mer Filipović je heroj domovinskog rata, a da je Bosna i Hercegovina država, kao što nije, to bi već kao takvo bilo i službeno verificirano!
Namjerno počinjem ovaj zapis uzvičnom rečenicom. Neko će odmah primjetiti kako je autor bio očito uzbuđen i emotivan otpočinjući ispisivanje ovih redaka. Biti ovdje emotivan, meni, njegovom bratu uopće nije teško (ne volim riječ bratić što Omer i ja jesmo ili smo službeno bili, jer Omera više nema, nego kažem brat, što stvarno jesmo i bili za života). Ipak, nastojao sam da ovo ispisivanje, što je moguće više, bude sa distance, tj. objektivno, koliko je objektivno moguće kroz vizuru subjektivnog.
Ako stoga ovo što namjeravam ovdje ispisasti, uzmite i sa zrnom soli, jer emocije nisu najbolji saveznik u nekom objektivnom i nepristranom rasuđivanju o nekome ili nečemu, ipak ostaju neke činjenice o kojima vrijedi, prije bilo kakva opredjeljivanja, ozbiljno razmisliti.
I molim imajte na umu, ovo ne ispisujem zarad Omera, kojega nema, koji je doista bio od onih skromnih i dobrih ljudi kakve je praznik sresti u životu, a još veći poznavati i drugovati sa njim. Znam, on bi bio protiv ovih redaka. Evo ga vidim gdje mi govori:
"Ma pusti Nihade, vrijeme je najbolji sudac. Sve će to vremenom leći na svoje. Neka nama Bosne.".
Helem ovo ispisivanje je radi nas, onih što nadživjesmo Omera i sve one naše široj javnosti nepoznate i nepriznate heroje domovinskog rata; A posebno zaradi mladih, koji se samo maglovito ili nikako sjećaju onoga "vremena nevremena" i ljudi u tom nevaktu. Ne bi li svi skupa progledali i konačno dvanaest godina od onog i onakvog rata shvatili ono što su Omer i oni poput Omera shvaćali i imali hrabrosti da kažu, još pred rat koji je nadolazio.
Omer je bio dio tog našeg predratnog lokalnog, ključkog i šireg BH političkog ambijenta. Jedna moja dobra prijateljica, srpkinja mi je svojevremeno za rata, kada smo na jedvite jade uspjeli stupiti u vezu, rekla koliko joj je žao Omera i kako je sve to skupa što se radi u našoj domovini žalosno i tragično i dodala kako je i on bio dio te priče, hoteć reći da je i on učestvovao u kreiranju te situacije koja mu je glave došla. Mislim da sam je tom prilikom dobro razumio i da je zapravo ta dobra i poštena žena, a po političkim nazorima liberalna i socijaldemokratski orjentirana (bila i mislim ostala), htjela reći nešto poput:
"Žao mi je Nihade. On je tvoj brat. Ali sam pao, sam se ubio. Šta mu je trebalo da u sve to ulazi.".
Ako ovako razmišlja jedna čestita i po političkim nazorima liberalna srpkinja koja je oduvjek mislila slobodno i "svojom glavom", onda je jasno šta misli ona brojni Srbi "s' dna kace", čijim je glavama i mislilma upravljala i upravlja na daljinski upravljač Centrala u ulici Francuska br.7. u Beogradu.
A radi se o tome da u ono predratno doba, a hvala Bogu ima nas pa se sjećamo kakva je to atmosfera i situacija bila, NIKO, apsolutno niko nije mogao ostati izvan i netaknut, nego smi svi bili afektirani i svako na svoj način uključeni u situaciju; Neko je ćutao i samo u pola glasa i u povjerenju iznosio šta o svemu misli, neki su govorili javno šta misle, a neki su nastojali i organizirano politički se suprostaviti narastajućoj plimi zla.
