Uvodni dio

Č

emu uopće zapisi, sjećanja na jedno vrijeme kojega više nema, na jedan mali grad i njegove ljude kojih isto tako, manje ili više, više ili manje - nema?

Rečeno je - "Što nije zapisano, nije se ni dogodilo".

          A izdogadjalo se što šta u tom vremenu o čemu je već pisano, a pisaće se još. Ono što nije pisano jeste ona specifika u tom vremenu vezana za moj (i naš) rodni grad Ključ i njegove ljude, moje (naše) sugradjane, prijatelje, rodjake.
          A ako je i pisano, mislim da nije na način kako će se to ovdje prezentirati.
          Naime, ovome je zadatku moguće pristupit " i ovako i onako", reći će se, manje ili više ozbiljno, studiozno, popraćeno raznim brojkama, statističkim pokazateljima, službenim "istinama" i tako dalje i tako dalje. Takvih monografija smo se nagledali dovoljno još za onog vakta, mada se čini da se Ključem nije niko na taj način bavio ni onda ni danas, pa ako bi se neko upustio u takav pothvat bilo bi to doista hvale vrijedno.
          Mi medjutim ovdje idemo drugim putem.
          Ovi su zapisi osobno vidjenje autorovo, njegovo sjećanje na jedno vrijeme i ljude u tom vremenu. U ovim zapisima nema službene faktografije, ali ima istine, onako kako ju je ovaj autor vidio i vidi. Bilo bi korisno ako bi se još neko javio sa svojim zapisima i vidjenjima tog istog vremena, dakle u rasponu negdje od onoga - II svjetskog rata pa do ovoga - bosanskog domovinskog rata 1992 g - 1995 g.
          Onda bi se, kao neka naredna faza u ovome poslu, moglo pristupiti objedinjavanju tih pojedinačnih vidjenja, a sve skupa bi tek u nekom budućem vremenu dobilo svoju potpunu i pravu valorizaciju, koja bi, moguće, imala ne samo ključke nego i šire, bosansko -hercegovačke reference. Pokušajte misliti vrijeme pedeset, stotinu, stotinu i pedeset godina unaprijed i nekog budućeg ključanina ili općenito negog znatiželjnog Bosanca, čitatelja takvih zapisa !!!
          Moguće, takvo što se nikada neće desiti. Ili hoće, haj' ga znaj.
          Gatanje u stranu, ono što je izvjesno jesu ovi skromni zapisi, tek kao naznaka kako, nadamo se interesantno štivo, bi se moglo "ozidati" ovakvim jednim imaginarnim projektom.
          Jasno, ovakav jedan projekt zahtijeva vrijema, a ovi su zapisi nastali u sveg tridesetak dana od ideje do evo ovoga što upravo čitate. Stoga ovo možemo uzeti tek za početak, a namjera je autorova da "na terenu", u razgovoru sa ključanima pokuša prikupiti još gradje nakon čega bi isto ponovo mogli "plasirati" kao elektronsku riječ preko ključke internet stranice, a sve skupa možda jednom završi i kao štampana riječ.
          Kolosalne, krupne historijske promjene su se izdešavale na našim prostorima posljednjih stotinjak godina. Povijesna matrica zbivanja ostaje zabilježena perom, a u moderno doba i kamerom; ali masa toga ostaje "neregistrirana", po strani matice povijesnog gibanja ili pak u samoj matici, ali ne zabilježeno jer se radi o "malim ljudima" i dogadjajima koji nemaju "povjesnu težinu i značaj" , a zapravo jesu sami
ž i v o t.

Nihadova majka Zilha

         Meni je moja rahmetli majka Zilha, sedamdesetih kada se ono brana Bočac pravila, pa se izmještao dio puta od Banja luke do Jajca, pričala dok smo se autom vozili novom trasom puta pored razvalina starog grada Bočca, kako se sjeća vremena kada se u toj, kako reče "kuli Bočačkoj" živjelo i da je njen otac jednom vodio nju kao malu curicu sa sobom i njenim starijim bratom da za brata gledaju djevojku u toj kuli. Moje majke Zilhe više nema, a meni je i danas žao što pobliže sa njom o ovome nisam razgovarao. Sjećam se samo da sam svojevremeno kada mi je ona ovo saopćila ostao zabezeknut činjenicom, kako se nešto što je meni gledajući u one razvaline činili se dubokom i davnom povješću, zapravo se dogodilo "jučer", a mi mladji o tome pojma nemamo.
          Druga moja majka, očeva mati Sida mi je govorila, kako je svojevremeno bila medju prvim, ako ne i prva ključka muslimanka koja je skinula zar. A bila je vjernica što ni jedan namaz ne propusta i takva je ostala i u dubokoj starosti i staračkim boleštinama sve do smrti 1995 godine. A evo vidim danas neki mladi bosanci pokrivaju svoje žene umišljajući valjda kako je tako oduvijek bilo ili kako eto povijest ponovo sa njima počinje.

Nihadova familija sa majkom Sidom, muslimanka koja je medju prvim skinula zar

          A uistinu, tako to i biva sa ljudima (pa i narodima) koji nemaju povjesno pamćenje. Takvima se povijest, ne samo u prenesenom smislu, nego bas bukvalno, ponavlja.

P r v a   l j u b a v

" Prva ljubav zaborava nema "

          Rodni grad je poput prve ljubavi. U životu ih se nadje više, ali ona prva uvjek se pamti sa nekom posebnom toplinom. Ma i izdala nas, prevarila, napustila ona ipak ima posebno mjesto u našim srcima. Ja se i sada sjećam jedne Jasne Kerkez u koju se zaljubih, onako baš pubertetski i preko ušiju. Ja tu djevojčicu teško da sam za ruku uhvatio, a kamo li poljubio (ma šta pričam, kakvi poljubio, ja evo ni danas nisam siguran je li ona uopće i znala da sam se ja "zatarabio" u nju, a opet evo i danas, sjećanje na nju me razgali i ako mi je kojim slučajem dan krenuo naopako, namah mi sve biva potaman, besmisleno postaje smisleno i odjednom i u ružnom vidim lijepo. A stanovala je, ta Jasna, u onoj zgradi što gleda na znamenitu ključku slastičarnu koju je onomad držao Samija Akiković pa onda iza njegove smrti preuzeo njegov sin Miralem Akiković .

Samijina, kasnije Miralemova slastičarna pored Vatrogasnog doma

          Samije se sjećam kao velikog ljubitelja nogometa i navijača našeg ključkog NK "Bratstvo". Nije prošla valjda niti jedna utakmica u Ključu, a da Samija nije otišao. Otsutan i potpuno predan igri, stajao bi, kao da ga sada gledam, uvjek sa cigaretom na usnama, cijelom, napola ispušenom ili i ne zapaljenom, a na svaku šansu naših igrača zamahivao bi nogom kao da će on tu loptu šutnuti, toliko se on predavao toj "najljepšoj sporednoj stvari na svijetu".
          Inače, ta je njegova slastičarna vremenom izrasla kao u nekakvo kultno mjesto svih onih posljeratnih generacija pedeset i neke na ovamo, pa i kada smo poodrasli i zamomčili se nismo gubili naviku svraćanja na kolače, na bozu, limunadu, a kasnije kako se i poslastičarski bussines prilagodjavao nekim novim vremenima, na exspreso kafu, produženu sa šlagom, na colu, a boga mi i na pivu.
          Helem, ja sam pred i oko te slastičarne znao provoditi sate buljeći preko puta u prozore zgrade u kojoj je stanovala ta Jasna u nadi da ću je vidjeti, a kad bi se pojavila i kad bi mi se ukazala prilika prići joj, nisam smio, nisam znao što i kako reći i doista nikada joj ni prišao nisam.
          Ta mi se Jasna i ta moja prva neuzvraćena ljubav čini zgodnom metaforom odnosa moga rodnog grada i mene kako jučer tako i danas.
          Doista, šta je meni i haj’mo reći šta je nama Ključ i šta sam ja i ako nije pretenciozno – šta smo mi njemu??
          Godinama tražim odgovor na ovo pitanje, ali evo, pedeset i treća mi je, a još ne uspjevam.
          Bivši američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy je jednom rekao, parafraziram:
          - Ne pitaj se šta je tvoja domovina dala tebi. Upitaj se - šta si ti dao domovini? -
          To se kažu zove patriotizam. Mada, ako je osjećanje ljubavi prema rodnoj grudi potka, temelj i osnova patriotskog osjećanja, onda ako nije uzvraćena, nije ta ljubav, ne samo potpuna, nego je zapravo promašena.
          Pa ipak, kao i svaka ljubav i ljubav prema rodnom gradu je iracionalno osjećanje.
          K’o ono, ona moja prva ljubav Jasna i ja. Ja je volim, a ona niti zna niti haje, a ni ja, brat bratu, pojma nemam zašto je volim, prosto lijepa mi pa je volim. Tako je to i sa osjećanjem prema rodnom gradu, a ne mora biti ni rodni, prosto grad u kojemu smo proživjeli značajan dio svog života zavoli se poput rodjenog.
          Eto, ja onaj kamen ključki ispod kojeg se rodih u Bebićima volim, onu prelijepu Sanu vodu volim, one mahale ključke volim, Čurčiće - gdje sam k’o djete znao ići na sanjkanje, Mehmedagiće gdje smo na igralištu ključkog nogometnog kluba "Bratstvo" (nekada "Stjepan Tomašević"), mi iz čaršije – "čaršijanci", nedjeljom znali sa Mehmedagićanima igrati malog nogometa po vazdan. Oni su sebe, pa i mi njih, zvali Zemun, biće po modelu: ključka čaršijica – Beograd a Mehmedagići - prigradski mu Zemun); Inače njihov je najbolji igrač bio, neka i to ostane zabilježeno Sead Temimović - Sejo, a kod nas je najbolji čini se bio Husein Medić - Medle.
          Šehići su mi bili daleko, a Rejzovići još dalje, pa iako "na dohvat glasa", činili su mi se nekako iza brda, daleeekoooo, ali i to je mjera one naše duboke provincijalnosti što Ključ jeste i danas, a mladji teško da mogu i zamisliti kako je to izgledalo pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kojih se ja ovdje spominjem kada ni asfalta Ključ nije imao nego bi Ale Muratagić upregnuo konja Alata pa bi "cisternom", kakve još možemo vidjeti samo u starim kaubojskim filmovima i na prastarim razglednicama euro-američkih gradova krenuo prskati glavnu ključku "džadu"; kada su se na tri–četiri puta manjoj pilani, onda glavnom industrijskom postrojenju u gradu i općini, balvani capinima voljtali, a nije bilo kamiona da prevoze gradju iz šume na obradu u pilanu nego su se balvani predavali Sani da ih nosi do Ključa i pilane gdje su, ja se sjećam , dva crna konja "vrana", a radnici ih zvali Beba i Acko, vukli balvane iz vode, jer nije bilo mehanizacije; subotom je bivala pijaca, ono gdje je danas pilana, odmah iza one zgrade tik do ulazne kapije u pilanu, a nedjeljom, ista ta drndava, neravna i kamenita pijaca bivala bi nogometno igralište na kome je naše "Bratstvo" u sportskom nadmetanju branilo boje našeg grada.

Ovdje je nekad bila Munirina kafana sa mostićem pored nje

          Imao je grad Ključ u to doba šarm tipične bosanske čaršijice. Prostorno znatno manji nego danas on je jednako toliko čini mi se bio ljepši nego danas. Socijalistička urbanizacija uništila je jezgro stare čaršijice. To je onaj potez od kafane "Lane" pa negdje dole do Miralemove slastičarne. Nema više, ovim mladim danas, nezamislivo šarmantne Munirine kafane, nema onog slatkog mostića preko Ižnice, od njene kafanice prema, dugo vremena kultnoj ključkoj kafani "Lane" koja i danas "stoji" na istom mjestu u svoj svojoj ljepoti, ali nekako osamljena, kao sirotica što s tugom gleda u pravcu Munirine kafane gdje se sada kočoperi nekakva obezličena zgradurina betonska. Nema ni Ižniče tj. ima je al’ k’o da i nema, sva prekrivena betonom pretvorena je u kanalizacioni odlivak grada. A sjećam kao djete, sepetima smo lovili ribu u toj vodi… Nema ni onog ljupkog niza starih kućica, sa malom baščicom ispred svake kuće. U jednoj od tih kuća bila je i frizerska radnja Voje Pavlovića kod kojega me mati redovno vodila na podšišivanje. Sada je i tu stambeni betonski grmalj, zgradurine što je zovu Kina ili kako li već.
          Zapravo, uistinu govoreći, Ključ danas jeste urbanistička katastrofa. Nije da je urbanistički devastiran samo uži centar grada; pogledajte naselje "Luke" i one zgradurine. Pa aman narode dje to ima da se stanbeni blokovi od četiri pet katova prave u brdima i na brdima. Zar ne bi bilo razumnije da je taj prostor "otvoren" i ponudjen za individualnu stanbenu izgradnju onako kako je to učinjeno na tzv. "Berberovom brdu", a one monstrum zgrade graditi drugdje.
          Onda, taj naš Ključ je jedan od rijetkih bosanskih gradova što "bježi" od vode i to kakve vode. Umjesto da se urbanizacija i gradsko jezgro formira i širi oko rijeke Sane, grad se sav "dao" na bijeg nje, a tamo gdje je po logici stvari grad trebalo graditi, neki naši mudri ondašnji gradski, republički i vrag će ga znati koji sve ne oči, podigoše p i l a n u i tako unakaziše grad.
          Ali, ako nam može biti za utjehu, nije Ključ jedinstven u Bosni po tome. Pogledajte Jajce i onaj njegov fenomenalni, jedinstveni položaj "na dvije vode" i pogledajte ono ruglo od "Elektro-Bosne", monstruma koji se smjestio gdje mu mjesto nije, pa ruži, truje i nakazi stari kraljevski grad. Pa sjetite se Bihaća, sjetite se Prijedora … ma i srce i duša me boli kad o ovome mislim i pišem. Dodje mi da vrisnem:
          "Narode , sve što nam Bog dade je jedinstveno i prelijepo, sve ili skoro sve što mi svojom rukom uradismo je k a t a s t r o f a".

