G

dje su granice slobode ?
Neki je izdavač u SAD objavio knjigu "Priručnik za ubojstvo –tehnička uputstva za plaćenog ubojicu". Sto se onda desilo? Desilo se ubojstvo. Neko je tamo ubio neku ženu, sina joj paraplegičara te medicinsku sestru što ga je njegovala. A taj je na sudu izjavio da je to uradio kao plaćeni ubojica, po nalogu oca i supruga nesrećnih žrtava (medicinska sestra je tu izgleda "kolateralna" žrtva), te da je u svemu postupao po uputstvima iz naprijed citirane knjige; Dakle koristio pištolj taj i taj, pucao po tri puta u svaku žrtvu i to medju oči, da bude sigurno…itd…itd…
        Onda sestra i kćerka žrtava, tuži izdavača jer da je, faktički, podstrekao ubojstvo njene mame i brata. Tuženi se brane i nadaju oslobadjajućoj presudi, pozivajući se na famozni Amandman 1 američkog ustava kojim se garantira sloboda javnog izražavanja, jer ako se desi da sud kazni njih, onda bi to faktički značilo uvodjenje cenzure na "mala vrata", te bi se onda morali cenzurirati i brojni filmovi, muzička produkcija, štampa… i uopće svi oblici javnog priopćavanja i komuniciranja morali bi biti podvrgnuti cenzuri .
        I sada, zbilja, gdje su granice slobode?
        Pitanje je retoričke naravi. Jer, ne postoje granice slobode. Ono što postoji jeste zloupotreba slobode. O tome bi ovdje pokušali kazati koju.
        Filosofi bi rekli, sloboda je inkompatibilna jednakosti. Tamo gdje je jednakost, prestaje sloboda, jer u slobodi samo nejednakost, a ne jednakost cvijeta. Zaista, ako se sloboda javnog izraza izjednačuje, u ime jednakosti i jednakih prava za sve, sa slobodom izdavanja tehničkih uputstava za savršeno sigurno ubojstvo onda je to "contradictio in adjecto" tj. suprotnost po sebi, što u konačnici vodi dokidanju slobode kao takve.
        Zagovornici "American way of life" bi rekli – To je tamna strana slobode koju uživamo. Mnogi se neće složiti, dodajući – To je s onu stranu svake slobode.
        Preneseno na društvo, linijom prednjeg špekuliranja, doista što je Hitlerova "Moja borba" nego priručnik i tehničko uputstva za brutalnu eksterminaciju Jevreja i svih, po nacifašističkom vidjenju, inferiornih. Nije li i Hitler, u ime slobode i jednakih prava za sve, u demokratskoj utakmici za vlast, došao na vlast u Njemačkoj, e da bi onda ukinuo slobodu i zaveo totalitarizam.

> Petar Petrović - Njegoš

        Medjutim, ne treba nam ići čak do Njemačke da bi našli primjer zloupotrebe slobode u ime slobode. Nije li crnogorsko-srpska ikona Njegoš i njegov "Gorski vijenac", sa krvoločnim stihovima brutalne i otvorene mržnje na islam i muslimane, nesumljivo izvornim patriotskim zanosom pisano i umjetnički perfektno rečeno, ali u praksu pretočeno poetsko- tehničko uputstvo za "istragu poturica". I nije li onda jedan drugi Crnogorac, u ime slobode i suverenog nacionalnog prava na samoopredjeljenje nakon prvih demokratskih, slobodnih itd. izbora u BiH, svjesno previdjajući podjeljenost političkog suvereniteta u BiH i faktički negirajući isto takvo pravo gradjana i druga dva naroda u BiH, a sve tvrdeći, "da se Vlasi ne dosjete", kako oni to pravo imaju, i mogu ići, ali ne mogu nositi sa sobom ni pedalj srpske zemlje, što je, jel’de, opet ono famozno "contradictio in adjecto", jer prevedeno zapravo znači – Vi jeste suvereni, ali na srpskoj zemlji, što znači - niste suvereni, nije li onda taj, slijedeći Njegoševa poetska uputstva, pristupio tehničkoj izvedbi "istrage poturica"; I nije li Čubrilović i njegovo "Arnautsko pitanje", što je sada biva jedno "naučno" djelo, a prije njega Garašanin i njegov politički pamflet "Načertanija", pa nazad do Kosovskog boja tog najdubljeg i najtananijeg mitološkog korjena "povampirene srpske nacionalne svijesti", nije li sva ta mitološko-poetska i pamfletsko pseudo-naučna duhovnost na istoj toj matrici razmišljanja.
        Kako, kako nakon klanice drugog svjetskog rata i nakon pokolja u "bivšoj Bosni i Hercegovini", kako čitati Dučiča i kakvo značenje pridodati njegovom početnom stihu u pjesmi "Bosna", gdje kaže –