Omer je bio jedan od ovih posljednjih. I pri tome hrabar, oprostite, ne nalazim bolju riječ, hrabar do ludosti. On i ja smo puno pred rat "bistrili politiku", razgovarali o onome u šta smo to upali i koja je to povjesna matica što nas zahvati i kuda nas to nosi. Naše je stajalište bio tu zajedničko: poslije pada komunizma na sovjetskom istoku ništa ne može ostati isto ni u Jugoslaviji; nadali smo se demokratskoj transformaciji Jugoslavije, a kada je tok događaja krenuo u suprotnom pravcu, kada se pod krinkom demokratizacije počelo sprovoditi nacionalno homogeniziranje i spremanje nekakve rekompozicije Jugoslavije po modelu i poslije Tita Tito, samo sada sa šajkačom na glavi, bilo nam je jasno da Bosna ne može ostati po strani.
| |
| Niko nije mogao zamisliti posljedice ekspanzije nacionalizma u Bosni
|
|
|
Ja sam uporno, tvrdoglavo, naivno, blesavo kako god hoćete istrajavao na nekoj građanskoj opciji i viziji Bosne; Ali uzalud, moji sporadični javni nastupi su uvjek bili razumjevani kao nacionalistički. Jer je narod već bio zaveden i upao u nacionalistički šablon. I jer se mi nikada, povjest je tako htjela, nismo naučili misliti kao slobodni ljudi, jer slobode nismo ni imali...
Sjećam se negdje tik pred one prve demokratske izbore, otišao ja ispred ključke Liberalne stranke sa jednom ekipom predstavnika ovih građanski orijentiranih stranaka u Sokolovo, pa govorim srpskim seljanima o građanskoj Bosni i o tome šta nam se može desiti dozvolimo li da nacionalizam ovlada...itd...itd...A oni seljani, došlo par njih, zure u mene kao u marsovca i kontaju - šta ovo ovaj Ni'ad, da ne kažem Turčin, priča...
Omer je tu u neku ruku bio realniji od mene. On je shvaćao da u klimi narastanja ekstremnog nacionalizma sa istoka i zapada, naša jadna Bosna i Muslimani u njoj, ne mogu sve i da hoće ostati po strani i da će poput spojenih posuda doći kao što je već i dolazilo do narastanja ekstremnih nacionalističkih raspoloženja i u BiH, te da je tu moguć samo jedan odgovor: politički se organizirati i pokušati zaštititi naše interese. Da se ovdje razumjemo: ovo naše on je razumjevao bosanske, a kada je počelo otvoreno harangiranje i prijetnja Muslimanima, on koji je znao povjesno misliti, pod ovim je razumjevao naše Muslimanske odnosno Bošnjačke interese koje je on držao jednim.
Ja sam držao to isto, naime da se Bosni spremaju "vunena vremena", jasno mi je bilo da se narod mora organizirati ne bili se zaštitio, ali sam se nadao kako ćemo imati pameti i znati se organizirati na zemaljskoj, bosanskoj osnovi, istrajavajući na ovome i onda kada mi je bilo jasno da je proces nacionalnog grupisanja nezaustavljiv; Kod mene je prevladavao podjeljeni osjećaj: s jedne strane svijest da je Bosna napadnuta na nacionalnoj osnovi, da je osjećaj bosanstva isuviše slab, e da bi se na toj osnovi odbranila zemlja i narod, ali s druge strane i strah i jasna svijest ušta se ulazi kreneli se domovina braniti na osnovama etničke pripadnosti. Bio je to začarani krug iz kojega ja nisam imao snage izaći ograničavajući se tek na kafanska lupetanja i upozoravanja i djelovanje kroz malu i politički gotovo bezznačajnu Liberalnu stranku BiH, ali eto i to tako malo me je poslije, kada se zaratilo, moglo glave stajati, a sam dragi Bog zna kako nije.