          Zašto je to tako ne znam, ali je ta urbanicazija, taj razvoj i iskorak u moderno počesto "plaćeno" i nepotrebnim uništavanjem starog, tradicionalnog ili prosto lijepog, a što se izgleda nije uklapalo u nečija mjerila modernosti.
          Evo, koliko danas javnih česmi imamo u Ključu. Ja znam samo za jednu napravljenu negdje sedamdesetih ako se ne varam, kada se neko dosjetio pa dao "nalog" da se izgradi jedna pošto su prethodno, biva u ime razvoja, sve uništene; A bilo ih je, evo ovako, koliko se ja sjećam, a boga mi sjećanje me polako izdaje, evo - tamo gdje je sada džamija bio je jedan mali "točak", kod zgrade Koreja bila je jedna "fiskija", ali ne gdje je sada ona novoizgradjena pečurkasta česma koja je, bar ono prije rata, samo to - tj. da je česma "glumila", jer nikada nije bilo vode, a ja samo nagadjam doduše, a imam osnova zato, da je to bilo stoga jer je opet neko našao da je ta česma isuviše napravljena u "turskom" stilu te je onda bilo – nit je rušiti niti ostaviti, pa je prevagnulo – neka je, al’ eto bar joj privrnimo vodu; Onda tamo kod harema, bio je jedan potok ivicom harema tekao, pa ispod ceste, pored - onda osmogodišnje škole, a danas je to srednjoškolski centar "Omer Filipović", uz - danas je to obdaništa pa ispod glavne ključke ulice u Ižnicu kod novog hotela. E na tom potoku je na krajnjem rubu harema, prije nego će potok dalje ispod ceste pa pored škole, tu je bio jedan točak i pojilište za stoku. Pa je onda bila jedna česma ili se to meni samo čini, kod starog čaršijskog turbeta, koje je isto tako u ime razvoja srušeno, a i pripadajući mu harem "poravnat", da bi se sada, hvala Bogu i onim koji misle na Bosnu, evo ponovo zidalo novo-staro turbe, samo sada s ovu stranu ceste. A bila je jedna česma samo par desetaka metara niže cestom kod Dževadove kuće (Mistrić Dževad - Šigi), tamo na onome mjestu gdje se odvaja put za Humiće. Onda je voda navirala i pila se i sa izvora tamo gdje su danas oni kafići i zgrada u kojoj je nekad bila "Služba društvenog knjigovodstva", famozna SDK, a šta je danas i kako to danas zovu haj ga znaj. Pa je bila jedna voda dole ispod bolnice kod groblja i blizu katoličke crkve. Uhhhh, sigurno je bilo toga još, a evo meni nije u pameti. Ono što jeste, jesu one naše mahalske vode od koje mnoge, budući po strani genijalnih urbanističkih planera, "preživješe", pa ih eno i dana.
          Svaka je naša mahala imala svoju česmu. U nas u Bebićima je bila poznata Šuhrina fiskija po jednoj Šuhri (na mjestu njene stare kuće danas su kuće i posjed braće Djumišlić). A samo malo više onim strmim putem, pored Saliha Gonilovića kuće, pa Ćapalove kuće, gore na maloj zaravni preko puta kuće rahmetli Hatke Salčinović, ukazivala se ta ista voda, a mislim da je i danas taj izvor u "funkciji". Čurčići su imali svoju vodu, Šehići svoju, Mehmedagići svoju, a eno te na radost sviju što ljepotu cijene, eno je teče i danas, lijepa, zdrava i mlada k’o što je oduvijek i bila.
          Ne znam, možda je našim mladjim sugradjanima ovo danas što jeste Ključ lijepo. Ja samo hoću reći kako ga pamtim i ljepšim.
          A i dalje ga volim. Izmjenio se i mada gradovi starenjem zapravo bivaju ljepši, naš se rodni grad starenjem nekako proružnio ili se to meni samo čini. Bilo kako bilo, ostao mi je pri srcu. Ne kaže pjesma uzalud –

          "Prva ljubav , zaborava nema …" .
         

"Ljuljajuće" vrijeme odrastanja

"Da se pameti na pazar iznesu,   svako bi opet svoju izabrao"

          A kako i zaboraviti vrijeme odrastanja.
          Onaj "šmek" šezdesetih meni još "miriše" u nosnicama. Bilo je to krasno vri- jeme. Petnaestak-dvadesetak godina od kraja drugog svjetskog rata, čitava Evropa kao da je odjednom iskoračila u neko novo vrijeme, a to je doprlo i do nas; "Ljuljajuće" londonske šezdesete preko Njemačke i Austrije su se osjećale i u Jugoslaviji i u našem provincijalnom Ključu.
          Sve je bilo novo, nekako izazovno novo i oslobadjajuće.
          Kada je Djordje Marjanović na jednom od onih mnogobrojnih šlagerskih festivala skinuo kaput, sa njim nekoliko puta zavitlao preko glave pa ga prebacio preko ramena, bila je to revolucija u ondašnjem jugoslavenskom show bussines-u i samo to je bilo dovoljno da čovjek postane neslućeno popularan pa i van YU prostora (njegova je popularnost u bivšem Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika - SSSR – bila legendarna i vjerovatno veća nego u samoj Jugoslaviji).
          Kod nas, u Ključu, bio jedan Bruno ne sjećam mu se imena, stariji brat Milenka Macanovića–Macana. Taj je još onda otišao u Njemačku raditi i koliko znam nikada se nije ni vratio za stalno. Dolazio je samo povremeno, na odmor, pa kada bi prošao gradom sa onom hipi kosom do struka dugom, pola čaršije se zgražavalo, a ona druga polovica, tj. mi mladji smo ga sa divljenjem pratili pogledom sanjajući dan kada će mo i mi moći pustiti kosu. A ja sam zbog kose tek malčice preko ušiju izrasle iz škole vraćan. Djevojka u mini suknji da se pojavi ne u školi, gdje joj, pravo govoreći i nije mjesto, nego u gradu, gotovo da je bilo nezamislivo. Poslije osam sati navečer mi gimnazijalći ako bi bili vidjeni u gradu, znalo se odmah, sutradan bi se preko razglasa kojega smo imali razvedenog po učionicama oglašavao direktor gimnazije, pokojni Ante Mijatović, a nama prestupnicima znalo se – opomene, ukor, jedinica iz vladanja, a to je bilo gore nego jedinica iz nekog predmeta jer sa takvim jedinicama nije bilo popravnog nego se baja gubila godina.

Stara zgrada ključke Gimnazije

          Tako smo jednom mi, grupica gimnazijalaca, a svi bili maturanti, samo ja medju njima brucoš, tek upisao gimnaziju, otišli u u novoizgradjeni ključki hotel (stari je bio ono gdje je danas pošta). Sjećam se kolovodja je bio Milorad Tomić, kasnije poznati banjalučki advokat. U neko doba ulazi naš profesor ruskog jezika, Ibro, (Bože zaboravio sam mu prezime, a bio je odnekud iz Sandžaka, visok, naočit, baš lafčina u najboljim godinama tada). Bilo je iza osam sati navečer, vrijeme kada mi gimnazijalci nismo imali šta tražiti na ulici, a kamo li biti u hotelu. I sada kako profesor udje tako soči naš stol i nas za stolom pa nam s’ vrata prstom pokazuje da izlazimo van. A mi njemu odozdo iz dna hotelske sale, svi k'o jedan kažiprstom mašemo u smislu - ne, ne, nigdje mi ne idemo.
          A sutradan zna se. Direktor Ante i mi na školskom razglasu. Meni je bilo lakše. Ja sam bio brucoš, a Milorad i raja su bili maturanti i navodno bila nam je svima, ne godina, nego uopće daljnje školovanje u toj školi dovedeno u pitanje. Ipak sve je završilo sretno po nas. Niko nije izgubio godinu niti nam je bilo uskraćeno pravo daljnjeg školovanja. Kako su to bila šašava vremena pravo je čudo da je to ispalo tako. Ali kako u čuda vjeruju samo oni slabo obavješteni pretpostavljam da je i iza "našeg" čuda ležala okolnost da je Miloradov otac Vaso Tomić u to vrijeme bio predsjednik općine, a moj oćuh Krešimir Krešo Djukić predsjednik općinskog suda Ključ i da je to ono što nas je izvadilo. (Usput , kada smo već kod ključkog hotela, samo kao mala digresija u ovim sjećanjima na hiljadu devet stotina šezdesete: prije ovoga današnjeg, bio je jedan hotel tamo gdje je danas pošta, a od mene stariji, "prije onoga rata" se sjećaju jednog na mjestu gdje je danas ona "centralna" bivša ŠIPAD–ova zgrade. Ja sam od njih, tih starijih, čuo da je to zapravo u svoje vrijeme bila i javna kuća ( !?!?!? ) i hotel. Poslije rata u toj je zgradi jedno vrijeme bila škola i ja se sjećam da sam upravo tu krenuo u prvi razred osmogodišnje škole. Eto tako neka i to padne i ostane na papiru zabilježeno.)

Profesorska posla

          Inače ta famozna ključka Gimnazija je bila na glasu kao izuzetno kvalitetna. I doista, ja se i danas sjećam svojih profesora koji neki, ne samo da su bili vrhunski predavači već su zaista bili "gospoda", u vemenu kada je gospodin bila proskribirana riječ i pojam. Pokojni Mićo Delić, koji će kasnije završiti na zagrebačkom sveučilištu kao profesor, bio je moj prvi razredni starješina. Nažalost ubrzo će napustiti Ključ, ali u meni je ostalo sjećanje na njega kao na izuzetnog gospodina i čovjeka. Mi, balavci, brucoši, a on, naš profesor, na našem prvom času upoznaje se sa nama, svojim djacima i persira nas. Bilo je to prvi put u životu da je mene neko oslovio sa "Vi" i bila je to gesta kojom je profesor Delić mene "osvojio" u toj mjeri da je mene prosto stid bilo doći nespreman kod njega na čas.
          Onda je tu bila jedna, mislim da se zvala Dušanka, a svi su je zvali Dušica, naša atraktivna profesorica bio- logije kojoj smo mi djaci krišom virkali u noge, a sve nam se činilo da je ona toga svjesna i da se baš i ne trudi nešto da ih "skloni" od naših pogleda.
          Profesor Žare je predavao istoriju (onda u Ključu nije bilo historije, a sada znamo i zašto), ali će i on, još dok sam bio na prvoj godini, napustiti Ključ, tako da ga ne pamtim kao predavača i pedagoga, ali znam da su o njemu govorili sve najbolje isto kao i o profesoru matematike Božidaru - Boži (ne sjećam mu se prezimena). On je meni predavao vrlo kratko da bi potom odselio iz Ključa.
          Ova je grupa profesora, izuzev profesorice Dušice, ubrzo po mom upisu na prvu godinu, "trbuhom za kruhom" napustila Ključ i mislim da ne griješim ako kažem kako je opće mišljenje bilo da je njihovim odlaskom ključka gimnazija značajno izgubila na ukupnom kvalitetu.
          Pa ipak i dalje je to ostala respektivna i jaka škola. Profesor Franjo Žeravica je predavao srpsko-hrvatski jezik (baš ovim redom, ni slučajno obrnutim, a bosanski je u to doba još uvjek bio u "frižideru na dubokom zamrzavanju", a profesorica Maja Djukić će ga kasnije zamjeniti na tom poslu ( ili je bilo obrnuto, nije sada ni važno…).
          Profesorica geografije je bila Marija (evo sam i njoj prezime zaboravio; mislim da je Kevac, ali me ne držite za riječ). Čujem da danas živi u Banja Luci i da se nikada nije udala što je pravo čudo jer je bila, neće se ona naljutiti na svog bivšeg djaka, baš onako sva krivudava i ženstvena. Mi djaci smo je zvali "gro plan", jedno jer je bila prsata, a drugo, jer je imala običaj razviti geografsku kartu i reći ...

          - Da vidimo to sada u gro planu …

          Profesor Mahmut Filipović je predavao hemiju (znam, naslućujete ni kemije tada nije bilo u ključkoj gimnaziji i u pravu ste) i bio je, brate, strah i trepet za nas djake. Nekih lekcija iz hemije ja sam se sjećao i kada sam bio kasnije na četvrtoj godini prava, jer sam ih učio napamet te su se toliko bile urezale u moju memoriju. Pa ipak kod njega nikada nisam mogao dogurati do "gornje kuće", kako je on zvao one iznad ocjene tri. Moja najveća ocjena kod njega je bila 2 plus, a samo jednom mislim da me zakačilo 3 minus. Mi djaci smo njega, ne znam hoće li mu biti pravo, ali je tako bilo, zvali smo ga "dvodihalica", jer je imao običaj kada se naljuti pomjerati kravatu i vrtiti glavom kao da se bori za zrak.

Disciplina je bila velika

          Profesor Boro, evo toliko mi je bio drag da sam mu i prezime zaboravio, je predavao matematiku . To je čovjek koji je meni matematiku, za koju inače nisam imao afiniteta, omrznuo za čitav život. Razmišljajući danas o njemu i njegovom ponašanju na časovima nemogu a da ne mislim kako on mora da je imao nekih privatnih, životnih nedaća koje su ga tako tištile da je on to sve lomio preko nas djaka. Bio je vrlo nervozan, a deranje na nas slabije matematičare je bilo opće mjesto kod njega. Ne znam ga u toj mjeri da bih mogao napisati da je bio loš čovjek. Naslućujem da je on imao nekih pritisaka od strane jakih ključkih roditelja i da se tome htio oduprijeti, sačuvati profesorski integritet … itd , ali je bio preslab i nije znao kako to izvesti, pa se onda to lomilo na nama djacima. Samo tako, tim pritiscima kojima on mora da je bio izložen ja mogu protumačiti kako ono ja prodje, a moj Omer pade, na popravnom iz matematike, a bili smo mislim prva godina; (Za one mladje Omer Filipović i autor ovih zapisa su od dva brata djeca). Brat bratu, ništa ja nisam tu bio bolji od Omera, ali je moj oćuh bio predsjednik općinskog suda u Ključu, a Omerov otac samo trgovac Suljo Filipović i to je bio taj jezičak na vagi.
          Bilo je još tih profesora, ali im ne pamtim imena. Bio je jedan čudak što nam je istoriju predavao, Mi ga zvali Cako po nekom karakteru iz neke TV serije, a kojega je igrao Ljubiša Samardžić. Taj profesor bio visok k'o Ljubiša i taj Cako iz te serije i mi ga djeca onda lijepo "prekrstimo". E taj mi je Cako skoro pa omrznuo istoriju za koju sam ja inače imao afiniteta i gdje sam bio u stanju samo saslušati predavanje i "na mah sve" ponoviti. Ostalo mi to još iz osmogodišnje škole gdje mi je istoriju predavala krasna nastavnica, gospodja Natalija Popović. A ovaj Cako, onako usporen, monoton, smušen i dosadan "do neba" velim, skoro pa da mi je omrznuo moj najdraži predmet. Vrhunac je bio kada mi ono zaključi dvicu. Od tog momenta i on i ta njegova istorija su za mene prestali postojati i sve se svelo samo na otaljavanje ne bi li se izbjegla jedinica i ugrozila godina pošto sam već bio pretplatnik na kečine iz matematike i fizike .
          Kasnije će ovog Caku zamjeniti još jedan čudak - historičar, neki postariji čovjek kojega smo mi djaci zvali Djedica, tačnije ekavizirano Dedica jer je bio odnekud iz Srbije. Bio je dobre duše, ali povelik Srbin. Ne znam je su li to znale njegove kolege profesori, ali mi njegovi djaci smo to i te kako dobra znali. Usput, sigurno primjećujete kako spominjemo samo dva profesora Bošnjaka. Razlog, nije ih više ni bilo. Eto, samo toliko ovdje o toj famoznoj nacionalnoj ugroženosti…
          Konačno, spomenimo ovdje možda i najčudnijeg profesora. Taj nam je predavao latinski jezik, a imao je običaj ući u razred i prva mu je bila -

          - Zec, televizor, antena. Otvaraj te prozore .