        "Bosno , zemljice za megdana stvorena";

        I kako razumjeti uvodni stih u pjesmi "Vrbas" , gdje veli –

        "Vrbas , reko srpska… "

        Imaju Srbi i većih pjesnika od Jovana Dučića, ali eto baš njega nadjoše klasikom, na čijoj poeziji bi trebalo srpsku dječicu u Bosni, u tom Aušvicu od entiteta zvanom republika, a na srpsku sramotu čak i srpska; tu bi dakle nesretnu srpsku djecu trebalo učiti srpstvu na ovakvim i sličnim proizvodima duha velikosrpstva, valjda da bi sutra, kroz deset ili pedeset godina, ponovo zametnuli megdan u zemljici Bosni, što li?
        Jer po čemu je to "Bosna, zemljica za megdana stvorena", ako ne po velikosrpskim osvajačkim pretenzijama? Zašto se u toj Bosni vazda neki megdan mora zametati, ako ne da bi se na tom megdanu nešto osvajalo, otimalo i samo za sebe prisvajalo? Čuj – "Vrbas, reko srpska …" Pa zar se tu ne može živjeti bez megdana i jednostavno uživati u ljepoti, božije i bosanske, rijeke Vrbas, bez nepotrebnog opterećivanja bosanske srpske mladosti dvadeseti prvog stoljeća arhaičnim, a povijest će pokazati i danas je to sasvim jasno - kvazi patriotskim stihovima jednog prohujalog koliko romantičarskog toliko i tragičnog vremena nacionalne megalomanije.
        A pro po, u maglovitoj svijesti mi je još sličica - incident iz ranog djetinjstva: mi djačici prvačići na odmoru izmedju dva časa podjelili se po "vlaško–turskoj" liniji pa ratujemo" izmedju. Bio jedan Besim, Besko, Kapetanović – eno ga i sada u Ključu, nek je živ i zdrav; krupan kakav je bio i jeste on će predvoditi nas "Turke", a jedan Brane Malešević visok pa ga mi djaci zvali Taraba i Plotan, e on će predvoditi "Vlahe". Eno i njega danas, zdravlje ga poslužilo, u Banja Luci. Sad’, što je uzrok, a što posljedica, što akcija, a što reakcija, ko je počeo, a ko nastavio, "na dugu je štapu", a ovdje nije ni bitno. Bitno je da znamo otkud i stvarno – ZAŠTO to "turčenje i vlahovluk", što nas od tih malih naizgled bezazlenih dječijih ratovanja dovodi do onih pravih, velikih ratova odraslih. I ako jesu, u kojoj su mjeri poetika i autori kojih se ovdje spominjemo (medju ostalim), "back ground" i ona stvarna duhovna supstanca onoga što Andrić, pozivajući se na Njegosa, označava "istinskim izrazom načina narodnog razmišljanja i shvaćanja".
        Michael Sells, američki profesor religije u svom uradku "Of Bogumils , Race and Ivo Andric" (O Bogumilima, rasi i Ivi Andriću), citira famoznu Andrićevu doktorsku disertaciju gdje ovaj opet citirana Njegoša, pa kaže, u našem slobodnom prijevodu –
        "Njegoš, kojega doista držimo najistinskijim izrazom načina narodnog razmišljanja i shvaćanja … konverziju (na islam) vidi :
        "Lavovi (oni što ostaše krsćani ) postaše rudo (osnova, temelj, kormilo) zemlje; kukavice i gramzivci postaše Turci."