| |
| prof.dr. Muhamed Filipović
|
|
|
Omer je pak izabrao politički angažman na velikoj pozornici. On je optirao za SDA, a kada je na onome skupu u Tešnju postalo jasno da lideri te stranke neznaju povjesno i domovinski misliti, da je za njih islam i muslimanstvo iznad domovine i odbrane naroda, da je za njih bošnjaštvo kao nacionalna odrednica misaona imenica, da su mnogi čelni ljudi te Stranke zapravo politički diletanti i cirkusanti..., e onda je Omer, koji je inače na tom skupu, gotovo u atmosferi linča zagovornika bošnjaštva, istupio i direktno se suprostavio Aliji Izetbegoviću i onoj liniji što je sa prezirom odbacivala bošnjaštvo oko kojeg pitanja je zapravo tada i došlo do rascjepa, onda je on zajedno sa rođakom, akademikom, profesorom dr. Muhamedom Filipovićem i Adilom Zulfikarpašićem , prišao utemeljenju nove političke stra- nke. Tako je nastala MBO (Muslimanske Bošnjačka Orga- nizacija), a Omer je preuzeo i uspješno proveo organizaciju iste u opštini Ključ .
I šta se sada dešava u Ključu. Vlast drže SDS i SDA, a Omer osniva podružnicu MBO i politički artikuliran i elokventan kakav je bio, postaje u Skupštini opštine glas naroda i stvarni lider muslimanskih masa opštine Ključ .
Eto to je taj povjesni hir. On je želio reprezentirati Bošnjake, a povjest je htjela da tako optiraju uglavnom muslimani (mada ja znam i za nekolicinu naših ključkih Hrvata koji su optirali za Bošnjaštvo ne nalazeći ta svoja osjećanja
| |
Na Omerovoj zemlji "kum"
Vinko je sagradio kuću
|
|
|
suprostavljenim).
Omeru su Bosna, Bošnjaci i sav nas bosanski narod bili u srcu. To ja koji sam ga poznavao od kada i sebe, sasma odgovorno ovdje tvrdim. Srbe i Hrvate on je jednako vidio Bosancima baš kao bosanske muslimane. Njemu je Srbin, Vinko Kondić bio kum na vjenčanju. Poslije je kumstvo puklo kao što svi ključani danas znaju. A kako i zašto, eto Vas pa neka svako za sebe prosudi. Ja samo da dodam da je Omerov otac Sulejman-Suljo, prodao (bagatelno u toj mjeri da je to više bilo davanje no prodaja), Mihajlu odnosno njegovom sinu Vinku Kondiću, naše staro kućište na najljepšem i najsunčanijem dijelu Filipovića posjeda u Bebićima, da Vinko ozida sebi kuću.
Usput, neka i to ovdje bude spomenuto, taj Suljo je opet, za drugog svjetskog rata, u Prijedoru, a sam prognanik iz Ključa, organizirao i išao u jednoj delegaciji 1943 g. Paveliću u Zagreb za zahtjevom da se prestane sa progonima naše braće pravoslavnih; Pavelić je biva bio zauzet "važnim" državnim stvarima pa je Sulju (samo njega, koliko ja znam), primio inače naš daljnji rođak Džafer Kulenović , onda mislim ministar policije tzv.NDH. Tom je prilikom Kulenović od Sulje, kako mi je to naš , kako smo ga mi djeca svi zvali babo Suljo pričao, a nakon što je saslušao šta se od ustaških vlasti traži, temu zaključio riječima da takvo što više nigdje ne spominje, a onda je predložio Sulji da ga postave za ustaškog logornika u Prijedoru; Suljo je to odbio riječima:
"Kako ja da budem logornik kad su mi dva brata u partizanima",.
na šta mu je Kulenović uzvratio zaključujući razgovor:
"Dobro, a opet ti kažem o ovome nikome ni riječi, jer obojica možemo nastradati.".
Eto, od takvog Sulje, inače potpuno politički nezainteresiranog i "hladnog" za svaku politiku i politiziranje, nego ga je "obraz" i osjećaj za nepravdu odveo na intervenciju u Zagreb, od takvog je helem čovjeka i oca potekao Omer, kasnije, jeli, bilo bi doista smiješno da nije tragično, "poznati balija, zelena beretka i fundamentalista".
Inače, za gimnazijskih dana Omer će, pored Srbina Vinka kao ponajboljeg drugara, u Biljani Brkić , kćerci Hrvata Marka i majke srpkinje (neka mi oprosti zaboravio sam joj ime), mislim (jer nikada o tome nismo ozbiljno razgovarali nego smo šenlučili i zezali se tako da sam ja to samo naslućivao), u noj će on imati tajnu simpatiju i moguće onu prvu čistu i nevinu dječačku ljubav.