          Šta je sve to skupa trebalo da znači sem da nam je svima potrebno svježeg zraka u razredu, ni danas mi nije jasno. Ali je bilo baš tako …

Uspomena na školske dane

          Sve u sve ta je slavna ključka Gimnazija s jedne strane doista bila ono što o njoj legenda kaže, jaka i prestižna škola, sa jakim i kvalitetnim kadrom (posebno negdje do kraja hiljadu devetstotina šezdesetih godina), ali je postojala i ona druga strana te škole u kojoj je radila protekcija, veze i pritisci, gdje su se liječile i preko ledja djaka prelamale razne životne frustracije i prikraćenosti i gdje je, posebno u nekim slučajevima, našim profesorima manjkalo, slobodan sam to reći, jer imam to iskustvo, elementarno pedagoško znanje, što je onda mnoge nas njihove djake, mlade ljude u naj- osjetljivijom godinama, iz nekog mladalačkog protesta, revolta pa i bjesa na njih, potpuno okretalo od "njihovih predmeta", gdje se unaprijed računalo na popravni, a onda šta bude… U tako kreiranoj atmosferi vrlo je lahko bilo nekom prilijepiti etiketu neuspješnog i lošeg djaka (bilo je dovoljno da "ne mirišeš" matematiku, fiziku ili hemiju i to ti je bilo to, slab si i neuspješan gimnazijalac da si ne znam kako briljantan iz povijesti, iz jezika , da ti geografija ide "k’o po loju", da imaš talenta za umjetnost …itd…itd… ). Ja je, kao jedan od onih svrstanih u nekakvu neformalnu i imaginarnu kategoriju "loše djake", takvom pamti . Što da se radi - " da se pamet na pazar iznosi, opet bi svako svoju izabrao ".

          Konačno, u ovim zapisima ne može biti da se ne nadje malo prostora i za spomenuti naše drage učitelje i nastavnike iz osmogodišnje škole. Nastavnicu Nataliju Popović već sam spomenuo, a ovdje bih dodao ime Jove Barjaktarevića koji je bio moj učitelj i u svoje vrijeme jako blizak sa mojim ocem Malikom i koji je meni ostao drag i sa kojim sam ostao blizak i kasnije kada sam ja " postao svoj čovjek" pa smo se vidjali u gradu i po kafanama (njegova kćerka Jelena je išla sa monom u školu i bili smo, a mislim i ostali, prijatelji). Tu je onda odmjereni Svetozar Ninković, čovjek naglašenih gradjanskih manira, koji mi je predavao srpsko-hrvatski jezik; Muzičko nam je podučavao jedan Petar Skočibušić, likovno Domogoj Rebac kojega su generacije upamtile po discipliniranju djaka istezanju zalizaka i ušiju, a fiskulturu, usput meni se tjelesni odgoj ovdje čini puno prikladnija riječ, moj daidža Šefik-Fiko Filipović .

Prevratnička vremena ideološkog paraderstva

          Kažem, bila su to "šašava vremena" ideološkog čistunstva i dvoličnosti. Vremena u kojima je jedno pravilo i jedan moral vrijedio za "raju", a druga pravila i neki drugi moral za one koji su se starali da se "ne talasa previše". Sjećam se tih godina sam čitao u štampi zapise – sjećanja Moše Pijade gdje on opisuje kako su njega i još neke "drugove" za neke posjete Parizu, negdje odmah poslije onog – II svjetskog rata, odveli u Moulin Rouge gdje su imali prilike gledati goliždrave djevojke i tako to. U to doba u onoj štampi vidjeti sliku razgolićenog ženska bilo je nezamislivo, a eto Moša (mada on tu kaže da su ga prošto tamo odvukli) i drugovi tamo u Parizu gledaju ono što su nama raji "pripisivali" kao strogo nedozvoljeno i štetno po moralno zdravlje …
          Medjutim te ideološke zatucanosti i slijepoće u tim vremenima "hladnog rata", bilo je na obe strane ideološke konfrontacije. Tako su "The Beatles" i uopće bit muzika kod nas bili proskribirani kao ideološki otrov mladeži i kao takve krajnje je teško bilo nabaviti njihove ploče (to se moglo na jedvite jade u većim gradovima, a u provinciji "nije bilo teorije"); Na zapadu su opet ti isti čupavci od radikalnih kršćanskih grupa i raznih "tough" tipova u politici bili proglašavani antihrišćanskim i komunističkom petom kolonom (čemu je, istina Bog "kumovao" i sam Lenon onom svojom poznatom izjavom da su kod mladih "The Beatles popularniji od Isusa").
          Eto takve su bile te famozne šezdesete u nas, kako ih se ja sjećam. Trajalo je to tako sve negdje do 1968/9 i mada se neka pomjeranja "bilježe" negdje od 1965 godine (godina komunističke privredne reforme u FNRJ – Federativna Narodna Republika Jugoslavija), čini se danas, sa distance gledano, tek od 1968 godine, u kulturološkom smislu, po čemu zapravo i pamtimo šezdesete, dolazi do radikalnijeg zaokreta (u kojoj mjeri je studentska ljevičarska "anti birokratska" pobuna doprinijela tome ostaje za izučavanje).
          Sve u sve, šezdesete se u nas pamte kao prelomne godine. Bile su to godine zaokreta i reforme, a sa time je naglo došao boljitak.
          Od vremena kada smo se na put do moje rodbine u Bihaću spremali danima, gdje je mislim, jedno vrijeme, bio samo jedan autobus dnevno i kad’ se putovalo maka- damom, ihaaaj, satima se putovalo, pa je rećemo, u Sarajevo krenuti bilo k’o danas za Ameriku se spremati; Put dalek i makadamski drndav, naporan pa i neizvijestan. Bilo je jal stići jal nestići, takvim se sve autobuskim harabatijama putovalo. A eto stizalo se ipak. I tako, od tih makadamskih i predasfaltnih vremena, malo po malo dodje pa i prodje asfalt i kroz Ključ i kako prodje, s početka sedamdesetih čitav grad i općina živnu i naglo iskorači iz onog vremena u neko drugo vrijeme, vrijeme bijele tehnike, televizora, automobila pa bogme i vikendica.
          Dobro de, danas znamo, bilo je to dobrim dijelom na pozajmljenom novcu što ga Tito i ona nam Jugoslavija dobiše od "trulog" Zapada koji je opet u toj igri imao svoju računicu potajno se nadajući kako je od Jugoslavije moguće napraviti ono što je Zapadna Njemačka bila za Istočnu Njemačku – šoping izlog kojim će se na duži rok "ljuljati" komunistički istok.
          Dobar dio tog razvoja je naravno bio utemeljen i na doznakama naših radnika sa istog tog Zapada. Komunistička je partija sredinom šezdesetih, naslućujući ćorskokak kojim komunistička ekonomija vodi, ušla u reformu privrednmog sistema, pa su otvorili granice da bi onda stotine hiljada neuposlenih u Jugoslaviji, otišli van raditi, mahom u Njemačku, Austiju i Švicarsku; Kod nas u Ključu je u to doba, mal ne čitav Pudin Han i Velagići "iselio" u zapadnu Njemačku.
          Uopće, nama je tada Njemačka i sav taj Zapad izgledao kao nekakva magična, tajanstvena "El Dorado" zemlja, u kojoj, jeste, ima posla i može se dobro zaraditi, ali se ne živi brate k’o kod nas i unatoč oskudici i restrikcijama što su nas pratili, nekako nam se činio, a znam da i danas mnogi tako razmišljaju, onaj naš "pohiti polahko" život boljim, život u kojemu se znalo i za rad, ali i za rahatluk, što ono narodna veli – znalo se i "zaigrati , ali i za pojas zadjenuti".
          Rekoh, mnogi naši ljudi posebno vani, u dijaspori i danas tako razmišljaju, sanjajući povratak, a sve ostajući po "raznim inostranstvima". U utakmici toplih nostalgijskih osjećaja srca, makar i ljubav, pa i ona prva - domovinska bila u igri i hladnog, i racionalnog "trbuhom za kruhom" spekuliranja stomaka, gubitnik je uvjek srce. To i jeste razlog zemljaci zašto nas se tako malo vraća.

S v o d j e n j e    r a č u n a

Prijateljstvo je kao staklo,    kada ga jednom razbiješ,        više ga nikada nećeš sastaviti .

          Zapravo, kad bolje razmislim zemljače, govoreći o našem odnosu spram rodnog nam grada mi govorimo o sebi i ljudima sa kojima smo rasli, bili ili svakodnevno dolazili u dodir; i jasno govorimo o vremenu što bi’ i prodje pa kao i u svakom takvom govorenju, gdje se prisjećamo vremena kada nas nisu boljela ledja i kada smo sve zube u glavi imali, prisutna je nostalgija jer je to doba kad smo bili i mladi i zdravi i dovoljno šašavi da vjerujemo kako će sve biti jednom bolje, pa nam ništa nije bilo teško.

Sklop - zaštitni znak Ključa

          Jer samo tako se odnos izmedju nas i rodnog nam grada može racionalno objasniti. I još više, samo tako se može objasniti kako neki nadju u nekim kasnijim godinama života, kada se proturi i preko glave premetne što-šta, kako nadju mogućim potpuno okrenuti glavu od svog grada i čak ga se sa mržnjom sjećati Biće, od onog se ključkog prirodnog ambijenta, od one ljepote koja opija, od one prelijepe ribničke doline, prekrasnih Sredica i divne Rastoke gdje se voda rastače u desetine potočića, pitoreskne Sanice i one njene kratke divlje riječice što kulja ispod Grmeča noseć’ Sani vodu takve čistoće i "svjetlosti" da samo Unom može da se komparira, a dalje nadaleko, vjerovatno sve do Neretve i Bune nema čime da se poredi; od onog prekrasnog, unikatnog "sklopa" i stijena što poput kakva gigantskih nijemih stražara bdiju nad Ključem, a za koje se ne zna kada su ljepše, zimi kada snijeg sve objeli, a zalomi se vedar, sunčan dan, kada sa nebom u pozadini (koje je valjda samo tako plavo zimi nad kamenom ključkim), te ogromne stijene izgledaju nestvarno, poput kreacije iz mašte, veličanstvene i zarazno lijepe ili u proljeće i ljeti kada se priroda budi i obnavlja i sve raspupa i ozeleni; Doista, od ovakvih se ljepota glava okrenuti ne može. To Vam je poput lijepe, a nekim čudom vječno mlade i svježe zene - ne možete glavu od nje okrenuti a da Vas oči ne prevare i ponovo se njoj vrate.
          Nego doživi se što-šta i prijatnog i neprijatnog sa ljudima u tom rodnom ambijentu što onda opredjeljuje odnos nas i našeg rodnog okruženja. Nismo li mi svi ključani, da baš svi, ko manje, ko više, ko na ovaj (mislim lakši način, gdje se rećemo moralo samo bježati iz grada) ko na onaj (mislim teži način, gdje smo bivali i na smrt tučeni i ubijani i u razne logore slati), ali nismo li svi, koliko nas još osta, doživjeli onečovječenje i poniženje u našem gradu.
          Pa ipak, većina nas istrajava u ljubavi spram rodnog grada mada biva da se kod nekih osjećanje bjesa pa i mržnje zbog onoga što "doživjeh u svom rodnom gradu", nekim tajanstvenim i teško razumljivim psihološkim mehanizmima okrene u mržnju i bijes spram samog grada, k’o da je grad kriv za ono što nam napraviše neki zli i neki pokvareni ljudi.

Ko o čemu - kurve o poštenju

          I uopće, čemu mržnja kada mržnjom samo dokidamo i štetu samo sebe činimo. Sjećajmo se, ne zaboravimo, ali nemojmo mrziti. Eto meni nije do mržnje ni na onoga nesretnika i besprizornog Bajić Dragana, što mi onako mučki kundakom polomi rebra u ključkoj policiji juna 1992 g. Nismo bili neka posebno bliska raja, ali smo uvjek imali lijepu riječ jedan za drugoga kada bi se slučajno sreli, na ulici, u kafiću ili u pošti gdje je on radio. Pa ipak, eto upravo taj mi baš onako junački polomi rebra, iako je poznato da srpska vojska nikada nije maltretirala svoje zarobljenike .
          Ne mrzim ni Despot Dragana, jednog od mojih ponajboljih drugara prijeratnih što se umetnu u zločinca; Ni Macanović Milenka - Macana, generaciju moju i mog školskog jarana, dobrog nogometaša ključkog “Bratstva”, petog – pridodatog člana onoj četvorici legendarnih ključkih "Bestala" ( Besim Pudić, dva Stanka – Banjac i Brkić te Alija Salihović), momka i čovjeka koji je imao sve predispozicije da ga mi ključani pamtimo sa nostalgijom i ljubavlju, a koji za rata okrenu u četništvo iako mu je otac Bogdan Macanović - koliko ja znam bio partizan, p r v o b o r a c onoga rata, ni njega ne mrzim.
          Što je Jovi Banjcu, čovjeku sa reputacijom stručnjaka i uspješnog privrednika, što je njemu trebalo da glumi četnika samo će on znati (a čujem da je oko toga imao žestokih verbalnih sukoba sa bratom Stankom – jedan od one četvorice originalnih Bestala - koji se nikako nije slagao sa Jovinim velikosrpskim "političkim" angažmanom na istrebljenju komšija Bošnjaka).

