranja) unatoč dayton-skim "preponama". Ali, o tome se i radi. Naime, Visoki predstavnik često, kada govori o našoj bosanskoj muci koristi intimizirajući ton i pluralizam što cilja na lahko razumjevanje i prihvaćanje od strane prosječnog gradjanina kao jednog od "naših".
          Ako je to tako, ako se državi Bosni i Hercegovini odista želi pružiti šansa, a mi hoćemo vjerovati da je to tako, onda dolazi vrijeme da se "igra otvorenih karata" (jer to je ono što prosječan gradjanin, do "kostiju" razočaran nemustim govorom i praznim obećanjima poilitičara želi), te da se onda udje u proces kreiranja novog ustava BiH.
          Bosna i Hercegovina je poput ogromnog kamenoloma. More riječi je tucano i još se tuca, kotrljajući se poput kamenja bosansko-hercegovačkim medijskim prostorom, u pokušaju razbijanja zdrave pameti prosječnog gradajanina koji nikako da shvati da je, recimo, ta takozvana Republika srpska, temelj državnosti Bosne i Hercegovine; A to opet znači da velikosrpski san traje, iako je to sve skupa, povjesno posmatrano, potrošena, bofl roba koja se više nikome prodati ne može. I sve dok medjunarodni predstavnici, makar i iz taktičkih razloga, budu istrajavali na nedodirljivosti srpske republike u Bosni i Hercegovini, oni će zapravo, na taj način pružati podršku i moralno gorivo velikosrpskim pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu. Jer, samo politički analfabeta i onaj koji nezna ništa (a misli da zna) o povjesti BiH i o historiji srpsko-hrvatsko-bošnjačkog pitanja, ne vidi šta se zapravo krije iza ideje o srpskoj republici u Bosni i Hercegovini.
          Ugrožavati mir u Bosni i Hercegovini prijetnjama ratom, kao što to rade najistureniji srpski političari u Bosni i Hercegovini (Dragan Čavić: "Bez Republike srpske nema ni BiH"; Milorad Dodik : "Ili federacija ili razlaz") samo stoga što se, mirno, razlozno, argumentirano traži razgovor i redefiniranje ustavno-pravnog ustroja BiH, uz poštivanje već po definiciji demokratskih principa legitimiteta i legaliteta ( onih istih tako sramno zaobidjenih u Dayton-u), ne da je neodgovorno nego je, imajući u vidu BH historijsko nasljedje, kriminalno. Nažalost, kriminal je u Bosni masovna pojava pa tako i ovakve nebuloze, gdje se u najboljoj srpskoj populističkoj tradiciji igra na tanku žicu srpstva, prolaze nekažnjeno.
          Jasno, gospoda veliki Srbi ovdje pucaju ćorcima, jer ova iskrivljena, halucinogena slika svijeta i ova njihova "Memorandumska" pravda, u današnjim je BH relacijama, pravda bez pokrića, tj. ne prati je sila i ne vidi se da će još zadugo u BH biti moguće da se iza ovakvih "istina" (gdje Srbima, jel’de nema opstanka u Bosni ako nemaju svoju republiku), formira sila koja bi san, košmaran kakav jeste, pretvorila u javu.
          Medjunarodna pak zajednica, personificirana u Visokom predstavniku, na sve ovo, tj. na sve dosadašnje inicijative za 'pročačkavanjem" Dayton-skog ustava, odgovara onom magičnom "formulom"–
          Ok, dragi moji Bosanci, ali do Vas je, hoće reći - Mi smo tu da posredujemo, a Vaše je da se dogovarate, pa što i kako dogovorite, što je politički sasma korektno, ali NETAČNO, jer da je bilo samo do nas bosanaca ne bi bilo ni Dayton-a.
          To i ne iznenadjuje kada se zna da se Visoki predstavnik drži onoga što je već negdje početkom svog mandata izjavio:

          "Dayton je naš temelj. Ustav je naš okvir. Ja ne predlažem njihove promjene".

          Pa ipak, uvjerili smo se, promjene se i predlažu i dešavaju.
          Ali, promjene, boljitak, dinamika razvoja BiH – sve je to tako otegnuto i sporo, te se unatoč optimističkim prognozama i uvjerevanjima, od medjunarodnih zvaničnika do domaćih političara (kojima je to tj. "prodavanje nade" zapravo posao i koji od toga žive), gradjani ne uspjevaju pronaći i vidjeti u tom "ramu za sliku drage nam i poželjne Bosne i Hercegovine".
          Službeno, sadašnjom dinamikom razvoja BiH je potrebno još petnaest godina da dodje na razinu predratnog ekonomskog stanja. Pri tome nema prognoze koliko je potrebno čekati da se mjenja "papazjanija" od aktualnog ustava bio kojega svi objektivni analitičari i bez da su eksperti za ustavno pravo, vide glavnom normativnom (organizacionom) smetnjom bržeg i sustavnoijeg oporavka BiH.

Paddy Ashdown

          Upravo u ovakvoj situaciji, u ovome procesu usporenog postratnog oporavka i izgradnje jedne nove, prosperirtetne BiH brzinom puza u utrci sa vremenom, treba tražiti uzroke evidentnog pasivnog gradjanskog i uopće političkog angazmana gradjana. Oni što nas uvjeravaju kako je naša gradjanska pasivnost rezultat stoljetnog naslijedjenog mentaliteta gdje se uvjek očekuje da neko drugi rješava naše probleme (g. Paddy Ashdown), što je jedna lagahna, lahgodna i intelektualno lijena linija razmišljanja, previdjaju, uzmimo, onaj masovni odaziv gradjanstva na prve demokratske izbore u BH povjesti i jednako tako masovan odaziv glasača na onih prvih par krugova poslije ratnih izbora.
          Drugim riječima, kada se ljudima istinski otvori mogućnost da utiču i mjenjaju "stanje stvari" i kada oni to osjete i vide da se njihova "benda i konta", onda je moguće i očekivati veći interes i neposredniju gradjansku akciju po svim linijama, posebno ako je prevladjujuće stanje društvene svijesti nezadovoljstvo općim stanjem stvari u društvu.
          Ako pak gradjani, unatoč masovnog odaziva na izbore kojim se u BH konstelaciji političkih prilika očituje njihova želja za promjenama), vide i osjete (na novčanicima i u općoj svojoj poziciji), da promjena nema, jer je sve u rukama tamo nekih drugih (i pri tome ne obavezno u rukama onih koje su oni izabrali), onda je logično da raste skepticizam, pasivizam i jedan opći odbojan stav prema politici i političarima.
          Ovakvo stanje u BiH je opredjeljeno i tu se manje više svi objektivni (i domaći i strani) analitičari BH političkih (ne) prilika slažu, aktualnim Ustavom BiH, kojim nisu stvorene nužne pretpostavke za svrhovito odvijanje demokratskog procesa odlučivanja i koji se odista pojavljuje kao glavna organizaciona smetnja svakog progresa u BiH.
          Imajući prednje u vidu uopće ne bi trebali biti iznenadjeni što nam je stanje takvo kakvo jeste. Ono što je moralno pokvareno nikada ne može biti politički ispravno i korektno, a tzv. Dayton-ski Ustav Bosne i Hercegovine jeste tečevina jednog vremena moralne truleži.

Nihad Filipović

---

OVDJE KLIKNEM I VRATIM SE NA "FILIPIKE"

---