Evo toliko je u Omeru bilo fundamentalizma i panislamizma.
A da je bio religiozan i onda kada se to nije smjelo ako ćeš praviti neke karijere i to je tačno. To u njega vuče od majke Aiše koja je bila duboko religiozna žena. A i tu je Omera pratio osjećaj nepravde od malih nogu. Majka i porodica mu je razvila religiozni osjećaj, a u školi je morao, kao i svi ostali, glumiti religioznu indiferentnost pa i kao poletarac i polaznik osmogodišnje škole, kada smo svi samo djeca i kada su nam naši roditelji i ono što od njih primamo svjetionici u životu. I sada dođete u školu, ramazan, postite, a morate kriti. Kod kuće Vas naučili da je post kako bi se navikli na odricanja koja život traži i da je to radi kušnje i saosjećanja sa onima koji nemaju. Baška što je, evo i nauka kaže, zdravo i tjelesno korisno. A onda dođete u školu gdje Vam, u krajnjem, razvijaju osjećaj stida na roditelje koje su Vas naučili postu.
Sa prednjim u vezi evo jednog događaja iz našeg ranog djetinjstva; mislim da smo bili peti ili šesti razred tada.
Bio ramazan i Omer postio. Naša školska smjena bila poslijepodnevna. I sada negdje oko pet sati, upalili se kandilji, vrijeme za iftar, a mi na času. Omer lijepo razmota ono pite što mu je majka spremila pa ispod klupe kriomice izvlači komad po komad i jede. Ja do njega pa i meni dao. A bio čas srpsko-hrvatskog jezika i nastavnik, nas rođak Safet Kulenović, zadao nam
čitanje nekog štiva pa napreskok proziva jednog po jednog đaka: gdje jedan stane, drugi nastavi. Tako prozove Omera taman kada je on stavio pogolem zalogaj pite u usta. Omer se zbunio, nezna gdje treba početi, ali sam ja imao zadatak da pratim dokle se stiglo sa čitanjem i da ne jedem dok on jede, a kada ja zalogajim da on prati čitanje. Tako ja njemu krišom pokažem odakle nastaviti čitanje. On podje čitati, ali usta puna, ne može, pita frca kako god zausti neki glas. Nastavnik Safet u trenu skontao koliko je sati pa samo hladno naredi:
"Dobro je Omere, nastavi Nihad".
I ja nastavim, ali bilo je već kasno, svi su skontali isto, pa poče kikotanje i dobacivanje. Safet to međutim brzo prekine i čas se nastavi...
E sada možete misliti da je umjesto rođaka Safeta Kulenovića bio neki drugi nastavnik kakva je to mogla aferica da bude. Kao što je godinama poslije Omer imao neprijatnosti jer kada mu je na ahiret preselila majka Aiša, neko je zaključio kako Omer na njenoj dženazi mrda usnama i nad njenim mezarom uči kur'anske sure...
Ali eto, bilo je to takvo vrijeme i bile su to slabosti onoga sistema društvenog uređenja. Ovdje ovo navodim samo kao još jednu sličicu koja je utjecala na postepeno formiranje onoga što će biti Omerov etički profil, a gdje se ponajviše isticala komponenta osjećanja nepravde; Ono što Englezi zovu fer-plej. Zato što je tananije i intenzivnije nego drugi osjećao nepravdu oko sebe i zato što je imao "meko srce", Omer je bio onakav kakav je bio.
n koji je imao obrazovanje i znao zbivanja pratiti i posmatrati u historijskom kontekstu je, od uspona Miloševića na vlast naovamo, vrlo rano uočio kakva se igra i nepravda ponovu sprema Bosni i njenom narodu, naglašavam posebno Muslimanima. Evo sada jednog njegovog pisamceta svojevremeno upućenog i objavljenog u rubrici Moj stav, pod naslovom "Maske su (davno) pale", u dnevnom listu "Oslobodjenje" iz Sarajeva, iz kojega se jasno uočava, posebno danas poslije svega što se desilo, u kojoj je mjeri Omer pravilno politički mislio.
| |
| Kopija dijela Omerovog teksta objavljenog u u dnevnom listu "Oslobodjenje" iz Sarajeva
|
|
|
"Dugo vremena pod jugoslavenskom maskom skrivena Srboslavija konačno je demaskirana. Zaklinjanje za Jugoslaviju, makar i u krnjim granicama samo je bila puka prevara i obmana za lakovjerne i naivne. Niz godina pripremani scenario u velikosrpskoj režiji sada se izvodi na bosansko-hercegovačkoj pozornici.
