V

jerujem , svakome se dešava da , onako , od duga vremena i nemajući što pametnije raditi , udari u nešto , recimo - krene "prošetati vrijeme", pa se na nekog naleti , padne "kafica razgovora", te se u ugodnu ili manje ugodnu ljudovanju , potroši nešto vremena .
         Pa tako i ja ovaj esej ; Počinjem ovo pisanje tek sa maglovitom idejom kako bi sve skupa moglo završiti nekom , nije li pretenciozno kazati , zbirkom bosansko-hercegovačkih filipika moje malenkosti , a ovo bi u svoj toj raboti mogao biti nekakav uvodni esej . Hoće li ili neće na koncu što korisno ispast', ne znam , a biće i ne zanima me ili bar ne zanima previše . Jednostavno, imam potrebu izraziti se i u jedno sabrati one parčice razbijene slike što nosim u glavi, da parafraziram pjesnika Ladana, "zemlje i koje ima i nema , a koje bi trebalo da ima", a hoće li to što vrijediti , pa to će drugi reći . Ono što znam - biće oko Bosne i nas u Bosni , na način , ne utegnut i opor kako to počesto biva sa ovakvom temetikom , nego nadam se čitak i pitak poput "izvora sa koga vodu pijemo".
          E sad', k'o da gledam, naće se neki cinik, a takvim je Bosna rodila k'o Hercegovina kamenom, pa će reći - "laganice je njemu vani dumati o nama ovdje , nego što te nejma burazeru pa da nam recepte pišeš".
         Taj naš famozni cinizam ima korisnu socijalnu funkciju s jedne strane : "prizemljuje i hladi" vruće glave ; one uzoholjele podsjeća kako na kraju, ipak "prašina na sve pada". S duge strane ima u njemu počesto onog našeg "mućenja izvora sa kojeg vodu pijemo", što jasno, ide protiv našeg interesa, ali tako je to i mi ili dio nas, jeste takav.

Rabindranath Tagore

         Duboko dole , iza sveg ovog "nadumavanja" leži nezadovoljstvo. Rabindranath Tagore veli , "nezadovoljstvo je podsticaj napretka" i to mi se čini naj snažnijim "alibijem" pothvata u koji sam se upustio .
         Helem nejse, nakana mi je pisati i u pisanju tumarati i bauljati mislima, valjda težeći izraziti nezadovoljstvo što me prati, pa ako završim u ništa, ha, pa odatle sam i krenuo. U tom slučaju, žali Bože čitatelja ove pisanije, a opet zar ništa, vratimo se našem famoznom cinizmu - zar NIŠTA , nije ono gdje sve i završava .
         Bilo bi lijepo i baš bi godilo sujeti autora ako bi se našao neko te u ovome više li manje eseističkom i banalno- uvodničarsko-žurnalističkom bilježenju, vidio nešto interesantno, svježe , čitljivo. itd.itd. Ali evo, glavom mi se mota ona od starina - "Bo'me kćeri da Bog da da te paša oženi , ali oko kuće se Cigani motaju " ; Hoće reći, prije će biti te će se naći neki koji će sve ovo skupa naći "već vidjenim", još jedan "resavac", što nam "muda pod bubrege" i tako to; Znate ono znamenito Hamdijno
          - " Lenjin prepis'o od Plehanova, Kardelj prepis'o od Lenjina , tamo neki Mandić od Kardelja , a ja od Mandića . I na kraju , Hamdija lopov ".
          Pa , u neku ruku , Hamdija je tu i bio u pravu . Ne ono o lopovluku , nego o prepisivanju . Nekada se prepisuje , a da ni svjestan toga nisi . Misao , ideja pluta , prozračna , nevidljiva , pa uz kog se zalijepi , a može i uz više njih . Meni , ključaninu , poznati je ključki boem , nadimkom Bibo , a niko ga nije zvao imenom tj. Ibrahim i prezimenom Salihović , jer malo ih je i znalo , toliko se , kako to već valjda i u našim najzabitijim čaršijama bosanskim biva sa nadimcima , Bibo , Biban , bilo "primilo" uz njega; e, naš mi, nažalost vrlo preuranjeno, na ahiret preseljeni Bibo reče, davne osamdeset i neke, za jedne noći, kad zaglavismo do u sitne sate u kafani -
          "Nihad , ako život promjeniti ne možemo , možemo kafanu".
          Onda , puno godina poslije, u Karahasanovoj "Kući za umorne" nadjoh
         - " Ljudi idu na put zato što ne mogu iz svoje kože . Kad im postane nepodnošljivo u njihovoj koži , oni promjene svijet jer ne mogu promijeniti kožu", što je meni isto što i ona Bibanova promjena kafane , a nije prepisano .
         Nego , haj'mo mi nazad do našeg Hamdije .
         Bilo kako bilo , al' čini se kako , s oproštenjem , uvjek maleni najebu . Kad razmisliš malkice podublje , što je Hamdija i bio u onom "ustroju stvari" nego mali; baš kao i narod kojeg je, biće gore, negdje na vrhu tog "saveza piramida" pretstavljao. Doduše, znaju i mali biti zajebani - mali mravi, mali komarci i razna druga maleckasta stvorenja. Ali, u saltanju velikih, malima pomažu samo veliki brojevi ( i ) ili pamet . A dalje je do dragog Boga. Ako si malen brojem, a i pameti dopustiš da se "rashalati", ili te, žali Bože, odavno već napustila - e onda je "pušiona" rodjače .
          Eto tako i mi Bosnjaci "popušismo" od Srba. A boga mi i Srbi zijaniše od Hrvata iako su veći, al' utoliko izgleda i blesaviji. Pa ko normalan može nasjesti na bajke o novom Dušanovom serbstvujušćem carstvu: znate ono - srpske gore, srpske šume, srpsko more, srpsko nebo, srpske rijeke, livade i polja, srpski ljudi - srpski mravi, srpsko voće i povrće, srpska flora i fauna, srpska pravda i nepravda, srpsko iće - srpsko piće, srpsko vino , srpsko kino. Halooo !
          A jedan primjeti, Bosnjaci bome "nasukaše" Croate . E , al' to su već božija posla. Samo po nama da bi, ma i posljednji bi Bošnjo progovorio kajkavicu. Nego Bogu milo da mu u bašči cvjeta razno cvijeće pa onda da, da i onim većim i umišljenim većim, ponekad pamet "poželi laku noć".
          I sad , što je ovdje subjekat , a što predikat ? što to mali Mujo hoće reći .
          Jebaji ga, ne znam , sem da mi se čini kako najebasmo svi . A drugačije i nije moglo. Mali i bez pameti, velim Vam, uglavnom tako i prolaze. Déjä vu , déjä vu rodjače .
          Ma čini se , nema nama nego odista se "prešaltavati" , mjenjati i sebe i svijet oko sebe ili mu se bar prilagodjavati u onom boljem smislu , ako nam je živjeti k'o insani na ovome bosanskom razmedju i susretištu civilizacija . Nazvali to bibanovski "promjenom kafane" ili karahasanovski "promjenom svijeta" , nazvali to gorbačovski "perestrojkom" ili samo suho socrealistički "reformom" , nema nama nego u "mijenu", e da bi se uopće vratili sebi i kako to lijepo reče pjesnik Marić , "kući koje više nemamo".
          Naš je problem ogledala i lika u ogledalu . Velim rodjače naš ; ne srpski , ne hrvatski niti bošnjački nego naš , čiji manje , čiji više , ali svakako nas . Kao poslije košmarnog sna ili teška mahmurluka , ono što vidimo ujutru u ogledalu ne dopada nam se . Razbiti ogledalo , nije rješenje . I u novom lik ostaje isti . Nego valja nama mjenjati se pa ako se u tim mjenama i vratimo nekim ranije osvojenim pa izgubljenim vrijednostima , ako se prisjetimo naših istinskih narodnih i historijskih veličina i počnemo od njih učiti , pa tim bolje po nas .

Mišo Marić

         Vraćajući se predivanom čovjeku i pjesniku , prognaniku iz sopstvenog doma što danas živi , a kaže umire u Exteru , Miši Mariću prisjećam se njegovog kazivanje na jednoj poetskoj večeri u Londonu kojoj sam imao zadovoljstvo prisustvovati . Kaže Marić -
         " Niko bolje nije pogodio nerv i osjećaje bosanskih muhadžira nego Šantić sa svojom "Ostajte ovdje". I niko bolje nije progovorio srpsku muku nego Skender sa svojom Stojankom i Kovačić sa svojom "Jamom" . Hoće reći, vratimo se rodjaci Šantiću. Vratimo se Skenderu i Kovačiću. Vratimo se sebi, e da bi se vratili kući i opet imali nasu Bosnu i Hercegovinu. Konačno - i to je već vidjeno u nas, nije li tako.

Nihad Filipović

---

OVDJE KLIKNEM I VRATIM SE NA "FILIPIKE"

---