Odavde je počelo - terasa restorana "Lane"

          Što je Tihomiru Tihi Dakiću, prvoboračkom partizanskom sinu to isto trebalo i to će biva samo on znati. Taj je Tihomir inače bio mi direktor u ugostiteljskom preduzeću, gdje sam ja radio kao sekretar. Vidjali smo se svakodnevno, ali sa njim o politici nije bilo šanse da se zametne razgovor. Tek, on je znao šta ja mislim i koje je moje političko opredjeljenje. Ja to nisam krio, javno sam govorio i istupao, a i iz mojih kratkih komentara u dijalogu sa njim on je znao "kud’ moj brod plovi". Ja sam za njega samo naslućivao da bi se mogao prikačiti uz SDS, a da je to i uradio saznao sam definitivno tek kada ono on, iskoristivši moj službeni put u Sarajevo, otvori terasu naše gostione "Lane" za politički miting SDS-a (mjesto za takve skupove u novom "demokratskom poretku stvari" je bilo na platou ispred Doma kulture, ali je SDS želio to, iz zna se kojih razloga, što bliže pravoslavnoj crkvi).
          Inače, ima jedna priča o Tići koja bolje nego sve njegovo hinjeno "frendly" ponašanje (koju masku je on znao nositi i za vrijeme rata i uspješno nastavio i poslije rata), govori o njemu kakav je uistinu bio. Tu mi je priču ispričao Hare Pudić, koji je kao ćevapdžija radio zajedno sa nama u ugostiteljstvu. Evo je, onako kako mi je to Hare ispričao, kada sam ga prvi put iza 1992 g, mislim 2002 g. sreo u Kopenhagenu gdje on i danas živi :
          "Sam znaš Nihade kako je ono bilo ’92. Vas pokupilo pa na Manjaču, a ono nas što je ostalo, glava brate u torbi. Narod se dig’o i nema nego izlaziti iz Ključa. Šta ću ja, vidim odoše svi, a ja ne znam šta da radim? Ono stančića jedva dobio od firme i daj sad sve napuštaj. A opet kako i ostati? I tako spremim ti se ja pa u općinu kod Tiće. On je bio predsjednik njihovog kriznog štaba ili šta li već, uglavnom na istaknutoj funkciji. Vidio me Tićo u hodniku da čekam, ja mu kratko kažem da želim razgovarati, a on kaže :
          - Sačekaj.
          U neko doba pozva me u kancelariju. Ja udjem i kažem mu –
          " De bolan Tićo reći mi šta da radim. Zajedno smo radili, bio si mi direktor, znamo se, de mi reći šta je ovo? Ili da se kupim ko i ostali ili da ostajem…? "
          A on mene gleda, gleda, pa reče –
          - Ne znam Hare. Ništa ti ne mogu reći niti jedno niti drugo. Samo znam da je planirano da Vas ostane od 12 do 15 %. Hoćeš li ti i tvoja familija upasti u taj procenat to ne znam i ne mogu ti reći.
          "I tako, moj Nihade, vidim ja kol’ko je sati. Odmah sutradan krenem pakovati familiju, ufatimo prvi izlazak i pravac Travnik".
          Eto tako, crno na bijelo, Tihomir Dakić je znao u službu kakve ideologije i politike je založio sebe i "svoje znanje i umijeće". Inače otkuda mu informacija o planiranim postotcima ...
          Inače, sa Tihomirom sam se ja sreo prvi put poslije rata 1997 godine u Banja Luci. Bio sumrak, a ja izašao prošetati sa mamom i daidžom Fikom te naletim, baš onako iznebuha, skoro se sudarimo sa Tihomirom i bratom mu Rajkom. Ruka pružena i vergla Tićo ne staje. Kao da smo se juče rastali pa sad samo nastavljamo gdje smo stali, a ne da je prošlo punih pet i jače godina od našeg zadnjeg vidjenja gdje se desio rat i sav onaj užas i stradanja. Rajko osjetio našu uzdržanost pa ga požuruje da produže, k'o negdje žure, te se tako i rastasmo uz Tićin poziv da navratim do njega u njegov stan u ulici Skendera Kulenovića kaže, broj taj i taj.
          - Gdje to, gdje to stanuješ, priupitah opet nesiguran u ono što sam čuo , a on opet - " U ulici Skendera Kulenovića. Pa zar i ta ulica postoji u Banja Luci?"
          " Ima, ima, tu sam odmah kod "zelenog mosta"...
          I tako rastanemo se uz moje mlako obećanje da možda navratim ako mi vrijeme dopusti. Nisam naravno otišao, a vidjeli smo se još jednom-dva puta tog augusta, ali me on nije pitao što ne dodje, a kod mene je ostao ljigav osjećaj i ljutnja na samoga sebe što mu ne rekoh sve što sam osjećao da mu trebam reći. A eto ne rekoh. Svih tih godina sam razmišljao šta i kako se postaviti ako se ponovo sretnemo nas dvojica, ne samo saradnici na poslu nego i prijatelji i "raja", a kada je do toga došlo ja zanjemio i nemoćan da mu kažem "svoju" istinu... Čujem umro je u medjuvremenu. Bolje za njega; da mu duša (ono što od nje osta) nadje mira.
          A još gori i crnji od Tihomira ispade brat mu Gojko, koji se zbilja pokazao moralnom nakazom i smećem najgore vrste ( za razliku od trećeg brata Rajka koji je ipak uspio izgleda "sačuvati obraz") Taj je Gojko takve bljuvotine ispisivao u njihovoj štampi za vrijeme rata da to, što no se u nas kaže, "pas s maslom polizao nebi", pa jedno vrijeme nastavio u istom stilu i poslije rata, da bih onda u nekom listu posvećenom povratnicima i "bildanju" novog zajedništva našao jedan njegov tekst kojega k’o da je, neuzbillahi, sam rahmetli Izetbegović pisao. Osjetio valjda u kom pravcu sada "vjetar puše", pa se prešaltava. Ništa novo. Taj je i prije rata bio profesionalna kurva samo se izdavao za dobricu. Znate ono – "Ko o čemu, kurva o poštenju".

Prijateljstvo iz mladosti Milan Škondrić i Nihad

          Što da kažem , hajde da se ograničim samo na onaj moj generacijski krug poznanika , što da kažem za Milana Škondrića, koji ne nalazi niti jedne jedine toplije ljudske riječi za mene, svog prijatelja iz studentskih dana i koji bi da vodi "političke rasprave" samnom dok onog prvog juna hiljadu devet stotina devedeset i druge onaj Bajić kundakom mi lomi rebra. A tom Milanu otac Branko bio svojevremeno i predsjednik one komunističke, bratstvo-jedinstvujušće općine ključke. Ili, što da kažem za svoju prijateljicu iz gimnazijskih školskih dana, Stojanku Berić glavnu žensku policijsku zvijezdu, što na isti taj dan, zanosno, kako to već neke žene znaju, paradira policijskom stanicom gore dole sa osmjehom na licu za sve svoje kolege policajce i Srbe, valjda ih tako motivirajući da istraju na teškom i odgovornom "zadatku čišćenja" terena, a mene i ne gleda, k’o da sam joj baš ja, lično, personalno i osobno ja, kriv za sve što joj je krivo i naopako u životu bivalo.
          Pa što reći za onog jadnika Čeku , k’o naki inženjer, rećiće se obrazovan čovjek jel’de, koji ugledavši me privedenog u policiju u prolazu, a vraćajući se negdje sa "terena" i u punoj ratnoj opremi, ironično dobacuje –
          " A vidi Prpe. A dje ti je Rasim Kadić? A dje su ti liberali Prpa, ha? ", da bi završio rečenicom koja meni savršeno, bolje nego tone deklaracija, pisanih materijala i izjava umnih i manje umnin i učenih govori ko je to i zašto počeo rat. Reče taj Čeko –

Neka druga vremena, Stojanka Berić i Nihad

          " Ma svi ste Vi isti. Za zve Vas smi mi Jasenovac pripremili". Reče i udalji se. Isti je to onaj Čeko sa kojim sam se u vrijeme našeg studija u Sarajevu mada nikada neki posebni jarani, nedjeljom susretao na Marijin Dvoru, pa bi onda zajedno sa ostalom rajom igrali malog nogometa po vazdan.
          I sve se ovo dešava - i taj Škondrić i ta Berićka i taj Čeko, dok ja priveden u policijsku stanicu očekujem da se već "otisnuta lavina srpske mržnje" sruči na mene Nihada, Aždahu i Godzilu Filipovića, kojega su izgleda svi ti moji Srbi bivši prijatelji i poznanici baš kao i njihova, već i prije je bilo jasno, teroristička SDS, držali opasnom zelenom beretkom, ideologom pazi sad’ovo "balijskog terorističkog pokreta", strašnim srbomrzcem i tome slično.
          Takvih, bivših prijatelja ili tek samo poznanika koji u ime apstraktne i mračne ideje "vaskolikog serbstva" pljunuše i okrenuše ledja svemu što taj mali čovjekov život čini ljudskim i pristojnim, ima svako od nas i vjerujem i znam i Vi, dragi moji ključani što istrajavate u isčitavanju ovih zapisa, pored ovih "mojih", imate "svojih" do u dlaku isti k’o i ovi moji…

"NE PADA SNIJEG DA ZAMETNE , VEĆ DA SVAKA ZVIJERKA POKAŽE TRAG"

          Moj rodjak Fadil Filipović je bio nerazdvojan jaran sa Bralom Brkićem. Kod Fadila je to bilo Brale, pa rod najrodjeniji, a izgledalo je i kod Brale da je tako. Tek bilo kako bilo, ono pred rat kada je već došlo i do dijeljenja policije ( čuj "dijeljenja", ne znam otkuda nam to dijeljenja, valjda udomaćilo se, a zapravo se radilo o otvorenoj i brutalnoj srbizaciji, bilo je to ono što se sada u politici može nazvati "Bušov sindrom"– ili ste s’ nama ili ste protiv nas); helem, Brale bi jedan od prvih ključkih Srba što obuče uniformu, zaboravljajući Fadila i sav onaj život prije toga. Na Hajir-bašči , kad’su mene hapsili, o1.o6. 1992 g., u ekipi je bio i Brale. Pogledi su nam se nakratko sreli i tu ja uhvatim okom gdje on lagahno sliježe ramenima kao da će reći - izvini, ovako mora biti.
          Rekoh ovakvih i sličnih poput Brale ima puno.
          Jedan takav čini se bio je i Mića Buvač. Miću , njegovu braću Šipu i Svetu te sestre Dragicu i najmljadju Staniju - Seku, sa kojom sam ja bio dobar prijatelj i koja mi je generacijski i najbliža bila, a koja je opet jadna rano, vrlo rano, mislim da je imala osamnaestak godina tragično preminula od leukemije. Ja sam nju zvao Leptir, a ona i jeste, onako mala i slatka, sva bila lepršasta baš poput leptira. Njena je rana smrt bila tragedija za porodicu, a mene i sve njene prijatelje je stvarno snažno pogodila…
          Sa Mićom sam opet dolazio u dodir samo onako, "u prolazu". On je bio možda pet šest godina stariji od mene i meni je izgledao nekako, s pravom ili ne, ali izgledao mi je onako, ne toliko visok, ali sa ukočenim držanjem i uvjek nekako na distanci, izgledao mi je arogantno. Taj se moj utisak o njemu pojačao i kada sam ja bio krenuo intenzivnije "loptati se", a on je već tada bio zvijezda našeg "Bratstva" i

Dio nekadasnjeg "Bratstva" sa Mićom, Bralom i Fikom

znam da ga je ljubijski "Rudar" kojega je trenirao onomad poznati trener Zubak vrbovao da prijedje tamo kod njih.
          Helem, potrefilo se da će na jednoj trening utakmici prvi tim igrati sa podmlatkom, a ja bio u podmlatku. Mene zapalo čuvati Miću i ja to odradjivao vrlo dobro. Mića se nije vidio, a onda onako isfrustriran pošpici on mene da sam sve letio zrakom. Nastala je tu frka, upetljao se i moj daidža Fiko koji je igrao tada za prvi tim i Mićin brat Šipo kojega pamtimo kao odličnog golmana i koji je tu stao na moju stranu, ali sve to skupa sada nije uopće važno. Znam da sam poslije toga ja zauvijek što se fudbala i "Bratstva" tiče "okačio kopačke na klin".
          E sad’ zaratilo. Ja, "ko pile u kučinama" safaćan, priveden u policijsku stanicu, pa u fiskulturnu salu osmogodišnje škole. Tuku brate, lome. Nas četiri, braća Ferid i Fuad Islamagić, Meho Draganović i ja, u četiri ćoška neke učionice. Petnaeset-dvadeset minuta tuku, pa desetak petnaest minuta odmora, a onda ponovo tuča. I tako od tri poslije podne do devet navečer. A onda nazad u policiju, u zatvor. Ubilo brate i rodjače toliko da sam ja čitavu noć pročučao. Ne možeš leći ni na lijevu ni na desnu stranu, ni na prsa ni na ledja. Kako god okrenem, boli, probada… Sjesti i nekako, mada i to samo nakratko jer i tako boli, nego naj rahatniji čučeći… i tako svu noć pročučah, ko patka vrpoljeći se i teret "balansirajući" i prebacujući sad’ na obje, sad’ na lijevu sad’ na desnu nogu …
          Rano ujutro, mislim da je bilo i prije početka radnog vremena, negdje oko šest sati, dodjoše po mene i odvedoše me kod isljednika. Kad ono isljednik Mića. Stojim ja pred njim, a stojati ne mogu. Medjutim ne nudi me da sjednem, pa šta ću moram stojati. On za nekakvim velikim stolom, izvadi notes i počne me ispitivati: te jesam li rekao ovo te jesam li rekao ono… Ja kazujem šta jesam , a šta nisam rekao, a bilo je svega. Tako pita me jesam li rekao da sve Srbe u opštini treba pobiti (!!!) kad sam ono sjedio pred "Lanetom" sa Lebcom (a to je zaista laž i to jasno nigdje i nikada nisam rekao), te jesam li rekao u jednom restoranu kako četnici kolju na Drini, a nikog zato ne boli glava (što je istina i što jesam rekao), a na šta sam ga ja onda upitao –
          -Pa je’l to nije tačno Mića ?
          Na to je on dodao:
          - Pa i Srbe kolju", a ja sam, ipak pazeći što ću reći, kazao:
          - Istorija će Mića reći ko je koga klao.
          Helem tako i u sličnom tonu je tekao taj naš "dijalog"; isljedjivan sam ja tako od strane Miće, a on kada završi kaže:
          - Sada ideš nazad u ćeliju, a poslije opet u školu gdje će biti drugi krug isljedjivanja . Kada tebe budu prozivali ti samo reći – “ Mene je Mića već ispitao “.
          Ja sam shvatio da Mića ustvari želi meni ovako pomoći.
          Rekao sam mu –
          - Hvala ti. Ako ikada budem u prilici vratiću ti - i sa tim riječima sam napustio kancelariju. I stvarno, poslije u toku dana, a bili smo u školi od devet ujutro do negdje iza osam sati navečer i sve vrijeme su nas kupili iz fiskulturne sale gdje smo bili svi mi privedeni "fundamentalisti i zelene beretke", odvodili u učione na obradu i onda ponovo vraćali u salu i svrstavali u odvojenu grupu, u grupu onih koji su ispitani, kako se ne bi miješali sa onim koji su čekali na "obradu".
          Ali negdje oko tri sata vidim ja, onako pognut neko stoji više mene pa me oslovi :
          - Prpa. Jesi li to ti.
          Ja podignem pogled iako nam je to bilo zabranjeno i vidim Tepić (biješe li mu ime Duško ili Dragan, sada se zaista ne sjećam više, a radio je prije rata u policiji nešto u administraciji). Kažem:
          - Ja sam, a on će :
          - Jel’de ti si ono jutros ispitan kod Miće .
          Ja kažem :
          - Jesam , a on će :
          - Hajde na ovu stranu i prebaci me na stranu onih koji su već bili ispitani taj dan. Ja sam odmah skontao da ga je Mića poslao ili je pak to on uradio na svoju ruku . Bili kako bilo, a ovako je bilo i istina je, tako su meni Mića Buvač i Tepić, pomogli i zapravo me spasili jer sam već imao polomljena rebra i drugi krug ja ne vjerujem da bih preživio.
          Zbilja je svaki slučaj specifičan i za sebe, ( "slučaj" Brale Brkića za kojega ja i dalje hoću vjerovati da je u suštini dobar čovjek ili Miće Buvača za kojega ja poslije svega vjerujem isto, neuporediv je sa recimo "predmetom" Vinka Kondića koji je pljunuo na zajedništvo i koliko iz ličnog uvjerenja, toliko, a u to sam uvjeren jer znam mrcinu i barabu i prije rata, toliko rećemo i iz karijerističkih razloga okrenuo u "odbranu ugroženog srpskog naroda").
          Kada smo kod Vinka, neposredno pred rat i na samom početku rata taj je bio komandant policije u Ključu. Šta je bio još ne znam, ali da je jedan od najodgovornijih u našem Ključu za razbijanje svih "atributa" zajedništva i srbizaciju Ključa to je opće poznato. Možda je to ta kvalifikacija kojom mu je i dan danas osigurana zaštita od strane onih koji su "pisali" scenario i "vukli političke konce" u krvavoj političkoj satiri zvanoj "Velika Srbija", ali evo deset godina od Dayton-a, a to smeće još niko ne hapsi niti provodi istragu o njegovoj odgovornosti za masakre na teritoriji ključke općine početkom rata (Biljani, Velagići, Prhovo…).

" V e č n a j a    p a m j a t …"

          Medjutim, neovisno od pojedinačnih primjera "presvlačenja ideološkog kaputa", ostaje za istraživati ovaj fenomen srpske frustriranosti povješću u rasponu od kosovskog boja preko ustaškog genocida nad tim narodom u II svijetskom ratu do njihovog (srpskog) kontinuiranog genocida nad nama Bošnjacima, a što je kulminiralo u dvije velike "istrage poturica" u prošlom stoljeću, prva za II svjetskog rata, a druga u ratu za stvaranje Velike Srbije, 1992 g. do 1995 g.
          Jer zbilja na djelu je fenomen masovne psihoze jednog naroda koji košta ne samo taj narod nego i nas u okruženju, a Bošnjake i ponajviše. Samo tako, vidom kolektivne psihoze, može se objasniti onaj masovni trans srpskog naroda i ono, gotovo pa sve svesrpsko pristajanje uz jedan pokret, bolestan i zločinački u korjenu. Kažem, gotovo pa "svesrpsko pristajanje", jer, istina Bog, bilo je rijetkih, a hrabrih i poštenih ljudi "s obrazom" koji su izražavali, pa i javno svoje nezadovoljstvo sa onim što se radi sa našim komšijama, prtijateljima, rodjacima …
          Kod nas u Ključu takav je bio pokojni Djordje Pilić te su mu zato ubacili bombu u kuću i ubili i njega i suprugu mu. Koliko je meni do ušiju doprlo, a dijelom sam i lično u to se uvjerio, jedan takav bio je i Branko Mladjenović.

Benzinska pumpa gdje je radio Branko Mladjenović

Branka ja kao djete ne pamtim, ali kada sam se poslije studija u Sarajevu vratio u Ključ tražiti posla, pa se i zaposlio u ondašnjoj, kako se to zvalo, radnoj jedinici "Elektro Ključ" koja je opet poslovala u sastavu osnovne organizacije udruženog rada "Elektro Jajce" - e jesu komunisti imali dara za bi- rokratsku verbalnu ekvilibiristiku, čuj osnovna organizacija udruženog rada , nejse tu u komšiluku bila nam je, a i danas je benzinska pumpa, a Branko je tu bio nekakav rukovoditelj. Tih sam godina ja Branka sretao češće i svaki put on bi mi spomenuo oca Malika i kako su njih dvojica bili jarani, zajedno momkovali i tako to… Još za rata, ja u Engleskoj, a ipak sam čuo od jedne Besime djevojačko prezime Alagić, a koja je živjela kao Brankova komšinica u Banjaluci (gdje se Branko nastanio po odlasku u penziju), pa završila, ta Besima, kao "Balijka", potjerana iz Banja luke u Englesku, helem, reče mi ta Besima kako joj je Branko govorio da sve to što njegovi Srbi rade ne prihvata, protivi se tome i misli da to nije u redu.
          Par godina poslije rata, možda i punih pet ne sjećam se precizno, taj će Branko navratiti u stan moje mame i oćuha mi Krešimira Kreše Djukića, a ja se potrefio u obilasku svojih. Došao on da se lično izvine Kreši za sve što je bilo u ratu, k’o da je on i samo on direktno odgovoran za svu onu sramotu i zločine srpske. Čovjeku bilo toliko neprijatno da mene nije poznao u što ja ni dan danas ne vjerujem, nego se osjećao toliko nelagodno da se prosto "zakočio", mozak blokirao pa niti vidi niti čuje i sve ne zna šta i koju da kaže …
          Eh, samo da bi više ovakvih poput Djordja i Branka, neka im je "večnaja pamjat" i slava i lahka im zemlja bosanska - ili onakvih, na višim društvenim razinama, onakvih poput Bogića Bogićevića, Mirka Lazovića ili Mirka Pejanovića generala Jovana Divjaka, Marka Vešovića …, a ima ih doista još…

Dosvidania tovarišći

          Ipak, slava i hvala časnim izuzecima , rekoh - bilo je to masovno pristajanje i trovanje jednom nezdravom i trulom, u korjenu trulom ideologijom. I rekoh , budući masovno, svima nama nimalo teško nije naći u našim "malim životima" primjere izdaja komšijskih, prijateljskih pa i familijarnih veza u ime te nakaradne i fašisoidne ideologije krvi i tla.
          O nekima takvim poput onog nesretnika Dragana Despota zvani Lav, onda o onoj znamenitoj komunističkoj kurvi i prelivodi Milanku Kovačeviću i famoznom "tiha voda mulj nosi" Čedi Volašu… ovaj je skriboman već pisao, pa da se ne ponavljamo;
          A čemu i nabrajanje? Znamo ih. Mene što se tiče ja sam sa takvim sveo račune; Moje se osjećanje prema tom soju onečovječenih ljudi kreće negdje izmedju sažaljenja i prezira. Neki od njih su doista tek obični mali ljudi zahvaćeni maticom povjesnih gibanja, a neki su baš bukvalno u karakternom smislu MALI LJUDI. Svim ovakvim mojim bivšim prijateljima poručujem – dosvidania tovarišći;

          "Prijateljstvo je kao staklo – kada ga jednom razbiješ, više ga nikada nećeš sastaviti".

          Što se onih što na najbestijalniji način okrvaviše ruke tiče, poput onoga oneljudjenog Aničića šoferčine iz Kopjenice , pljunem mu na ime, što vele ljude da je klao; prema takvim prati me osjećanje čistog, nepatvorenog i iskrenog p r e z i r a. Ovakvima, makar sad za sad samo što se Ključa i Federacije tiče, nema povratka, ne samo bukvalno u rodni grad i kuću nego njima, ispisnicima iz ljudi, uopće nema povratka u ljudsku vrstu, ako nam to može biti neka utjeha. A gdje će to sam dragi Bog zna koji će u konačnici svesti račune i sa ovakvim; (Mada je uistinu razlika izmedju ubojstva perom i kamom samo retorička i imaginarna; u protivnom i sam Hitler i sam Milošević i sam Karadžić i njegovi hajduci "okruglog stola" bi bili nevini).
          Ali nemojmo o tome. Ovo bi trebali biti zapisi iz nekih boljih vremena. Hajmo stoga sjećati se onog lijepog, prijatnog i dragog . Nažalost , prisjećajući se "onog vakta" čovjek se, htio ne htio, silom prirodnog zakona, prisjeća uglavnom ili više ili manje onih kojih više nema medju nama. Ali i smrt je dio života. Ona je u nama, dio nas i kako lijepo A.B.Šimić kaže – "sasma nešto ljudsko ".

M e r h u m

          Sjećate se Avdije Bukvića, Allah rahmetile. Avdija je bio neka vrsta naše lokalne, ključke hodajuće legende. Bio je nijem, a ispostaviće se da se samo takvim izdavao (mada je moguće da je istinski bio nijem pa onda uslijed pretrpljenog šoka progovorio).
          A šta se desilo? Šuškalo se medju nama Ključanima da Avdija zapravo nije nijem nego iz nekih, meni i dan-danas nepoznatih razloga, "pravi" se nijem. Nejse, Rasim Šehić, zvani Kolaša će navodno jednom strpati Avdiju u kamion pa pravac u šumu preko Velikih Rejzovića (Mali su od benzinske pumpe pa gore, u pravcu Jarica). Tu će Kolaša prevariti Avdiju te ovaj izadje iz kamiona, a on produži dalje .
         Legenda kaže kako se tu nas Avdija tako prepao da je progovorio i od straha se čak počeo derati –

          - Kolaša, vraćaj se, ne ostavljaj me…, aojjjj ljudi pomagajte…-

          Ono po čemu ja pamtim Avdiju je je karakter, njegovo poštenje i ponos u bijedi i svakojakoj oskudici u kojoj je živio. Avdija (koliko ja znam bio je sam i bez rodbinskih veza), živio je život beskućnika, potucajući se sad tamo sad 'vamo. Sjećam se u godinama pred tragičan kraj njegova života, zanoćivao je, eh sada kako je nazvati niti je barakica niti je šupica niti je kakva kućica, nego recimo k’o naka nastamba, a uistinu bio je to k’o nekakav natkriveni kolektor ili šta li već, gdje se cijevima iz ključke pilane dovodila topla voda do rijeke Sane. Izgledom poput malo veće ćenife, ali novo i od dobre daske napravljeno, a dijelom i ciglom zidano i hem toga toplo unutra, eto to je jedno vrijeme bio dom našeg Avdije.
          I tako živio je svoj život Avdija Bukvić, u Ključu, medju Ključanima nadničareći. Nije prosio, dapače, odbijao je da mu se da, ako on neće to odraditi i zaraditi.
          Sjećam se, ja tek završio "visoke škole" pa se vratio u svoj rodni Ključ tražiti posla. Udjem u "Lane" i vidim Avdiju sjedi sam za stolom. Pridjem mu i pitam je li slobodno kod njega sjesti. Sjednem tako pa nam naručim piće. Popijem i odem poslije svojim poslom. Nekoliko dana poslije, ponovo nabasam na Avdiju. Udjem u kafanu, a on me s vrata primjeti i zove kod sebe. Sjednem, a on zove piće. Velim:

         – Nemoj Avdija, ja ću - , a on neda progovoriti:
         - Neka, neka, ti si bez posla, a ja sad’ imam .

          A završio je jadan, tragično. Autom ga udario neki od ključkih ondašnjih doktora. Vozio pijan, ali kako je doktor doktor, a Avdija siromah i bez ikog svog’, "predmet" je "gurnut pod tepih" i polahko na sve pade prašina zaborava.
          Sramota me je priznati, ali je istina, evo – uopće ne znam gdje je Avdija "ukopan". Slutim u Humićima, ali ne znam, zaista ne znam. Onaj koji zna ili slučajno nabasa na mezar Avdijin neka i u moje ime prouči El fatihu.

S. O. M.

          Pamti se u Ključu još nekolicina tih marginalnih likova bez kojih nijedna naša bosanska čaršija nije čaršija. Može biti ne znam koliko velika zgrada općine, ne znam koliko policijskih stanica može biti i koliko sudova i pošti imati, ali ako čaršija nema svog Avdije, ako nema svog Šekija, Tunje, ma to ni u pola nije čaršija.
          Meni evo pameti dodje još jedan naš ključki marginalac - Meho Salčinović. Taj je na reveru imao izvezeno SOM. Kada bi ga neko upitao:
            - Šta ti je to Meho. Šta to znači, Meho bi odgovarao:
          - To ti znači - S za Salčinović , O za Omera i M za Meho. Salčinović Omera Meho, eto to znači.
          Meho je bio "na svoju ruku" i nije bio za vojske, a desilo se te ga regrutiraju i pošalju služiti onu famoznu Jugoslavensku narodnu armiju. I sad’ Meho u kasarni zorom na "krugu". Jedan, dva dana susreće se sa komandantom kasarne koji dolazi na posao, a Meho ga i ne pogleda, kamo li pozdravi. Zapazio to kumandant te ga treći dan zaustavi i priupita...
          - Je li vojniče, vidiš li ti ove činove, sve pokazujući prstom na epolete na ramenima. Veli njemu Meho suho:
          - Vidim, pa šta.
          - Pa ništa. Što me ne pozdravljaš, veli komandant.
          - A što b’ te pozdravlj’o, Meho će njemu .
          - Pa je li ti znaš šta ovi činovi znače i ko sam ja.
            - Ne znam. A ko si.
            - Pa ja sam pukovnik, komandant ove kasarne.
          A Meho će na to njemu:
          - Uhhh, jebo te. Dobro si dogur’o.
          I tako naš Meho ekspresno bi vraćen iz armije. Šta je sa njim danas, ima li ga ili nema, je li živ ili ne i ako jeste gdje je, ne znam. A baš bih volio i bilo bi mi drago još koji put u našem Ključu sresti Mehu Salčinovića.

Šljiva začeća

          Hrvoja Lastrića pamtim od onih dana kada je trenirao NK "Bratstvo", a ja dječački sanjao o nogometnoj slavi pa se javio za upis u pionirsku sekciju. Možda to nije bio moj prvi "dodir" sa Hrvojem, ali je to definitivno trenutak kada je on "upao u moju vizuru" i od tada ga pamtim. Čime se tada sve Hrvoje bavio pojma nemam, bio sam mali i ne pamtim, to stariji od mene bolje pamte i znaju. Ono što ja znam jeste da se nešto kao muh’o oko sporta, gimnastika, nogomet ...
          A bilo je to vrijeme prvomajskih parada, bakljada, sletova… Na tim sletovima svega pomalo pa i gimnastike. Ja bio dječačić vižljast i k’o bez kičme i valjda solidan na parteru. Negdje je to snimio Hrvoje, valjda mu se dopalo što je vidio i kako me snimio tako me i u svojoj memoriji "programirao", pa mi s pika odvali roditeljsku –

          - Mali, nije za tebe nogomet, ti si za gimnastiku.

          I tako ja neko vrijeme, ohladim od nogometa. A nije hudi Hrvoje kriv što je vidio u meni ono čega nije bilo, a nije ono čega jeste bilo nego ja zemljaci i moja malodušnost.
          Inače je Hrvoje meni bio drag i simpatičan čovjek. Mi se nismo mimoišli u gradu, a da se nismo javili jedan drugom. Naše je poznanstvo bilo površno – gradjansko, a opet ja sam tog Hrvoja doživljavao k’o nekog, skoro pa svog. Nismo se mi družili. On je bio znatno stariji od mene i svi naši susreti su bili samo onako, u prolazu. Ali, uvjek, baš uvjek "razmijenili bi po koju". Tako smo jednom upali u neku konverzaciju, a bilo nas je više "okolo", sad ne sjećam se šta je bilo po srijedi, tek ja sam tu imao neko svoje mišljenje različito od onoga što je on mislio. A njemu se negdje žurilo i nije mu izgleda bilo prijatno da ga ja "nadgovorim" pred ljudima, pa da skrati on će mene presjeći...

          - De mali prekini. Znam ja tebe od one šljive preko puta turbeta pod kojom si napravljen...

          Trebao je to biti najjači argument poslije kojega nema šta da se razgovara. I doista, društvo je prasnulo u smijeh pa se tako i razidjosmo – smijući se. A Hrvoje je samo htio reći - de mali malo respekta , nemoj me pred ljudima handriti matere ti , ipak sam ja ovdje stariji . Tako sam ga i ja razumio i uopće mi nije bilo "krivo" na njega, što se tako, neko bi rekao i grubo izrazio i doveo me u neprijatnu situaciju pred prijateljima.

Hoćemo li halaliti ?

          Rasima Šehića zvanog Kolaša, teško da ima ko u Ključu pa i šire na općini, rodjen negdje prije 1975 godine a da ne pamti. O njemu su se svakakve legende ispredale. Negdje pedesetih on je uz Rudu Oreškovića izgleda bio glavni čaršijski "fakin"; i simpatičan, a bogme za neke i opasan u isto vrijeme. Onomad, momak s viškom testasterona, kakvih je uvjek bivalo, biva i biće, on je ostao u sjećanju Ključana kao neka vrsta folk legende uz koju su se vezale svakojaka predanja. Govorilo se za njega da je u svoje vrijeme bio u stanju zubima podići hotelski stol, toliko je snažan bio. I još što-šta se, što i nije baš za štampanje, uz njegovo ime vezivalo.
          Njegov sin Ismet je, mislim, negdje moja generacija i poznajemo se od djetinjstva. Dobar čovjek i bio i ostao. I uopće, sva su mu djeca "na selamet izašla", što meni govori da je ipak iza Rasimovog šalabajzerskog i kabadahijskog javnog imidža ležao čovjek i domaćin, koji zna šta radi.
          Ja sam njega malo bolje upoznao tek negdje pred rat, a do tada mi je samo bio znan "po čuvenju" i onako "u prolazu". Volio je harmoniku pa je tu ljubav prenio i na svog sina Muhameda zvanog Hamić, koji je danas jedna od ponajvećih harmonikaških BH folk zvijezda. Ja radio kao sekretar u lokalnom ugostiteljskom preduzeću pa tako i bliže upoznah Kolašu koji je nastojao da mu Hamić zasvira u hotelu, profesionalno, a tako se i desilo. Ali, hotelska muzika dodje i prodje. Mjesec, rjedje dva, ugovor istekne pa se ide na novi ugovor sa novom muzikom nastojeći tako stalno održavati interes posjetitelja da dodju u hotel i potroše koju "paricu'. To je nepisano pravilo ugostiteljskog bussines-a i ne treba velika pamet da se to razumije. Ali eto Kolaša to nije htio razumjeti, a smatrao je da iza svega stojim ja. Tako on mene tih dana po prekidu ugovora sa Hamićem i muzikom sa kojom je on tada radio, sretne u gradu kod Doma kulture. Pozdravimo se, a on podje stiskati šaku i sve pojačava pritisak govoreći mi na uho:

          - Ovo ti je za Hamića, da vidiš s kim imaš posla i šta će ti se desiti nastaviš li...

          Ja kompletno zatečen završim skoro na asfaltu previjajući se od bola pokušavajući mu objasniti da ja zapravo sa prekidom tog ugovora sa njegovim Hamićem nemam ništa, da je to zakon posla u kojem se i ja i Hamić nalazimo … i sve tako i tomu slično i tek tada on pusti moju šaku i udalji se bez riječi.
          Par godina poslije, pred rat, još sam ga bolje upoznao. Njemu su se izgleda svidjali moji politički stavovi i moja, mnogi bi u ono doba rekli nepromišljena spremnost da kažem šta mislim. U neku ruku on kao da je, nije li neskromno reći, ali se meni baš tako činilo, bio impresioniran samnom. Jednom za našeg "politiziranja" on će meni reći:

          - Ti svašta i puno znaš… .

          Ja sam opet samo "pratio" situaciju, prilično čitao, pa tako i znao i na temelju toga onda formirao svoje mišljenje, koje sam oduvijek znao i izraziti, a i bio spreman to učiniti.
          Sjećam se, neposredno pred rat, sjedimo on, ja i još neki prijatelji ispred Miralemove slastičarne. Subota, slastičarna krcata, a i grad; Bože, sjećate se kako je Ključ izgledao subotom. Helem, u neko doba "prošiša"“ avion one naše slavne JNA nisko iznad Ključa. Jednom, pa drugi put. Ja, osjetljiv na provokacije kakav sam uvjek bio, počeh glasno izražavati svoje nezadovoljstvo, jer je sve to radjeno kao dio strategije zastrašivanja gradjana, zna se koje nacionalnosti. Preko puta je sjedio Bogdan Macan pa se htjede samnom upustiti u razgovor baš onako trezveno, ljudski. On je, bezbeli kao Srbin imao jedno vidjenje tih aviona i JNA uopće, a ja sam kao Bošnjak to gledao sasma drugačije. Ali, desilo se da je upravo naišao njegov sin Milenko za kojega smo već tada svi znali da je duboko zabrazdio u velikosrpstvo. Nije Bogdan progovorio ni rečenice, a Milenko, mračan, zapjenjen, očito ljut - mora da me čuo prilazeći, ne progovarajući ni riječi, zgrabi oca za revere kaputa i prosto ga diže "nazor" sa stolice i odvuče, doslovno ga je vukao i teglio. Kolaša je sve to gledao ne progovarajući ni riječi, kao i svi mi prisutni, a kada odmakoše "uhvatih" njegov pogled gdje vrti glavom pa mi reče:

          - Hrabar si …

          A ja opet u tome nikakvu hrabrost nisam vidio, mada su me slične geste mogle glave stajati kad me ono zarobiše. Nego - i to je ono što mi je ovdje nakana reći, očekivalo bi se od jednog Kolaše da na onakvu provokaciju reagira javno tim prije jer sam ja znao šta on misli oko toga (a mislio je što i ja) i da ne može otrpjeti provokaciju (sam mi je pričao da je jednom Rudu Oreškovića moglo stajati glave to što ga je nešto bio isprovocirao i javno ponizio). Pa ipak nije, što meni, evo i ovim primjerom, opet govori kako je Rasim ipak bio i više od onog kakvim ga je čaršija znala. Bilo je u njemi opreza i neke proračunatosti koja se mogla tek naslutiti u nekim kontaktima "bliske vrste" poput ovih mojih sporadičnih.
          Kod nas muslimana, kada insan "preseli na Ahhiret" , prije ukopa, sa mejtom se dženaza halali. Mene što se tiče i ja mu halalim .

Otac na službenom putu ?

          Muje Kulenovića, zvanog haj’ ga znaj zašto Cilinder sjećam se samo maglovito. On je umro dok sam ja još dijete bio. Pa ipak urezala mi se jedna felinijevska nadrealistička scena tako snažno u memoriju da mi se sve čini k’o da sada gledam ovo što opisujem. Napio se hudnjak Mujo, a volio je piti "na svoju štetu" tj. pio je brate i više nego je podnijeti mogao. I tako napio se Mujo, a djeca njegova došla po njega pred kafanu, a "Šiša" se zvala, potrpali ga u tačke pa ga voze kući.

Pogled na Mehmedagiće i stadion

          Nego ima jedna druga zgoda koju bi ovdje kao sjećanje na Muju ispričao. To mi je pričala njegova kćerka Azra puno godina poslije kad smo već poodrasli i postali prijatelji. Kaže Azra:
          - Otac krenuo iz Mehmedagića od kuće u čaršiju, a ja se vraćala iz škole, sva sretna, završila razred odličnim. I sada ja na ovoj strani onoga našeg visećeg mosta kod pilane, a moj babo Mujo na drugoj strani. Ugledam ja njega pa mu potrča u susret sva sretna sve vičući :
          - Babo, babo ja prošla odličnim.
          A on s' one druge strane ide prema meni i govori:
          - A neka si 'ćeri, neka si. Hodi 'vamo da te babo izljubi.
          Dočeka me u zagrljaj, pridigne i izljubi, a onda me spusti pa će sasma ozbiljno :
          - A koji si razred ćeri završila.

Suljina udarnička pripovijest

          Sulejman Suljo Filipović , moj adže, kojega ja nikada tako nisam zvao, nego sam za zvao babo jer mi je doista to i bio više nego rodjeni otac, čovjek je koji je svojom dobrotom i ljubavlju presudno uticao na moj emotivni razvoj. Njega je bilo nemoguće ne voljeti. Imao je tako dobro srce i širinu ljudsku, a osobito je volio djecu. Ja se sjećam, kasnije kada sam već bio i poodrastao pa počeo "ganjati" bit muziku, kako se to onda zvalo, jedini mi je moj babo Suljo od svih tih manje ili više starijih, a za nas je tada sve preko tridesete bilo staro i starije, jedini mi je on rekao kako mu se dopadaju "The Beatless" ; Jednom me je "zatekao" da slušam Hendriksa koji je doista u ono doba sa svojom muzikom bio "van vremena" i mnogi ga mladi, iz moje generacije nisu niti razumjeli niti voljeli, pa mi reče da mu to zvuči interesantno, na šta je meni ostalo samo da iznenadjeno blenem u njega.

Sulejman-Suljo i Mehmedalija Filipović u predstavi "Hasanaginica"

          Znao je lijepo pripovijedati, a imao je dara i za glumu. Odmah iza drugog svijetskog rata Ključ je imao kvalitetnu i jaku amatersku družinu glumaca. Moja rodica Zehra Filipović je bila u toj skupini i ko sve još ja ne znam, jer ja to vrijeme zapravo i ne pamtim, znam samo po pričanju i slikama koje sam imao prilike vidjeti, a koje danas ne posjedujem pa ne mogu reći ko je još sve u toj skupini bio, ali znam da moj babo Suljo jeste. Iz tog perioda njihovih života oni su pamtili i pričali nama mladjim mnoge smiješne zgodice i epizodice, ali eto, nema ih više, a ja nesretnik, sve pozaboravljao.
          Medjutim, jedna mi se zgoda, ne doduše za glumu i glumište neposredno vezana, ali na svoj način zanimljiva jer govori dosta o ondašnjim prilikama i vremenu, živo urezala u memoriju. Bilo je to vrijeme poslijeratne izgradnje, raznih ho-ruk omladinskih i uopće dobrovoljačkih akcija. Oporbenjaci onoga sistema znali su često kritičkim prstom ukazivati baš na ovu praksu "društveno-korisnog rada" kao primjer opresivnog, iznudjenog "dobrovoljnog" rada. Bilo kako bilo ipak je činjenica da je ona vlast za pet-šest godina poslije rata za ekonomiju, a to znači za narod, učinila više nego evo ove vlasti i za deset godina od rata…
          I sada, u neko doba, ići će moj babo Suljo negdje na akciju. Mislim da je bila riječ o pošumljavanju.
          - Radimo mi cijeli dan, kaže Suljo - žestoko brate, onako kako mladost zna kada hoće, a na kraju proglašava se najbolji radnik dana tzv. udarnik. I tako, zap’o ja pa radim li ga radim i bogami, kad’ završismo u smiraj dana, proglasiše mene za udarnika dana. Onda fino formiramo kolonu. Ja na počasnom mjestu, na čelu kolone, pa krenemo nazad s pjesmom do grada. A bilo bo’me podaleko do grada. Meni, što je trebalo biti posebna čast, turili zastavu da nosim, a zastava ogromna pa kako vjetar puhne, odnese i mene i zastavu. Patim se ja brate i mučim da ostanem na nogama, a sve mislim: Hem sam umoran od rada, hem mi uvališe ovu ogromnu zastavu da nosim, hem me još i vjetar handri. E nećeš vala Suljo nikad više biti udarnik. Ima i drugih i većih i snažnijih od tebe pa nek’ nose zastavu.
          I tako i bi sinovac. Nikad ti ga ja više nisam bio najbolji u tom poslu i nikada se više nisam lomato sa onom zastavom.

Dan kada je Zemlja prestala da se okreće oko Sunca

          A evo još jedne simpatične pričice o jednom drugom mom rodjaku. U svoje doba ne znam da je bilo Ključanina koji nije znao Husrefa Filipovića. Ako ništa imao je, a fala Bogu i danas ima, jedinstven "pohiti – polahko" hod po kome se mogao poznati "i iz nesvijesti" i po kojemu je i dobio nadimak Patak. Kod Husrefa je sve bilo na tanane i polahko. Ja se ne sjećam da sam njega ikada vidio ljuta ili neraspoložena. E al’ kada bi se nečega prihvatio onda nema "skretanja" - nego ako pijem pijem, ako sjedim u hladovini, sjedim brate, ako sam u kakvoj priči onda sam u priči i nema vrludanja. Ma dobro, ako se radi nešto, a naleti interesantan sugovornik, pa vala može rad malo i pričekati …eto, otprilike tako, to je ta životna filosofija mog rodjaka Husrefa Filipovića.
          I sad’ konobar Vlado Kondić dao svoje auto Husrefu na opravku. Husref od danas do sutra, a auto jednako leži netaknuto. Vlado navalio obilaziti i sve "gurkati" Husrefa ne bi li krenuo u posao, a ovaj danas ću, sutra ću … i sve tako… Onda jednog dana kaže Vlado,
         -...dodjoh ja do Husrefove kuće kada ono zatekoh Husrefa radi mi auto. Uh ja sav sretan; evo ga opravlja mi auto. Kad, u neko doba začu se njegova žena sa terase. Viče:

Na vijest o Titovoj smrti

          - Husrefe, Husrefe, haj 'vamo, evo umro Tito na televiziji .
          Husref će ti odozdo ispod auta, malo se "izvlačeći" ne bi li bolje čuo
          - Šta kažeš ?
          - Umro Tito kažem. Haj vamo, evo na televiziji - viče odozgo žena mu.
          - Uh brate - nastavlja priču Kondić , tu mene presječe , a istovremeno pomislim ... Jebi ga evo će Husref prekinuti rad i meni opet ništa od auta …
          Medjutim Husref će na to odgovoriti ženi –
          - Neka je, šta mu ja mogu - i fino se ponovo zavuče ispod auta nastavljajući raditi …
          Eto tako je to bilo sa Husrefom na dan Titine smrti 1980 g. Oni mladji teško da mogu domisliti kakva je to atmosfera i "politička klima" bila u to doba e da bi pravilno shvatili smisao i satirički značaj ove Husrefove geste. A bilo je na dan Titove smrti kao da je "zemlja prestala da se okreće oko Sunca".
         Čitavoj mutnoj atmosferi neizvijesnosti pridonijelo je i vrijeme koje je tog kasnog poslije podneva kada nam saopćiše tu vijest bilo kao pred "teške padavine"

Posjetioci u Kući cvijeća

sa crnim i "olovno" teškim i tmastim oblacima. Sjećam se, svi partijci su morali da se hitno jave u svoje "osnovne organizacije" odakle su slati na unaprijed utvrdjena mjesta radi dežurstva. Ja sam tu noć proveo u trafo stanici, sam medju onim ‘nolkim sklopkama, dežurajući i valjda čuvajući trafo stanicu. Od koga i kako bez ikakva oružja i uopće kakav je smisao sve te pomame bio ni danas mi nije jasno. Jednostavno, bio je to takav sistem i režim koji je počivao na idolopoklonstvu jednom čovjeku i jednoj ideologiji personaliziranoj u tom čovjeku, pa kada je njega, silom prirodnog i Božijeg zakona nestalo, svi oni miševi potrčkala i skutonoše i vodonoše su se se "razvaljanili" dižući političke tenzije do "daske", gdje su onda "lovljeni poeni" u odmah, post mortem otpočetoj utakmici za vlast.
          Eto u to i takvo vrijeme i u takvoj "no nonsens" političkoj atmosferi u kojoj je i za manje jasne i otvorene geste moglo da se debelo nadrlja, pada Husrefova nonšalantna "neka je, šta mu ja mogu" opaska na vijest o Titinoj smrti. Pa sada sve nešto kontam je li moj dobri Patak sada, u ovim novim demokratskim vremenima zaslužio kakvu spomenicu …

Iban u Sarajevu

          Ibrahima Mistrića - Ibana sam poznavao i ranije, ali smo se bliže upoznali tokom hiljadu devet stotina osamdesetih. Tada smo se "našli" u istom preduzeću, ondašnjem, kako smo se šalili TUP-u (turističko ugostiteljsko preduzeće) "Stari grad". Direktor je bio Tihomir Tićo Dakić, Iban je vodio računovodstvo, a ja sam "glumio" sekretara.

Sarajevski tramvaj

          I tako ode Iban na službeni put u Sarajevo. Obavi posao i vrati se. Sutradan, ujutro, po dolasku na posao, sjedimo mi na kafici kod direktora, on, ja i direktor Dakić. Čavrlja se nešto zbrda s dola, a Iban se stuštio pa ne progovara. Vidim ja nešto nije u redu pa ću ga upitati –
          - Šta je bolan Ibane, što si tako mračan i samo ćutiš …
          Iban, negdje s’ poda podigne pogled, pogleda me, pa će me upitati:
          - Nihad, jel de ti si živio u Sarajevu ?
         - Jesam , što pitaš ?
          - Pa koliko stanovnika ima Sarajevo ? , nadoveza se Iban .
          - Pa negdje izmedju pet stotina i pet stotina i pedeset hiljada , kažem ja . A Ibrahim će na to:
          - Eto vidiš koje sam ja sreće. Uš’o ja juče u tramvaj, na jedvite jade. Gužva, nemože muha da se provuče. Nema teorije da se može prići do vozača i platiti karta. I možeš misliti u takvu gužvu se uvali revizor i pravo na mene. Od pet stotina hiljada stanovnika Sarajeva, taj nije imao kuda nego pravo na mene. Fino me ufati bez karte i odvali mi kaznu. Haj’ što me kazni, neg’ sramote medju 'nolkim narodom, a bogami su svi ko i ja uletili bez karte, a eto samo mene kazni.

F   i   k   o

          Za sve Vas poštovani čitatelji što istrajavate u isčitavanju ovih zapisa (a posebice za sve one ispod, pa recimo trideset i pet godina starosti), prije nego kre- nete dalje, evo jedno pitanje - Koliko u krugu svojih poznanika i prijatelja znate osoba, posebno muškog spola, a da nemaju neki nadimak?
          Zbilja sa nadimcima u Bosni Vam je tako, vežu se i prionu tako uz čovjeka da nerijetko

Šefik Filipović Fiko

u potpunosti potisnu lično ime. Mog daidžu Šefika Filipovića niko, ama baš niko ne oslovljava imenom nego samo Fiko. I to je tako od kada ga ja znam. I tako to Fiko uz njega leglo pa se dešavalo te i on sam "zaboravi" kako se zove. Tako jednom u bolnici predao on knjižicu i čekao da ga prozovu. Bome svi pacijenti se izredaše, osta Fiko sam iako je medju prvim predao knjižicu. I tek tada pokuca on na vrata i pita šta se dešava, zašto njega ne prozivaju. Sestrica uze posljednju knjižicu pa ga upita –
          - Jeste li Vi Šefik Filipović ?
            Kaže Fiko –
          - Jesam - , a sestra će:
          - Pa gdje ste pobogu čovječe. Ja sam Vas tri puta prozivala a Vi se niste javili.

KUKO   I   ZEMĆO

          Negdje s kraja hiljadu devet stotina osamdesetih upoznao sam ja dva momka u Ključu po nadimcima i vjerovali ili ne evo ja im ni danas neznam imena. Jednog su zvali Kuko, a drugog Zemćo. Ja sam tada "visio" u ključkom diskaću, a oni su dolazili, pijuckali i "šizili", posebno Kuko, onako baš do daske, sa takvom začudjujućom energijom i istrajnošću da je to onome ko nije vidio teško i povjerovati. Tu, u disku smo se i upoznali.
          Kuko će kasnije nažalost tragično poginuti u Hrvatskoj, negdje kod Šibenika, na samom početku rata tamo, a ja danas kada pomislim na njega "kontam" nije li to sam prst božiji što dade Kuki onakvu energiju da je nemilice rasipa i troši ne štedeći se ni trunke, kao da je znao kako nema vremena i kao da mu je svaki dan dragocjen i posljednji.
          I sada kako se znalo dešavati sa ključkom mladjom i ne baš tako mladjom rajom onoga vakta, kada svi bircuzi pozatvaraju, a raja se "zagrije", išlo se na ključku autobusku stanicu na još po koju.

Discoteka u sklopu hotela

          E tako će jednom Kuko i Zemćo završiti na stanici te tu ostali do zbilja u sitne sate. U neko doba, krenuli oni kući, taman došli negdje do blizu zgrade komunalnog preduzeća, kad ono ugledaju oni dvojicu dežurnih "plavaca" kako idu prema njima. Kad su oni njih sočili, ko "po službenoj dužnosti" nagariše bježati, a milicioneri za njima. "Gonjali" su se oni tako bogme poprilično, kroz bašče i živicu preko taraba i po mrklom mraku, pa kada im je nestalo daha stanu, a sve dahću naslonjeni rukama na koljena. Uto stignu i milicioneri pa i oni dahću i hvataju zraka. Istom će jedan upitati sve boreći se za zrak –
          - Pa što bježite momci? Šta je bilo?
          A Zemćo i Kuko će njima -
          - Šta će biti. A što nas ganjate?
          - Pa mi vidili Vi bježite te kontamo nešto nije u redu. Eto zato vas ganjamo.
          - Uh, a mi mislili čim idete prema nama, nešto smo garant zajebali pa smo zato bježali.
          Kada smo već kod nadimaka evo ih par interesantnih, kako mi pameti dolaze: Kalimero, Tom Fić, Pinjo, Prundo, Harač, Sića, Taraba, Pejdum, Džodža, Laća, Patak, Udarnik, Student, Medle, Car, Ture, Šigi, Dimijca, Ćapalo, Ćeka …

Priče partizanke

          E o Ćeki, ne može biti, a da o njemu ne ispričam koju, budući su nam se životi počesto "dodirivali" zadnjih petnaestak godina pred rat.
          Helem Steva Vlajić – Ćeka, bio je jedan od onih, podosta starijih od mene, sa kojima sam se ja manje više redovito sretao, sjedio, pijuckao i sata i sate u razgovorima provodio. Stevan je zapravo bio nerazdvojan drug sa Velidom Muratagićem – Vekijem, pa kada je Velid umro, Ćeka je nekeko ostao sam i bez društva. Imao je Ćeka i sina Predraga i ženu Makiviju i još jednog sina – Nešu koji je živio u Visokom i jednu kćerku Maru i bio je stariji i vazda u čaršiji pa nema ko ga nije znao, a opet izgledao mi je nekako očajno sam i nesretan.
          Ženu je "držao" vrlo loše, jer nikako nije mogao zaboraviti svoju prvu ženu sa kojom je djecu porodio, a ona, ta druga žena, jadnica je sve "durala", biće zbog stana za koji je računala da će joj ostati iza Stevana. O sinovima, posebno Predragu je imao vrlo loše mišljenje, a o kćerci je uvjek govorio nježno i sa ljubavlju. U njemu je bilo nekog bijesa i huje koju sam ja tada teško mogao razumjeti, a sada i sam stariji i poslije iskustva od pedesetak godina života, a posebno svega onoga što vidjeh, doživjeh i prodjoh u godinama uoči rata, tokom i iza rata, sada savršeno razumijem Stevana Vlajića – Ćeku, ali ga nema pa ne mogu da mu kažem. Nažalost i on je umro tokom rata.
          Stevan je bio partizan onoga rata, a ne jednom mi je ispričao kako je on zapravo završio u partizanima.
          - Rat brate. Digla se na Srbina kuka i motika. Ja, kuću jadan čekati da i mene "poklope", pokupim se pa krenem u četnike. E al’ sudbina htjela te naletim na partizansku jedinicu Mladena Stoja- novića i tako umjesto u četnicima završim u partizanima.
          Ovo je priča što mi je Ćeka ispričao, ko zna koliko puta, ogorčen na svoje "kolege" spomeničare. Nisam siguran je li on imao spomenicu, mislim da nije, a znam da je sa ogorčenjem pričao o njima – spomeničarima:
          - Ma , jebo im ti majku Ni'ade, sve je to go četnik. Ko je od njih ’41 znao šta su to i ko su to partizani. Nego svi ko i ja zapucali u četnike, a sad’ gledaj sve sami spomeničari …
          Tako mi je baš ovu priču ispričao kada je onaj Smiljanić bio sahranjivan u Ključu uz državne počasti koje su pratile spomeničare u takvim prilikama, sjećate se ono – plehana muzika i sve ostalo.
          Rekoh, Ćeka je volio Velida Muratagića, a poslije Velidove smrti, x puta mi je znao reći –
          - Ja kada umrem naj volio bih pored Velida da me zakopaju.
          Ja bi ga na to zezao kao –
          - Pa gdje će Vlah u muslimansko groblje moj Stevane...
          a on bi dodao –
          - Jebi ga onda me bacite u onaj jarak niže džamije nek sam makar blizu Vekija .
          Uz rat Stevan je ostao Stevan. Negdje na početku one srpske mitingaške ljubavi on mi reče nešto u stilu - Onaj Milošević nešto petlja … a onda je u njemu proradio onaj njegov zdravi seljački instinkt. Pričao mi je onomad za Informbiroa, 1948 g., sazvali hitan partijski sastanak, jedna jedina tačka dnevnog reda Rezo- lucija Informbiroa, pa se svaki član mora izjasniti ko je za Tita, a ko za Staljina.