Na sceni su demaskirani razbijači i nihilisti bosanskohercegovačke državnosti, graditelji srpskih kantona i regija i novog poretka baziranoj na takozvanoj populističkoj politici. Taj populizam kao tvorevina srpskog nacionalnog duha samo je za naivne i neupućene novina, a za sve druge što su barem jednom prošli kroz školska vrata to je ništa drugo do nova forma nacional-socijalizma ili kraće nacizma. Obilježja su istovjetna, priča o ugroženosti nacionalnog bića, ekspanzionizam na račun drugih, institucija vođe, sve kao nekad - VEĆ VIĐENO.
Vođi se kliče i frenetično aplaudira, vožd se kuje u zvijezde, eto postat će i vrhovni komandant vojske, a On isteže vrat i dominira javnom političkom scenom - podanici samo kliču - do otrježnjenja uskoro teško da dođe.
Drugi moraju slušati, trpjeti, drznuli se dići glavu, mogli bi ostati bez nje, kao to su već ostali bez slobode. Ćute li postat će poslušno stado i dobrovoljci novog vođe.
Bosna i Hercegovina je rasparčana, principom takve naci-majorizacije, drugi državotvorni narodi se pretvaraju u podanike i topovsko meso na frontu, gdje pod firmom dobrovoljaca bivaju odvedeni mobilizacijskim pozivom MOB 11 "Jugoslovenske narodne armije", što se zdušno stavila na stranu samo jedne politike.
U Bosanskoj krajini "paranoični" i nadobudni branitelj svega jugosloven-kog, general Nikola Uzelac, vodi svoj privatni rat, vojska je mobilizirana, mobilizirana su materijalno-tehnička sredstva, oni što nisu u Hrvatskoj na "braniku" domovine" podižu bojevu gotovost" dangubeći, a škole, ustanove, preduzeća i fabrike ne rade. Svi oštre "svijetlo oružje" za našu "slobodoumnu braću".
Vođa nam je namjenio ulogu starijeg brata koji će mlađem za neposlušnost isprašiti tur. Ta igra prijeti da postane i našom bosanskohercegovačkom stvarnošću, ali mi je ne želimo prihvatiti.
Oštro ustajemo protiv bratoubilaštva koje nam se nameće za potrebe iracionalnih nacionalnih ciljeva, oštro protestujemo protiv poniženja kakva nam se spremaju i kakvo je doživio naš vjerski poglavar reis-ul-ulema hadži Jakub ef. Selimoski, čije je hapšenje samo završni čin u igri skrivača u kojoj su tim postupkom konačno pale maske i pronađen posljednji skrivač u ovoj skrivalici u režiji Beograda.
Pao je tako i posljednji adut politike koja se plaši da bi u muslimanskoj Bosni i Hercegovini njeni nosioci mogli biti majorizirani. Ti koji se silno plaše drugorazredne uloge, već su nam namjenili epizodne role i već sada gledamo kako to izgleda kada tobom upravlja "Bogom dana vlast", kao da to i do sada nismo znali. Pa nas su već preglasali, nama su već oteli našu zemlju, nama su razbili Bosnu i Hercegovinu, treba samo još da mi odemo i igri bi bio kraj.
E nema više seoba, muhadžirluk je naša teška prošlost, mi smo stvorili uslove i našu Bosnu i Hercegovinu ćemo sačuvati, ma koliko to bio težak zadatak."
misliti već tada bilo jasno šta je to i kakva je to stranka SDS.
Nihad Filipović
--------- NASTAVLJA SE ---------
| Web koncept i grafička obrada: Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI |
