|
| |
Piše:
Nihad Filipović
|
|
Živjelo dvoje u srećnom braku. Tako barem izgledalo. I njima i onima oko njih. Voljeli se, pazili se, slagali se. Riječ teška između njih nikada pala nije. On njoj draga, dušo, ljubavi, maco, “ stavi ovaj jastučić zlato iz leđa“, “ne diži to srce, ja ću, tebe će uhvati u krstima…” Ona njemu dragi, medo, macane, “jesi li se umorio, daj malo sjedni, predahni…”
Tako “dođoše” i djeca. Dvije curice, ne zna se koja je ljepša; “Ma šesnaestoro će mama roditi kada ste mi tako slatke”, tepala im je u majčinskom zanosu.
Živjelo se domaćinski. Kuća se kućila: kupovalo se, unosilo se, šparalo “crno iza nokta”, pa se i imalo. On razvio privatni auto-lakirerski posao, a ona radila kao službenica u pošti, a poslije, posvetila se domaćinstvu i djeci. Nije više morala raditi. On je grbačio neumorno: dan i noć iz radnje izlazio nije, pa je namicao dovoljno i za jedno i za drugo i za djecu i za kucu. I još ostajalo.
Ona, gospođa: na njoj krzno, zlato, uvjek dotjerana frizura, nokti, garderoba… Lijepa, velika, sopstvena kuća. Ispred kuće kola, pa svake godine, petnaest dana odmora na moru, a zimi, za dječijeg školskog raspusta, desetak dana skijanja na Jahorini… Onda, poput “groma iz vedra neba“, čaršijom pođe “šuškanje” uz kaficu i čašicu: ona ljubaka sa nekim učiteljem.
Zapravo, sve bi bilo kao i do tada, da ona nije, nemogavši odoljeti svojoj ženskoj potrebi da se povjeri najboljoj prijateljici, cijeli “slučaj” najprije ispripovijedala njoj, svojoj komšinici i prijateljici od povjerenja. Ova je, ni sama ne mogavši odoljeti potrebi da se povjeri nekom bliskom i od povjerenja, to ispričala, a kome će nego svome mužu, smatrajući da tako, ipak ne krši njihov ženski zavjet šutnje. I tako je priča procurila i postala “javna tajna” u šaršiju. Pa dospjela i do njegovih ušiju. Na njegov upit šta se to dešava, otkuda taj čaršijski “trač”, ona se otvori i sve mu iskreno prizna. Iz nje izleti poput bujice: i ko je i skim je i koliko dugo traje i da ga voli i ne može bez njega, ali da ne želi napuštati ni njega, muža. Nakon toga bi joj lakše: kao poput nekoga koji dugo nosi neki teret pa se najednom rastereti.
On je nju iskreno volio. Ona mu je bila jedina žena u životu. Za druge nije znao niti je ikada i pomislio na drugu, ako previdimo onu prvu, tajnu školsku ljubav, kojoj se nikada usudio nije povjeriti i reći da mu je draga i da da je voli.
Po prirodi takav, domaćinski vezan za sve što uz njega prione, nije mogao zamisliti, kako dalje, bez nje. Onda ona predloži da nastave bračnu zajednicu, ali da ona mora vidjati i dalje svoga učitelja, makar dva puta tjedno. On pristane. Nije mogao drugačije. Protiv sebe se ne može. I to neko vrijeme štimalo, ali se onda umješaju djeca, neće da čuju za sramotu. Tako, kako uvjek u životu biva, pukne gdje je najtanje, u našoj priči na djeci. Ona pokupi sve njegove poklone, ono zlatnine, srebrenine i svega što je mislila da je njeno “blago“, pa preseli kod ulčitelja. On prstom nije mrdnuo ne bi li je spriječio. Smireno je govorio, ko bi ga god priupitao:
“Što srce naumi, razum ne pomuti. Srce ima svoju pamet…”
Ako je prvi dio ove priče po slijedu dramski, za našu junakninju, drugi dio je tragičan dokaz kako se vremena mijenjaju, a u njima i ljudi i odnosi među ljudima. Njene curice, porod njen, “duša majčina”, okrenuli su joj leđa i ni jedno više sa njom riječ progovorilo nije. Ona je poslije sa svojim učom imala jedan, pa drugi pobačaj. Onda im se posrećilo: rodi se muško, ali nakon par godina, umre od neke boleštine. Već u godinama, bilo je kasno za novi pokušaj. Bez djece, istanjena iskušenjima pobačaja i oskudnim životnim stilom neuporedivim sa životom kojim je živjela ranije, njena i učina ljubav je na koncu presahla i sve se svelo na rutinsko održavanje već umrle veze. Kao kada mejit čeka na hodže i ukop, tako je i njihova veza, odavno već preselila na ahiret i samo čeka ukop.
U nastavku ove pripovijesti, našem glavnom junaku se posrećilo. Pravo i bilo, jer ko ima razuma, potrebna mu je sreća.
Godinu dvije nakon razvoda, “naleti” na njega, njegova školska drugarica. Baš naleti, jer on kakav je, nikad u životu nije prišao žensku onako kako muškarac prilazi ženi. Godinama se nisu vidjeli. Ona živjela sa mužem u drugom gradu. Brak pukao, “muž mi tražio kruha preko pogače”, pa se ona vratila u svoj rodni grad živjeti sa ostarjelom majkom.
Malo pomalo, pođu se viđati. Ona mu prizna da je još od školskih dana zaljubljena u njega.
“Zapravo ti si bio moja prva ljubav, samo ja nisam znala kako i nisam smjela da ti to kažem.”
“E pa sada si rekla. A i ti si se meni uvjek dopadala, a eto ni ja nisam smio to tebi reći”, sada, u svojoj zrelosti, smogne on snage pa prevali preko usana ono što ranije, kao mladić, nikada nije bio u stanju.
I tako, ona djece nije imala, a njegova bila presretna da “tata vrati izgubljeni duševni mir”. Uzeli su se na dan zaljubljenih, a kako svaku ljubav treba ne samo usaditi nego i zalijevati, njima se posrećilo; Godinu dana poslije, na godišnjicu vjenčanja, rodilo im se sin. Sreća uistinu prati istinski zaljubljene.
|