          - Jebiga Ni'ade, šta ja znam šta je Informbiro i šta je njegova Rezolucija, ali vidim brate kako ko kaže da je za Staljina odma ga u stranu, a kontamo Tito mi je blizu, bolje uz njega, dje je Staljin i dje je Rusija … i tako ti ja kažem da sam za Tita i ne završim na Golom otoku …

          Tako i uz ovaj naš posljednji rat. Kad je Ćeka skontao da je vrag odnio šalu, a ja računam da mu je tu i komšija Kondić, onaj brko što je radio u ključkoj osmogodišnjoj školi kao pravnik što li ( a on ti je dragi zemljače - kako i prilici "intelektualcima" što vonjaju na luk, slaninu i jaja – on ti je bio jedan od onih "osvje- šćenijih" ključkih Srba ) računam kazaću, da mu je o , taj Kondić, pomogao "pravilno" shvatiti značaj "srpskog pitanja" onako kako ga je Slobo nacionale otvorio; Pa onda kada je dakle Ćeka skontao kako je pametnije jezik za zube nego laprdati okolo, njemu je onaj njegov "informbirovski" instinkt odaslao signal – ZAVEŽI – pa je i Stevan prestao ne u negativnom nego u bilo kakvom kontekstu spominjati Miloševića. Bar predamnom u društvu.
          Nije Ćeka bio svetac. Imao je i on "žutih" mrlja i minuta u životu. Prije će biti da su njegovi loši odnosi sa sinovima zapravo njegov roditeljski propust nego što ta djeca nešto posebno nisu valjala, mada, a poznavao sam ih obojicu, ni Nešo, a posebno Predrag nisu bili baš neki ljudi od karaktera. Čini se, ne mogu staviti ruku u vatru zato, ali sam mi je "provlačio" da je radio za UDB-u (za one mladje čitatelje : Unutrašnja Državna Bezbjednost) tj . cinkario brate jednostavnije i jasnije rečeno pa mi je spominjao i oca Malika i Kemala Filipovića i njihovo društvo i sjedeljke u starom ključkom hotelu koje je on "snimao" …
          Pa ipak ja ga pamtim sa nježnošću. I pored sve njegove sirovosti, počesto i neotesanosti i pored njegove lukavosti gdje ja zapravo nikada nisam bio siguran koja je njegova prava pozicija gdje je ON u cjeloj priči – je li doista tamo gdje kaže ili je to samo komformistička poza i oportunistički stav, ipak - bilo je u njemu srca i duše i seljačke nepatvorenosti i otvorenosti (posebno kada je govorio o svojoj prvoj ženi i jadao se na djecu), nečeg - ne bih rekao prirodnog i iskrenog u kazivanju nego nečeg posebnog, njegovog u načinu na koji je to iskazivao, što se meni dopadalo i što me je i “držalo“ u njegovom društvu.

Stiglo kino

          Bio je još jedan Ključanin, ondašnji prvoborac sa kojim sam se ja povremeno sretao i družio i to stoga što je moj daidža Fiko sa njim bio jako blizak pa se tako i ja nadjoh u tom krugu. Stariji Ključani bez problema sjetiće se Djuke Buvača. Djuka je kao "kadar" odmah iza onoga rata bio na odgovornim funkcijama u Ključu, a penziju će, mislim, dočekati kao šef Zavoda za zapošljavanje.
          Medjutim, naša priča o Djuki nas vraća u godine kada ono "dodje kino" i u naš Ključ. Priča je to koja zapravo više govori o onome vremenu nego o samom Djuki jer da nije Djuka našao bi se neko drugi glavnim junakom storije, a bilo ih je mašalah puno. Helem, evo šta je bilo, prema onome kako je do mojih ušiju došlo slušajući starije koji bi u dobrom raspoloženju često znali "vrtiti" ovu priču ; otvara se kino u Ključu. Prva svečana predstava i pozvani svi rukovodioci, ali i narod, posebno djeca nagrnuli i sala časkom ispunjena do posljednjeg mjesta. Samo loža prazna. I sada, ulazi Djuka i sam valjda prvi put u kinu i vidi sala popunjena, a stižu rukovodioci. Šta će- ku' će, pridje on prvom redu, fino digne djecu i vrati ih nazad u ložu jer da je prvi red rezervisan za rukovodioce.
          Eto, tako kažu da je to bilo sa Djukom i prvim kinom u Ključu. A koliko nas danas se uopće sjeća tog kina? Evo, onim koji ne pamte, bilo je to kino tamo gdje sada onaj prošireni dio općinske zgrade. Dugo, usko, mračno sa skripećim od sperploče sklepanim sjedalima, bilo je to kino nimalo "komfi", ali, posebno nama djeci, bilo je to poput ulaska u neku čarobnu kutijicu u kojoj nam se otvaro svijet iz mašte. Pod je bio daščani i premazan onom specijalnom crnom farbom karakterističnog mirisa, a prvi i red je bio tako blizu platna da si dobro morao iskriviti glavu ne bi li šta vidio, a i tada s naporom toliko je bilo blizu.
          Inače, film i kina su bili moćno ideološko i vaspitno oružje u rukama vlastodržaca. Sam je Lenjin rekao da je film najmoćnije ideološko oružje, pa je mreža kina bila razvijena po svim našim općinskim centrima. A obavezno, pred filmsku projekciju, išle su vijesti, a to je poslije sa prodorom televizije nestalo. Za divno čudo, televizija i pristupačnost filma u svakom domaćinstvu na malim ekranmima nije uništila kino, pa tako ni u Ključu. Sedamdeseti išla je na TV serija "Sandokan", a onda se pojavio i film. I znate šta se desilo - u Ključu narod navalio u kino k'o na Ćabu. Zahvaljujući televiziji taj Sandokan postao enormno popularan u narodu pa kad se pojavio film, nasta jagma za ulaznicama.
          Drugi put takva i još veća navala na kino u Ključu se pamti kada se ono pojavio film "Pod Muhamedovom zastavom" ... Poslije je kino preselilo u novi Dom kulture gdje je i danas i mada je to novo kino bilo i jeste veće i ljepše i u svakom pogledu konfornije, meni je ono staro, mračno, na imelin mirisno ključko kino ostalo u sjećanju i nekako mi je bliže srcu. Ko će znati, možda je i sa prvim kinom isto ko i sa prvom ljubavlju - i jedno i drugo se nikada ne zaboravlja.

Majka Bosanka

          Nesalomiv je duh našeg dobrog Bošnje. Smisao za humor i šale na sopstveni račun , sposobnost da se to prima zdravo i bez uvrede (sem kada je očito da se ide na omalovažavanje i vrijedjanje, kada bogme i "mali Mujo" zna vratiti jednakom mjerom, kao u onim brojnim vicevima o nama Bosancima i počesto arogantnim Slovencima); to je ono, ta naša širina i tolerancija nešto ponaj vrijednije u našem narodnom i nacionalnom karakteru. Taj je duh ostao nesalomiv i za rata ’92 na ’95. Brojni su vicevi iz tog vremena što danas opstaju kao "spomenici" nesalomiva duha otpora.

Besim Pudić

          Ali pored viceva pamte se i istinski anegdotski dogadjaji, surealistički po svojoj nepatvorenosti i snazi poruke koju nose. Jedan takav dogadjaj – dešavanje za vrijeme rata, imao sam prilike čuti od Besima Pudića Bekija. Besimova priča ide ovako :
          - Negdje na samom početku rata, juni/juli 1992 godine, prigrijalo pa mi sa starom majkom izašli u bašču u hladovinu. Uto nam pridje komšija Mile Čavka i šta će biti tema razgovora nego rat. Mi ćutimo, poklopili se po ušima, ne smiješ oko toga ništa reći, ne znaš na šta može izaći, glave oko nas frcaju svakodnevno, a Mile bi o ratu.

Pa kaže Mile sve obraćajući se našoj staroj majci –
          - Pa vidje li ti bona majka šta taj Alija (Izetbegović, bezbeli) uradi. Šta napravi narodu i kakvu frtutmu zametnu.
          A majka će, ni dvije ni tri nego:
          - A vidim komšija, vidim, 'bem li mu ono što ga grije. Što ne naoruža svoj narod, nego dozvoli da nam ovo rade.

Pjesmom da ti kažem

          Besim Pudić Beki je inače jedan od osnivača legendarrnog ključkog VISA (vokalno-instrumentalni sastav , kako se to tada zvalo ) "Besstali" . O originalnoj postavi ove grupe muzičara smo govorili naprijed u ovim zapisima , a ovdje bih spomenuo da je sa njima koliko me sjećanje služi znao prelijepo zasvirati i rahmetli Smajo Medić na saksofonu . Da li sa njima ili u nekoj drugoj kombinaciji muzičara , ali jedno vrijeme nas je Ključane zabavljao svojim sviranjem i Enver Kišević inače profesor muzike , jedna fina lirska duša i moj dobar prijatelj .

Nihad i Mirsad Vučkić

          Poslije će Ključane zabavljati svojom svirkom i pjesmom grupa muzičara u različitim kombinacijama, a koju su sačinjavali : Nermin Muslimović, Muharem Pudić zvani Pajo, Boro Stupar zvani Zora, Suad Vučkić, Milenko Maričić zvani Ćika pa Nešo Drča i Sead Krnjić zvani Crni.
          Bio je jedan sastav koji se zvao "Osmjeh" kako me u pisanju ovih zapisa podsjeti moj jaran Nermin Muslimović . Tu su osim njega svirali i pjevali i Senad Koljić, Nihad Vučkić, Milenko Bjelobrk i Dževad Mistrić. Kasnije se Nermin pojavljuje i u i grupi " 4 plus 1 ", (Edo , Nihad i Mirsad Vučkić zvani Cicko i Nermin) .
          Osamdesetih je bio jedan sastav u kojemu su bili Muhamed Šehić zvani Hamić, Rasim Kujundžić, Nermin Bećirbegović i Nermin Muslimović. Pjevači u ovome sastavu su bili braća Egrlić, Velid i Safet .
          A evo vidim prateći ključku internet stranicu ima i danas grupa muzičara što zabavlja Ključane. I neka ima. Jer reklo bi se - kad sve prodje , ipak ostaje nam pjesma…

POST SCRIPTUM

          Puno je još imena i familija koje bih u ovim zapisima spomenuti treba. Zapravo, kada bi neko sjeo pa napravio, kako se to danas kaže – bazu podataka – makar kao puki prilog ovim zapisima, tj. ispisao sve familije, sva prezimena ključka, a kada kažem Ključ mislim i na ključko "zaledje", onaj gravitirajući mu okoliš – Sanica, Ribnik, Krasulje,Sitnica, Prhovo, Balijevići, Kamičak, Sokolovo, Velečevo, Dubočani, Bravsko… tek onda i tek tako i tada ovi bi zapisi, sjećanja na Ključ i jedno vrijeme, bili potpuni ili bar punija i kompletnija "slika" tog vremena.
          Još bi poželjnije bilo kada bi se našao neko pa ispisao svoja sjećanja na neko prošlo ključko vrijeme jer se samo u jednom spektru vidjenja, a svako je ipak subjektivno, može dobiti i realnija i kompletnija slika. Dok se to ne desi malenkosti ovoga skribomana ostaje samo da pobroji neke familije, onoliko koliko mu u pamet dolaze… … Evo - familija Huskić, od kojih sam ja najbliži bio sa Fuadom - Fudžijem - Crvena jabuka, Huskićem; pa braća Dunovići, Petar i legendarni Branko koji će ostati upamćen kao čovjek koji je presudno uticao da se i Ključ

Vrijeme kad je i naš grad Ključ bio "neko i nešto"

sa kulturnom manifestacijom "Majski dani kulture" nadje na imaginarnoj kulturološkoj BH mapi značajnih gradova; Ko se još ne sjeća gostovanja prelijepe prvakinje sarajevske opere, naše BH splićanke Gertrude Munitić, (ja sam po Brankovom zaduženju prošao čitavu Banja Luku tražeći odgovarajući cvijetni aranžman za nju, a kada sam ga našao i kupio nije bilo žene da se zamnom nije okrenula ili nešto dobacila) pa gostovanja maestralnog Pere Kvrgića (njega sam opet po Brankovoj direktivi vodio na naš Stari grad; jadan Pero, već u finim godinama i kako mi reče strastven pušač, jedva se ispentrao gore, ali i ostao zadivljen prekrasnom panoramom i vidicima kakvi se rijetko nude oku); Pa onda gostovanja "On meni nema Bosne" Josipa Pejakovića i brojnih folklornih grupa, revije filmova, izložbi na otvorenom i u zatvorenim prostorima...itd...itd... Negdje od osamdeset i neke pa do Brankovog odlaska u penziju, svake godine maja mjeseca, uglavnom zahvaljujući Branku a onda i grupi entuzijasta koje je on znao da animira i uključi, Ključ je zaista bio nešto drugo, veće i neprepoznatljivo samome sebi.
          Brankova i Petrova sestra Zora će se udati za Mehmedaliju Filipovića, oca našeg vrijednog Cunoga bez kojega ne bi bilo ni ovoga što upravo čitate dragi zemljaci jer je ono njegovo "de bolan nešto napiši" i bili ona iskrica iz koje se izrodila ideja o ovim zapisima .
          A gdje su tek ostale brojne familije, rećemo DŽAFIĆI, KULENOVIĆI, ALIBEGOVIĆI, KANJEŠIĆI, MUSLIMOVIĆI, KIŠEVIĆI, DJUMIŠLIĆI, MURATAGIĆI, ĆEBIĆI, MALKOČI, BERIĆI, KAPETANOVIĆI, KEVCI, MALEŠEVIĆI, BANJCI, DJUKIĆI, IBRIŠIMOVIĆI, KOLJIĆI, ČOLIĆI, SALIHOVIĆI, DMITROVIĆI, PUDIĆI, ŠEHIĆI, ŽERAVICE, JUNGIĆI, BRANKOVIĆI, OREŠKOVIĆI, LEMEŠI, LEPIRICE, ALAGIĆI, POBRIĆI, KUJUNDŽIĆI, MEDANOVIĆI, DEDIĆI, BLAŽEVIĆI, MULAHMETOVIĆI, SEJARIĆI, JAKUPOVIĆI, NUKIĆ, HODŽIĆI, PERVIĆI, JODANOVIĆI, BENDERI, MEDIĆI, OBRADOVIĆI, SAMARDŽIJE, GLAMOČACI, BARJAKTAREVIĆI, HANDANOVIĆI, RAKOCIJE,
          pa familije :
          ĆUK, FLAT, LASTRIĆ, MALBAŠA, ŠLEZINGER, HRUSTIĆ, BJELOBRK, ĆULUM, KOJIĆ, MRŠIĆ, POBRIĆ, PEHADŽIĆ, DRAGANOVIĆ, PAJIĆ, TODOROVIĆ, GVOZDENOVIĆ, BURZIĆ, MANDIĆ, BUVAČ, BOSNIĆ, DJAPIĆ, MUŠANOVIĆ, LASTRIĆ, MUJEZINOVIĆ, POPOVIĆ, RISTIĆ, OMANOVIĆ, KARAJLIĆ, ČAUŠEVIĆ, BOTONJIĆ, ZUKANOVIĆ BRKIĆ, KENANOVIĆ, TOPALOVIĆ, ŠISTEK, KRANTIĆ, DUČANOVIĆ, HOTIĆ, KALABIĆ, VULIN ….
          A bogami ima ih još , samo ne dolaze mi u pamet …

Nihad Filipović

---------   K R A J   ---------

---

Web koncept i grafička obrada:   Sulejman FILIPOVIĆ - CUNI

---