        Hoće reći, ne razmišlja ovako on - Andrić ili Njegoš, nego narod, gdje očito islamizirani Slaveni ne spadaju, jer se oni ovdje tretiraju kao otpadak i oni drugi vrijedni prezira pa i DOKINUĆA. Jer, potonji Njegošev stih u Gorskom vijencu slijedi prokletstvo –

        "Neka njihovo srpsko mlijeko bude kugom zatrovano"...

        I ko su onda ti što nas, one što preživješe prokletstvo trovanja i dokinuća, nastoje uvjeravati kako ovi i ovakvi stihovi, nisu sami korjen iskrivljene srpske slike svijeta. Iz korjena sve i potiče. Stoga, nikakvi andrićolozi (jer Andrić doista jeste bio pod ideološkim, a po tendenciji "glasnog narodnog razmišljanja" i književno-estetskim utjecajem Njegoša) ili ne znam ma kako duboki poznavatelji Njegoševa djela, ( a uistini i Njegoš i Andrić jesu kolosalni pisci), ne mogu nas razuvjeriti kako je sve to samo poetika, dubinska umjetnička opservacija općeg značaja … itd…itd…, a ne i jedan umjetnički doradjen i inteligentno plasiran koncept shvaćanja, filosofija, svjetonazor i ideologija.
        Na stranu to što se na ovakav način ne razmišlja kada je riječ o konverziji Slavena na kršćanstvo negdje u osmom stoljeću, ali u dvadeset i prvom stoljeću, u modernoj gradjanskoj Evropi ljudskih prava i sloboda, u onoj Evropi i u onome sustavu vrijednosti kojemu sve ex Yu države hrle, poput djeteta za lizalicom, razmišljati o konverziji na njegoševski (i andrićevski???) način, ne da je retrogradno nego je refleksija duhovnog stanja u kojem se nalazi srpski narod, jer se onda ovakva poetika i literatura po školama uči, ‘mal ne naizust , a sa takvim kolektivnim mentalnim sklopom svako razmišljanje o priključenju evropskoj porodici naroda je suplje i kozmetičko.

Muhamed Filipović

        Moj uvaženi rodjak, akademik Muhamed Filipović je, prvi u Bošnjaka imao intelektualne i ljudske hrabrosti, još davnih hiljadu devet stotina šezdesetih, u svom znamenitom eseju "Bosanski duh u književnosti , šta je to", objavljenom u časopisu Život, a potom odmah i zabranjenom, ispisati rečenice iza kojih, uvjeren sam, danas stoji i posljednji obrazovaniji, znači upućeniji, "balijca" što je prošao (i preživio) rat i srpske koncentracione logore u domovinskom ratu 1992-1995 g. Profesor tu, medju ostalim, konstatira -
        "Takva je literatura nastajala u Bosni za posljednjih stotinu godina i ona je Bosnu djelila više nego li sve vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale . Ona je dijelila i njen duh, ono osnovno počelo zajedničkog osjećaja i životnog odnosa što ga je Bosna mučno kroz hiljadu godina svoje teške povijesti stvarala. Ta literatura počinje sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća da bi početkom dvadesetog dobila naročiti zamah u probudjenim nacionalnim pokretima kod njihovih duhovnih interpretatora, Kočića, Ćorovića …itd , a kulminirala kod Andrića koji je njen najbolji predstavnik…"
        Profesor Filipović je, zbog ovakvog promišljanja Andrića koji je doista bio nedodirljiva ikona onog političkog sistema prošao put životne i profesionalne golgote, a blisko je pameti, da je onda bilo moguće povesti otvorenu, istinski iskrenu i poštenu debatu, da profesor nije bio ušutkan i da je ono što je on intelektualno prozrio i vidio dospjelo do nas tada, možda, kažem možda, dvije i jače decenije poslije, onaj pogrom i genocid nad nama Bošnjacima bi imao neke druge, možda, koliko–toliko snošljivije tokove.
        E sad’, je’l to nas neko zajebava kada nam u ime slobode i jednakosti, u jednoj multi, multi, multi Bosni i Hercegovini, što prodje i izvuče se iz "kasapnice samog šejtana i njegovog šegrta", po školama dječici daju učiti se srpstvu na Dučićevoj poetici ili na Njegoševom "Gorskom vijencu". Pa zar to nije isto kao kada bi se u modernoj Njemačkoj, njemačka dječica učila rodoljublju na primjeru Hitlerove "Moje borbe".
        Znam, svi "profesionalni Srbi sveta" i oni zaraženi njihovim otrovnim virusom, zgroziti će se nad ovakvim " blasfemičnim" kompariranjem. Medjutim. nije daleko od pameti. kako bi bez Njegoša i njegovog vijenca u kojem "odža riče sa munare" , a "poturice" se trijebe poput ušiju, teže bio moguć kasnije Dučić ili, još kasnije, recimo Bećković ili nekakav, u masi ostalih maleckih, Kajica Milanov, koji u časopisu "Srpska misao" iz Melburna, 1969 g. objavljuje pamflet "Osveta - principi i razlozi" te piše (prevedeno sa engleskog) :
        "Ne obazirući se na politička optuživanja, moramo ih ubijati gdje god ih nadjemo i kad’ god to možemo nekažnjeno, a u ključnim slučajevima čak i prihvatajući taj rizik. Gdje ih ne možemo ubijati moramo zagovarati njihovo istrebljenje … Svaki sporazum se isključuje prije osvete i konačnog kažnjavanja Prije osvete, nema sporazuma ni pregovaranja. Osveta mora biti, iznad svih ostalih, glavni politički cilj …. Prošlost nas uči da oni koji hoće osvetu, hoće ustvari Jugoslaviju, jer jedino u zajedničkoj državi, može se ostvariti totalna osveta. U velikoj Srbiji to bi bilo teže postići, iako ne nemoguće… Drugi (naš) cilj, nakon osvete, treba biti odvajanje plus razmjena stanovništva"… itd…. itd…."

        Iskreno, ne može iskrenije. I jasno. A da bi bilo još jasnije sugeriramo Kajici, ako ga još ima, a ako ne, onda njegovim istomišljenicima, da u nekom novom izdanju, samo malkice izmjene naslov, pa da to bude recimo – "Osveta – principi i razlozi (tehnička uputstva za istragu poturica)."

Matija Bećković

        Kratak je put, puno kraći nego što su mnogi danas spremni priznati, od Bećkovićevog kosovo-poljskog " džamijanja crkvi" i "pomunarivanja Ljeviske" do ubijanj Srebrenice i Sarajeva i Bosne pod opsadom. A eno ga, čovjek – nečovjek i dalje, poslije svega, poslije "prvog u povijesti javno prenosenog genocida", na našu nesreću nad bosanskim narodom, a napose Bošnjacima, gdje se zaista ne možemo više lagati ko koga proćerava i naćerava, eno ga, nerast i smrad i dalje prijeti "ćeranjem" (vidjeti: Matija Bećković: "Ćeraćemo se").
        I neka nas, "ostatke zaklanog naroda" nitko, niko i nikada više ne uvjerava kako je to sve skupa samo literatura, opći stav i vidjenje, gdje je pjesnik samo "voice of the people". Jer u tom slučaju teško nama, a boga mi još više tom narodu. Znamo se mi dobro i predobro. I baš stoga, radije hoćemo vjerovati kako je taj narod bolji nego njegovi pjesnici – "glasnogovornici".
        Ne, nije ovo zagovaranje zabrane slobodnog poetskog izraza ili slobode političkog djelovanja. Ovaj skriboman ništa izmijeniti ne može (njegovo razmišljanje teško da ide dalje od hartije na kojoj je napisano); Svjestan kako "svijest o ukupnoj slobodi" ni za jotu ovim neće biti pomjerena, ovo razmišljanje, ipak, hoće biti tračkom svjetla u historijskom tunelu kroz koji evo već stoljećima prolazimo .
        Jer, "nema većeg zla od zle pameti".
        Samo pijanim intelektualnim vranama danas nije jasno ono što jeste i posljednjoj srpsko-hrvatsko-bosnjačkoj beni: mir nije samo odsustvo rata, nego je prije svega, stanje duha.
        A na koncu, ono pitanje s početka, ponovo nam se neumoljivo nameće:
        Zbilja, gdje su granice slobode?!

Nihad Filipović

---

OVDJE KLIKNEM I VRATIM SE NA "FILIPIKE"

---